U Zagrebu je danas gotovo nemoguće unajmiti pristojan stan za neku 'normalnu' cijenu pa je potraga često mučna i bez rezultata. Beč, s druge strane, grad je carskih palača, ali i socijalnog stanovanja. Ponekad ga zovu i 'prijestolnicom umjerenih stanarina', a to je zato jer već gotovo stotinu godina razvijaju model stanovanja koji taj grad čini iznimkom u Europi.
Beč je jedna od najskupljih metropola u Europi, no imaju povoljne cijene najma zbog koncepta temeljenog na intervecionizmu na tržištu stanovanja.
Nema pumpanja cijena
"Ključ je u tomu što naše tržište nije u cijelosti u rukama privatnog sektora", rekla je Karin Ramser, direktorica Wiener Wohnena, gradskog 'stanodavca'.
Od 1.8 milijuna stanovnika Beča, njih 60 posto živi u unajmljenim stanovima u vlasništvu grada ili poduzeća koja promoviraju javni interes. U tom slučaju takva 'konkurencija' i privatne stanodavce spriječava u pumpanju cijena.
Prosječna cijena najma iznosi 9.6 eura po metru kvadratnom. Usporedbe radi, u Parizu i Londonu prosječna je cijena najma 26 eura, u Barcelonu 19, a u Pragu 13 eura po metru kvadratnom.
Zbog toga ne čudi podataka da je u Beču ukupno 80 posto stanoprimaca.
"Pitam se kako ljudi mogu živjeti u drugim gradovima", izjavio je 72-godišnji Wolfram Mack koji tvrdi da je ponosan što živi u "najstarijoj komunalnoj zajednici" na svijetu. On stan od 90 metra kvadratnih plaća 300 eura. Cijena je to čak dvostruko niža od one u socijalnim stanovima. On tako nisku cijenu plaća i zato jer već desetljećima živi u istom stanu.
"Moja baka se doselila u Beč 1923. godine, ja sam rođen ovdje, a i moja kći tu živi", kaže Mack koji živi četvrt sata hoda od povijesnog centra grada i otamo se ne bi odselio nizašto na svijetu.,
Uređeni kompleksi
Kako i bi kad živi u kvartu s obnovljeniim pročeljima, zelenilom, urednim dvorištima i pristupom javnom prijevozu. Upravo su ti kompleksi zaslužni za legendu o "crvenom Beču", uzemeljenu na ambicioznom programu stanovanja za radničku klasu ustanovljenu između dva svjetska rat, od 1923. do 1934., kada su vlasti izgradile 60.000 stanova te Beč pretvorile u grad socijalnog stanovanja.
"Mnogi europski gradovi s vremenom su rasprodali svoj stambeni fond, smatrajući ga financijskim teretom zbog troškova održavanja. U Beču je suprotno", rekla je Yvonne Franz, profesorica na bečkom sveučilištu.
Poslodavc i radnici u Beču plaćaju posebnu pristojbu za održavanje takve gradske politike.
Doživotni najam stana
Grad inače ima 220.000 stambenih jedinica, a to Wiener Wohnen čini najvećim europskim komunalnim stanodavcem. U vlasništvu investitora je još 200.000 jedinica, a oni su se u zamjenu za gradske subvencije obvezali na umjerene cijene stanarina.
Stanar, jednom kad useli, u takvom stanu može ostati doživotno, neovisno o tome koliko mu rastu prihodi, a najam se čak može prenijeti u nasljedstvo obitelji.
Takvu politiku neki ipak smatraju kontroverznom. Europska komisija kritizirala je ovu praksu, tvrdeći da krši tržišno natjecanje na štetu privatnog sektora. Beč pak odgovara kako se radi o politici koja promovira socijalnu raznoilikost.
