Američke i južnokorejske snage su nakon posljednjih lansiranja izvele pet vojnih vježbi, a SAD je poslao dva supersonična mlaznjaka B-1B da nadlijeću nad korejskim poluotokom. Američki veleposlanik u UN-u je izjavio da je SAD "završio s razgovorima sa Sjevernom Korejom" dok su se Donald Trump i japanski premijer Shinzo Abe složili kako je vrijeme da se poduzmu ozbiljne mjere protiv Pjongjanga.
No, što se to u razvoju sjevernokorejske raketne tehnologije toliko promijenilo da je sada i Amerikanci uzimaju kao ozbiljnu prijetnju? Kako piše Al Jazeera, tri su detalja ključna.
1. Ispaljivanje raketa gotovo vertikalno i dostizanje većih visina
Sjeverna Koreja je sada počela ispaljivati rakete dužeg dometa gotovo vertikalno, što se naziva "gornjom putanjom". Ovo omogućava raketi da sleti blizu, kada se gleda horizontalno, ali da sveukupno prijeđe veliku razdaljinu. Veće visine su snažna indikacija novih, snažnijih motora i veće sposobnosti da nose teret na toj udaljenosti.
Ovakav način lansiranja omogućava Pjongjangu da izvodi realistične testove raketa većeg dometa. Oni također omogućavaju inženjerima da prikupe podatke koje testna raketa šalje nazad kako bi bolje razumjeli izazove s kojima se suočavaju kada dugodometna bojeva glava ponovo uđe u zemljinu atmosferu hipersoničnom brzinom, što proizvodi goleme količine topline uslijed trenja.
To je upravo ono što je Sjeverna Koreja napravila kada je testirala Hwasong-14 (Mars-14) 4. srpnja.
Prema Pacifičkoj komandi američke vojske (PACOM) koja prati ova lansiranja, raketa je letjela 37 minuta, dostigavši maksimalnu visinu od blizu 2800 kilometara, više od sedam puta višu od Međunarodne svemirske stanice koja je u orbiti samo nekih 400 kilometara iznad Zemlje.
Strmo, gotovo vertikalno ispaljivanje omogućilo je raketi da prijeđe razdaljinu koja je ugrubo simulirala dugi let tako što je putovala više od većine raketa, ali je pala nedaleko od mjesta odakle je ispaljena u Japansko more, ograničavajući diplomatsku štetu koju bi neizbježno izazvao nasumični projektil kada bi letio kroz zračni prostor susjeda.
Prema riječima Davida Wrighta iz Unije zabrinutih znanstvenika, ako bi Hwasong-14 bio ispaljen pod odgovarajućim uvjetima mogao bi dosegnuti metu udaljenu više od 6700 kilometara.
2. Čvrsto gorivo znači brža lansiranja
Rakete na čvrsto gorivo, koje je Sjeverna Koreja prvi put testirala prije nešto više od deset godina, moguće je brže pripremiti i lakše ih je ispaliti.
Smanjenje količine vremena od trenutka kada se baterija rakete iznosi na otvoreno da se pripremi za lansiranje, i kada je neprijatelj može opaziti, smanjuje i šanse da raketa bude otkrivena i uništena. Upotreba čvrstih goriva također smanjuje potrebu za dodatnim vozilima potrebnim za transport opasnih tekućih goriva, što raketnu bateriju čini manjom i težom za uočiti. Budući da je ovo gorivo stabilnije, to znači da može podnijeti nekoliko udaraca prilikom transporta.
3. Jačanje raketnih baterija
Jačanje raketne baterije tako da može putovati bilo kamo po kopnu umjesto samo po oskudnoj sjevernokorejskoj putnoj infrastrukturi – ova država ima 724 kilometra asfaltiranih i 24.830 kilometara neasfaltiranih cesta – proširuje spektar mjesta za njeno skrivanje.
Sjeverna Koreja je ovo postigla ojačavanjem raketnog transportera. Koriste se tračnice umjesto kotača, što ovim teškim vozilima omogućava da se kreću po teškom terenu, a ne standardnim putovima koje bi nadzirali neprijatelji pokušavajući locirati raketne baterije.
Ova poboljšanja su objedinjena u uspješnom lansiranju rakete srednjeg dometa Pukguksong-2 (Polaris-2) u veljači ove godine. Analitičari širom svijeta su shvatili značaj ovog testa jer je kombinacija čvrstog goriva, ojačanog transportera i zaštićenog oružja značila da se baterija može skriti u šumama, ispod litica, pod mostovima... i lansirati za svega nekoliko minuta.
Sjeverna Koreja se hvalila da su najnoviji testovi bili veoma precizni. I dalje je nejasno na koji način se ta preciznost procjenjuje imajući u vidu da Sjeverna Koreja nema mrežu satelita koja je u stanju navoditi bojeve glave do svojih meta, oslanjajući se na dosta manje precizan inercijski sistem navođenja projektila.
Ovaj elektronički sistem je korišten kod starijih raketa kao što je Scud. On funkcionira na načelu po kojem raketa koristi interno mjerene osnovne podatke o svojoj brzini, smjeru i na taj način pokušava ugrubo procijeniti gdje je završila, umjesto da s pomoću GPS-a odredi gdje se tačno nalazi.
Ako brzi tempo testova ne bude jenjavao, Sjeverna Koreja će vjerojatno značajno unaprijediti svoj raketni program. Izgleda da je Kim Jong-un odlučan da "često šalje male i velike poklon pakete Jenkijima", kako je naložio svojim znanstvenicima ovog tjedna, prenosi sjevernokorejska državna agencija KCNA.
