Marathon des Sables utrka je duga 250 kilometara po ekstremnoj vrućini u pustinji Sahara na jugu Maroka. Bivši olimpijac Mauro Prosperi bio je među najbržim natjecateljima, piše The Guardian . Ipak, pijesak se počeo kovitlati na dijelu utrke s malim dinamom, a uskoro od vjetra i pijeska nije mogao ništa vidjeti.
Na startu utrke organizatori su savjetovali natjecateljima da se sklone u slučaju pješčane oluje, a ako se izgube, trebaju hodati prema oblacima koji se skupljaju pri zalasku sunca.
"Nema mnogo skloništa u pustinji. Usred dina teško je pronaći mjesto koje će te braniti", rekao je Prosperi koji se nastavio kretati kroz pješčanu oluju koja je prošla za tek sedam sati, a kada je završila, više nije bilo ničega u što bi Prosperi usmjerio svoj kompas.
Prosperi je nastavio trčati jer se nadao da će barem osvojiti medalju, ali mu je bilo čudno što nikoga ne vidi. Sve se dogodilo 1994. godine kada ovaj događaj i nije bio toliko poznat. Prosperi se potom popeo na dinu, ali ponovno nije vidio nikoga.
"Znao sam da nešto nije u redu", istaknuo je trkač koji je neočekivano proveo noć u Sahari.
"Bilo je fascinantno. Bijelo nebo sa zvijezdama koje vas gotovo guši", dodao je Prosperi koji će ovoga mjeseca napuniti 68 godina.
Kao dijete je slušao djedove priče o Prvom svjetskom ratu koji mu je tako jednom prilikom kazao da su vojnici pili vlastiti urin da bi preživjeli u trenucima kada nije bilo vode. Stoga je Prosperi za svaki slučaj spremio urin, ali bio je siguran da mu neće trebati jer će ga organizatori pronaći.
Osjećao se kao natjecatelj pa je nastavio trčati i sljedećeg jutra, ali nije znao da će organizatori tek krenuti u potragu za njim i da će se sam morati spasiti da bi preživio. Kada je čuo helikopter, mislio je da je došao po njega. Vidio je pilotovu bijelu kacigu, ali pilot nije vidio njega.
Trkači su dobili male tanke baklje pa je Prosperi ispalio svoju u nebo. Zamahnuo je i talijanskom zastavom iz ruksaka pa je čak i potrčao za helikopterom i izgovarao sva imena koja su mu padala na pamet, ali buka motora je bila prejaka.
Kako je i sam ispričao, bio je izgubljen devet i pol dana, ali nije osjećao strah, već je doživio dubok iscrpljujući spokoj. Tijekom godina bavljenja ovim sportom stekao je otpornost, snagu i izdržljivost. 1984. predstavljao je Italiju na Olimpijskim igrama u Los Angelesu, a godinu poslije i na Svjetskom prvenstvu.
"Ništa ne primjećujete kad svim silama idete pobijediti. Pobjeđivao sam na Olimpijskim igrama i Svjetskom kupu, ali nisam gledao oko sebe jer kao profesionalac, moraš odraditi utrku i točka", istaknuo je neumorni trkač.
"U pustinji sam naučio da je jako važno pogledati oko sebe, vidjeti što se događa, ali i upoznati bića pored sebe", ustanovio je.
Tijekom jednoga dana svoje pustinjske avanture popeo se na stablo i uočio nešto za što je bio uvjeren da je nečiji dom ili svetište, ali je bilo prazno.
"Barem sam imao krov nad glavom", kazao je.
Na kupolu je pričvrstio talijansku zastavu, a na zidove su se lijepili mali šišmiši. Zgrabio ih je, odsjekao im glave, promiješao ih svojim malim nožem i isisao ih.
"Ovako sam istovremeno jeo i pio", rekao je, a nakon toga je iznio i pokopao ostatke šišmiša što mu se činilo pravednim s obzirom na to da je morao ubiti životinju da bi preživio. Prošloga listopada vratio se s televizijskom ekipom na mjesto događaja gdje je kopajući pronašao sićušne kosture.
Kada je čuo drugu letjelicu, istrčao je van zapaliti vatru.
"Napravio sam rupu u pijesku i stavio sve svoje stvari - vreću za spavanje, ruksak jer plastične stvari stvaraju dim. Nažalost, čim je zasvijetlilo, stigla je još jedna pješčana oluja", ispričao je Prosperi koji je u tom trenutku nemoći jedino osjećao ljutnju.
Čekao je 12 sati da oluja prođe pa je sljedećeg dana donio odluku. Kako je pojasnio, u Italiji ako ne pronađu tijelo osobe za koju se pretpostavlja da je mrtva, obitelj ne dobiva isplatu. S obzirom na to da je bio policajac, njegova bi tadašnja supruga imala pravo na njegovu mirovinu, a tada su imali i troje male djece.
"Pomislio sam, možda bi bilo bolje da nisam došao. Ako hodam prema oblacima, ne znam hoću li stići. Ako umrem, moje tijelo nikada neće pronaći jer u pustinji sve nestane za nekoliko dana. Ostaje samo kosturi", rekao je Prosperi koji je sve odvagao pa je zaključio da će si prerezati vene jer će tako pronaći njegovo tijelo u nastambi, a supruzi će isplatiti mirovinu.
"Polako ću zaspati i umrijeti", mislio je.
Sljedećeg jutra se probudio, ali zbog dehidracije mu se krv po zapešćima gotovo odmah zgrušala.
"Mislio sam, nije moj trenutak. Neću umrijeti ovdje, krenut ću prema oblacima", kazao je.
U tom je trenutku ipak popio svoj urin koji je ranio sačuvao. Od toga je trenutka radio sve što je mogao da bi preživio. Hodao je prema oblacima, jeo velike mrave, žvakao lišće i rezao stražnji dio svojih tenisica da bi ublažio čireve na petama. Sljedećih šest dana zaista se osvrnuo oko sebe.
"Vidio sam fantastične panorame, začaranu dolinu poput ogromnog suhog lišća. Bila su dva kanala i u sredini kao dvorac brežuljak od kamenja", opisao je svoje iskustvo.
"Ne bojim se smrti", poručio je i pojasnio da nije patio jer se izgubio i preživljavao jer je učinio sve što je mogao, ali na tom je putu i ohrabrivao sebe da je najnormalnije što mora biti tamo.
Jednoga je dana u daljini opazio da se nešto kreće, a kada se približio, shvatio je da su to koze koje su bile udaljene oko 200 metara od njega, a tjerala ih je djevojka. Konačno je stigao do berberskog naselja i shvatio da se preporodio nakon što je devet i pol dana proveo u pustinji.
Prosperi je miniranim pograničnim područjem hodao do Alžira. Vojna ga je policija s povezom na očima odvela u bazu u Tindouf, a kasnije u bolnicu gdje je proveo tjedan dana na intenzivnoj njezi gdje su mislili da je agent sve dok nisu pronašli njegove papire da je trkač. Konačno se vratio u Rim.
"Uvijek završim svoje utrke", odgovorio je Prosperi kada ga je jedan sportski novinar pitao hoće li trčati maraton.
Održao je svoje obećanje i vratio se trčati Marathon des Sables. Nakon što je završio svoju policijsku karijeru, radio je kao trener mačevanja i olimpijski koordinator.
"Kažem mnogim ljudima, ako stvarno želite razumjeti život, morate otići u pustinju", zaključio je Prosperi o pustinjskoj avanturi koja je pojačala njegovu ljubav prema prirodi, sportu, radu i životu u konačnici.
POGLEDAJTE VIDEO: 'Na Japetiću se natjecali paraglideri u slijetanju na točku veličinu novčića: 'Bravo, majstore! Sletio si na točku!''
