Život piše filmske priča, a jedan takva je i priča ratnih veterana Perice Voćkića i Matana Šimića po kojoj je snimljen i dokumentarni film 'Preobraženje'. U njemu pričaju kako su se godinama nakon rata prepoznali u jednoj kafani i postali dobri prijatelji, piše Kurir.
Ratni neprijatelji, a poslijeratni prijatelji - to su bili Perica, nekadašnji pripadnik Vojske Republike Srpske i Matan Šimić, veteran HVO-a.
Naime, u kolovozu 1992. godine Perica je ranjen kod Orašja na sjeveroistoku Bosne i Hercegovine. Kako je ispričao Perica u dokumentarcu, Hrvati su tog dana izveli veliki napad. Probili su liniju fronte i svi su se izmiješali i nastao je kaos.
Tog 19. kolovoza u akciji je sudjelovao i Matan Šimić, u uniformi HVO-a.
Kada su se vojnici HVO-a probili, Perica je dobio zadatak da iz jedne kuće koja je bila na isturenom položaju, izvuče dvojicu srpskih vojnika na sigurno. Krenuo je naoružan svojim kalašnjikovom, pravim sovjetskim AK-47 i s jednom zoljom. Došao je pred kuću u kojoj je očekivao dva vojnika VRS-a.
„Tada sam imao dugu kosu, a na glavi šajkaču. Specifično sam izgledao. Došao sam do kuće i vidio da su roletne spuštene, počeo sam da ih dozivam po imenima. Nešto mi je bilo sumnjivo. Tada je zapucalo, pomislio sam – ubiše me. Jedan metak me je pogodio u kalašnjikov i izbio mi ga iz ruke, drugi me je pogodio u prsluk u kome mi je bio borbeni komplet, a srećom, pogodio je baš u okvir. To mi je život spasilo. Pao sam na zemlju i ležao, ošamućen“, prisjetio se tog dana Voćkić u dokumentarcu.
Dvojica vojnika VRS-a su se povukla, a kuću su zauzela sedmorica pripadnika HVO-a, u čiju zasjedu je upao Perica. Jedan od tih vojnika bio je i Matan Šimić. Koliko je Perica bio iznenađen Hrvatima, toliko su i oni bili iznenađeni Pericom, pa su ispucali sve što su imali. Onda su počeli mijenjati, dok je Voćkić ranjen ležao.
„Čuo sam da mijenjaju okvire i to mi je bila jedina prilika da preživim. Ustao sam i pobjegao, a na leđima mi je bila zolja koju sam ponio. Našao sam još jednu, odbačenu, negdje usput. Prišao sam toj kući sa strane i ispalio raketu“, sjeća se Voćkić. Zolju je zapravo ispalio da bi sebi omogućio sigurniji bijeg, ali je pogodio baš tamo gdje je trebalo.
Matan Šimić je također o tom ranjavanju pričao u dokumentarnom filmu „Preobraženje“, koji je snimljen po ovom događaju, a u kome se pojavljuju i Perica i Matan.
"Osim mene bila su još dvojica ranjenih. Poslije sam izvučen i prebačen u bolnicu. Tu mi je stradalo lijevo oko“, rekao je Matan u filmu.
Perica kaže da su vojnici HVO-a bili iznenađeni kada je skočio i pobjegao.
„Matan mi je poslije rekao da su vidjeli da me pogađaju meci, ali da nisu bili sigurni. Vjerojatno bi opet pucali. Kada su vidjeli da sam ustao, povikali su: „Pobježe nam čovjek“. Ali, nisu znali da nisam daleko pobjegao. Zolju sam ispalio iz nekog obora, štale, gdje sam se sklonio. Nisam vidio ni jesam li pogodio ni što sam pogodio. Vratio sam se s onom mojom puškom i ranjenom rukom“, prisjetio se Perica.
Matan Šimić je ranio Pericu Voćkića, ali je i Perica Voćkić ranio Matana Šimića. Perica je teško ranjen kod Orašja 1995. godine i tada je ostao bez lijevog oka. Bez lijevog oka je ostao i Matan.
Nekoliko godina poslije rata, u jednoj kafani, srela su se ova dva veterana, obojica teško ranjavani, obojica invalidi, obojica razočarani i zakleti protivnici rata.
„Gledao me je, ja sam još uvijek nosio dugu kosu. Riječ po riječ, počeli smo razgovor. Gledao me, ispitivački. Video je da ni ja nemam lijevo oko, kao ni on. Pitao me jesam li veteran i jesam li ranjavan. Odgovorio sam mu da jesam, misleći da pita za to oko, rekao sam 1995. Rekao sam mu da sam ranjen i 1992. godine, a kada sam mu rekao točno kada i gdje, Matan je samo viknuo: „Znao sam da si to ti!“. Prepoznao me je po dugoj kosi“, prisjetio se Perica.
I tako, ljudi koji ne samo da su pucali jedan na drugog, već su ranili jedan drugog, bivši neprijatelji - postali su uskoro dobri prijatelji.
I to kućni prijatelji, čestitali jedan drugom Božić i Uskrs. No, ni jedan ni drugi nisu u početku naišli na odobravanje kod mještana sela u kojima su živjeli. Najčešće su se družili na „neutralnom terenu“, u kafani, ali su znali jedan drugog posjetiti i kući. Često su zajedno išli u ribolov obojica zaljubljeni u rijeku Savu.
" Evo mogu reći da se od 365 dana u godini vidimo jedno 250 dana", kazao je Matan u dokumentarcu.
„Sjećam se jednom, radio sam kao scenograf na filmu „Turneja“, kada je Matan doplovio čamcem i donio nekog velikog soma da mi pokloni. Ma što ću ja s tolikom ribom, odnesi mi je kući. I odnio je, dao mojima. To je bio Matan, veliki čovjek, dok ga srce nije izdalo“, kazao je Perica. Matan je, nažalost, pokojni. Umro od srčanog udara.
