Letnicom se pjesma ori. To je uz žilav duh za preživljavanjem, jedino što je preostalo malobrojnim Hrvatima koji žive u ovoj siromašnoj kosovskoj enklavi, okruženoj Srbima i Albancima. Za ove ljude, svaki dan je isti - težak.
"ŠtO radimo? Moraš skuhati kavu. Moraš nešto spremiti za jelo. Ako možeš jesti, možeš. Ako ne, onda ležiš u krevetu. Moraš brinuti za sve. Nemaš drva, nemaš štednjak", kaže Marija Perić.
Marijine muke, dijele i Jana te Petra. Izbjeglice iz Šašare, obližnjeg sela koje je zajedno s preostala četiri u nekadašnjoj općini Letnica brojilo gotovo 4.500 Hrvata. Danas žive u tuđim kućama, jer su njihove zapalili susjedi Albanci.
"Nekada se živjelo. Bilo je veselja, radili smo u polju, pjesma, igranka. Život je bio bolji. Ako je i bila siromaštine, živjeli smo dobro. Sad živimo teško. Sve naše je oduzeto. I kuća i imanje", kaže Petra Jaković.
Ovi ljudi žive životom ispod dostojanstva čovjeka. Bolest,
starost i sirotinja.
Kome trebamo pita se Desa Marković ugošćujući
nas u svojoj trošnoj kući u kojoj živi sa suprugom
Nikolom. Godišnje ih više puta posjećuje i sin, koji živi u
Vrbovcu.
"Brinem se o njima. Spremim im što treba, pripremim drva za zimu. Zimi dođem opet pa koljem svinje…Zar ne bi bilo jednostavnije da ih u Hrvatsku odvezete? Pa bilo bi mi jednostavnije i meni i njima. Ali jednostavno stari neće. Tata", kaže Dragec Marković.
Neki pak nemaju sreće da o njima skrbe članovi obitelji. Snalaze se kako znaju. Marijan za oca ne zna već godinama. Nestao je tijekom sukoba na Kosovu. Ostao je sam u trošnoj kući.
Ovo je jedna od kuća u kojoj živi preostalih 40 Hrvata Letnice. Ovo je obiteljska kuća Marijana Markovića. Teško je vjerovati da u 21 stoljeću netko može živjeti u ovakvim uvjetima. Ovdje nema struje, vode. Kao što vidite nam ni ormara. Ovo je jedina prostorija u kojoj se živi, obitava i spava.
Letnica se nalazi na jugoistoku Kosova. Od Prištine je udaljena oko 70 kilometara. Administrativno pripada općini Vitini.
Nacionalna struktura se promijenila. Hrvati su se počeli iseljavati 1992. Zbog rata, ali i slušajući tada zov iz Domovine. Iza sebe su ostavili napuštene kuće i imanja u koja su se useljavali albanci iz Makedonije. U dio njih, poput ove su smještali i svoju stoku. Zato su imovinsko pravni odnosi, uz opće siromaštvo ovdje najveći problem. Zna to i hrvatska veleposlanica u Prištini, koja mjesečno bar nekoliko puta svrati u ovu hrvatsku enklavu na Kosovu.
"Ali se dolazi i na redovnoj osnovi. Već kakva je potreba, da li je to svakih dva tjedna i naravno razgovara se s njima. Ono što je bitno jest da budemo tu s njima i uz njih. Zapravo da je prisutna ta jedna konstantna skrb", kaže Marija Kapitanović.
A ona najkonkretnija dolazi iz Pučke kuhinje. Karolina Dokić, jedna je od troje preostalih radno sposobnih Hrvata. Zajedno sa svojom sestrom i zetom vodi restoran Dubrovnik koji je i pučka kuhinja. Ovdje se kuha za 37 korisnika. Od koji je i sedmero Albanaca.
"Kuhamo im svakodnevno topli obrok. Oni dobiju pola kile kruha i tanjur tople juhe, raznoraznu hranu. Znači osim nedjelje", kaže Karolina.
Karolina je ovim ljudima i majka i doktor. Sve. Zovu je za svaki i najmanji problem. Pomaže im koliko može. No onaj najveći, pitku vodu ne može riješiti.
"Vidite. Ovde nije loše živjeti. S obzirom da mi imamo jaku volju za svoje ognjište, ali bez mladih ne vidim neke perspektive ovdje. Ovi će stariji ljudi nažalost umrijeti, a ne znam šta ćemo mi. Što ćemo dalje".
Kako dalje ne znaju ni sami. Uzdaju se, kažu, samo još u njihovu Gospu Letničku.
