Svijet pluta u vakuumu između globalnih poredaka. Posljednji koherentan odgovor međunarodnog sustava na transnacionalni izazov došao je na londonskom summitu G-20 u travnju 2009., kada su nakon financijskog sloma 2008. čelnici poduzeli korake kako bi spriječili novu Veliku depresiju i stabilizirali globalni bankarski sustav. Kasnije međunarodne odgovore na klimatske promjene, metastazirajuću dužničku krizu u zemljama u razvoju i pandemiju COVID-19 može se opisati samo kao - jadne, piše Foreign Policy u opširnoj analizi.
Taj neuspjeh proizlazi iz dojma da sve manje zemalja, uključujući i one koje su izgradile prethodni međunarodni poredak, pokazuje predanost ka njegovom održavanju. SAD su predvodile dva poretka nakon Drugog svjetskog rata: kejnzijanski koji nije bio pretjerano zainteresiran za to kako države vode svoje unutarnje poslove u bipolarnom svijetu hladnog rata (socijalistička Indija je stoga mogla biti najveći primatelj pomoći Svjetske banke u svijetu 1950-ih, 1960-ih i 1970-ih), a nakon Hladnog rata SAD je predvodio i neoliberalni pordak u unipolarnom svijetu koji je ignorirao nacionalni suverenitet i granice tamo gdje je to trebalo. Oba su poretka tvrdila da su "otvorena, utemeljena na pravilima i liberalna", podržavajući vrijednosti demokracije, takozvanog slobodnog tržišta, ljudskih prava i vladavine zakona. U stvarnosti, oni su počivali na dominaciji i imperativima američke vojne, političke i ekonomske moći.
Revizionisti ovdje, ondje, svuda...
Zbivanja posljednjih godina, međutim, sugeriraju da je ovaj aranžman stvar prošlosti. Velike sile pokazuju ono što se može nazvati "revizionističkim" ponašanjem, slijedeći vlastite ciljeve na štetu međunarodnog poretka i nastojeći promijeniti sam poredak. Često revizionizam poprima oblik teritorijalnih sporova, osobito u Indo-Pacifiku: padaju na pamet trvenja Kine sa susjedima Indijom, Japanom, Vijetnamom i drugima u pomorskoj Aziji. Invazija ruskog predsjednika Vladimira Putina na Ukrajinu bila je kršenje međunarodnih normi i daljnji prijekor ideji da Rusija može pronaći ugodnu ulogu unutar poretka pod vodstvom SAD-a u Europi. Revizionizam se također očituje u postupcima mnoštva drugih sila, uključujući rastući skepticizam prema slobodnoj trgovini u SAD-u, vojno jačanje u donedavno pacifističkom Japanu, kao i ponovno naoružavanje Njemačke. Mnoge zemlje nisu zadovoljne svijetom kakvim ga vide i nastoje ga promijeniti u svoju korist. Ova tendencija mogla bi dovesti do lošije, kontroverznije geopolitike i lošijih globalnih gospodarskih perpsektiva. Suočavanje sa svijetom revizionističkih sila moglo bi biti odlučujući izazov u godinama koje dolaze.
Malo je velikih svjetskih sila zadovoljno postojećim međunarodnim poretkom. Kao jedina globalna supersila, SAD je predan proširenju domaćeg programa predsjednika Joea Bidena pod egidom “Izgradimo bolji svijet”. Samo ime programa ukazuje na to da poredak koji je SAD tako uspješno predvodio više od pola stoljeća treba poboljšati. Čini se da je američki vanjskopolitički establišment podijeljen na one koji propovijedaju moderni oblik izolacionizma i suzdržanosti te one koji su se upustili u ideološku potragu za podjelom svijeta na demokracije i autokracije. SAD se okrenuo od međunarodnih institucija koje je izgradio, poput Ujedinjenih naroda i Svjetske trgovinske organizacije. Odstupio je i od svojih obveza slobodnoj trgovini povlačenjem iz sporazuma poput Transpacifičkog partnerstva. Pogled iz Washingtona postao je mračniji, a na horizontu se naziru prijetnje velikih sila: ne samo Kine, nego i Rusije koja je na mnogo načina izbačena iz međunarodnog poretka koji ju je nastojao preurediti po zapadnom uzoru.
Kina želi zauzeti središnje mjesto
Kina je imala najveću korist od globaliziranog poretka predvođenog SAD-om. Sada želi, prema riječima predsjednika Xi Jinpinga, "zauzeti središnje mjesto". Peking izričito traži promjenu ravnoteže snaga u Aziji i veći utjecaj Kine u međunarodnim poslovima. Ali kineski čelnici tek trebaju predstaviti alternativnu ideologiju koja privlači i druge ili daje legitimitet njihovoj težnji za dominacijom. Čak je i u njenom neposrednom susjedstvu utjecaj Kine osporavan. Velika žarišta i sigurnosne dileme, uključujući budućnost Tajvana i teritorijalne sporove s Indijom i Japanom, opterećuju Kinu. Ti su sporovi posljedica stvarnih načina na koje je Kina poremetila ravnotežu regionalne i globalne moći. Šire gledano, odlučne akcije Kine još od 2008. jasno pokazuju da Peking nastoji promijeniti globalni poredak.
Sa svoje strane, Rusija se zapravo nikada nije uklapala u globalni poredak u koji su je zapadne sile pokušale ugurati u godinama neposredno nakon završetka Hladnog rata. Umjesto toga, Moskva negoduje zbog njenog pada i smanjenog utjecaja nakon raspada Sovjetskog Saveza. Invazija na Ukrajinu samo je najnoviji izraz ovog osjećaja nezadovoljstva, što navodi Rusiju da surađuje s Kinom kako bi potkopala američko globalno vodstvo i pokušala uzdrmati Europu, gdje je ruska moć još uvijek važna i ekonomski i vojno.
kineski čelnik Xi Jinping i ruski predsjednik Vladimir Putin
Japan i Njemačka opet se naoružavaju
Ruska invazija na Ukrajinu potaknula je njemačkog kancelara Olafa Scholza da objavi kako je svijet na prekretnici. Desetljećima gospodarska sila s ograničenim političkim ambicijama, Njemačka sada preuzima snažniju regionalnu i međunarodnu ulogu nastojeći izgraditi svoju vojsku, naoružati Ukrajinu i preispitati svoje odnose s Kinom i Rusijom. Strah od napuštanja, koji je predsjedništvo Donalda Trumpa izazvalo kod američkih saveznika poput Njemačke i Japana, potaknuo je mnoge od njih da pojačaju svoje sigurnosne sposobnosti.
Japan je ponovno procijenio svoju ulogu u regiji i globalnom poretku zahvaljujući usponu Kine. Ta zemlja u tranziciji od pacifističke, neintervencionističke sile usredotočene na gospodarstvo i opterećene nasljeđem Drugog svjetskog rata preuzima vodeću ulogu u Indo-Pacifiku. Shinzo Abe, nedavno ubijeni bivši premijer, utjelovio je i omogućio ovu promjenu, koja sada uživa sve veću podršku javnosti. Javna predanost Japana načelu slobodnog i otvorenog Indo-Pacifika, Četvorki (kvadrilateralni sigurnosni dijalog, partnerstvo s Australijom, Indijom i Sjedinjenim Državama) i drugim inicijativama proizlazi iz straha od uspona Kine i SAD-a.
Indija, koja je prigrlila i imala koristi od SAD-a, ostaje nezadovoljna. Njezina potraga za stalnim mjestom u Vijeću sigurnosti UN-a najvidljiviji je primjer indijske želje da ima veću riječ u međunarodnom sustavu, razmjerno svojoj gospodarskoj i geopolitičkoj težini.
Slabije zemlje gube vjeru u poredak
Ako velike sile gaje sumnje u poredak temeljen na pravilima, slabije zemlje stalno gube vjeru u legitimnost i pravednost međunarodnog sustava. To svakako vrijedi za zemlje na globalnom jugu. One su vidjele kako UN, MMF, Svjetska banka, Svjetska trgovinska organizacija, G-20 i druge organizacije ne reagiraju na probleme razvoja i, još više, na dužničku krizu koja muči zemlje u razvoju, a pogoršana je pandemijom covida te inflacijom. Prema MMF-u, čak 53 zemlje trenutno su u opasnosti od ozbiljne dužničke krize.
Samo u ovom stoljeću zabilježen je rekord po broju invazija, intervencija, pokušaja promjene režima i tajnih uplitanja koje su osmislile velike sile. Ruska invazija na Ukrajinu samo je najnoviji i nečuveni primjer takvog kršenja nacionalnog suvereniteta, ali mnoge zapadne sile također su bile krive za to. Ovakvo je ponašanje dovelo do toga da se mnoge zemlje u razvoju osjećaju još nesigurnije i da sumnjaju u međunarodni poredak. Povjerenje u stupove tog sustava se ruši. Prošlo je nekoliko godina otkako su ekonomske sankcije ili vojne akcije protiv određenih zemalja iznesene na odobrenje Vijeću sigurnosti UN-a ili drugim multilateralnim forumima. Umjesto toga, režimi sankcija i vojne intervencije oslanjaju se na snagu sile SAD-a i Zapada. Razdvojna priroda odnosa velikih sila učinila je međunarodne institucije sve manje učinkovitima. S obzirom na to da međunarodno pravo ne ograničava djelovanje moćnih, legitimitet tih institucija stalno je opadao. Dugo uspostavljane norme počinju se kvariti; pogledajte, na primjer, povećanu vjerojatnost širenja nuklearnog oružja u sjeveroistočnoj Aziji, gdje su japanski čelnici spremniji raspravljati o nabavi nuklearnih podmornica i povratku američkog nuklearnog oružja u regiju.
Svijet opet postaje opasno mjesto
Neka vrsta anarhije uvlači se u međunarodne odnose - ne anarhija u strogom smislu riječi, već u smislu nepostojanja središnjeg organizacijskog principa ili hegemona. Niti jedna sila ne može diktirati uvjete trenutnog poretka, a velike sile ne prihvaćaju jasan skup načela i normi; teško je uspostaviti pravila na glavnoj cesti kada toliko zemalja "vozi" svojim putem. I riječima i djelima, Kina i Rusija danas dovode u pitanje glavne aspekte zapadnog liberalnog poretka, posebice njegove norme koje se odnose na univerzalna ljudska prava i obveze država. Pozivaju se na načelo državnog suvereniteta kao na štit da bi djelovale kako žele dok nastoje postaviti nova pravila u domenama poput cyberspacea i novih tehnologija. Ali one pritom ne nude alternativu, barem ne onu koja bi bila dovoljno privlačna drugima. Njihovo postupanje sa susjedima – u Ukrajini, Južnom kineskom moru, Istočnom kineskom moru i na indijsko-kineskoj granici – sugerira ogromno oslanjanje na čvrstu vojnu i ekonomsku moć nauštrb normi i institucija.
Jednako tako, pogrešno je vidjeti danas novi Hladni rat definiran oštrom bipolarnošću dvaju blokova: "slobodnog svijeta" i carstva "autokracija". Transatlantski savez se konsolidirao, a Kina i Rusija izgledaju ujedinjene u savezu protiv Zapada, ali sve to je daleko od još jednog hladnog rata. Nekoliko demokracija sve više pokazuje karakteristike autokratskih država. Reakcije svijeta na rat u Ukrajini i zapadne sankcije Rusiji pokazuju da ne postoji jedinstveni blok izvan transatlantskog saveza. Ekonomska međuovisnost Kine i SAD-a nema presedana u Hladnom ratu, kada su glavni protivnici bili razdvojeni. Osim toga, ne postoji ekvivalent ideološkim alternativama koje su zacrtali hladnoratovski suparnici - SAD i SSSR. Privlačnost komunizma i socijalizma u zemljama u razvoju 1950-ih i 1960-ih danas nije vidljiva. Kina kao glavni "autoritarac" ne nudi ideološku ili sistemsku alternativu, već privlači druge zemlje financijskim, tehnološkim i infrastrukturnim obećanjima i projektima, a ne načelima.
Može li se održati ponovno osnaženo jedinstvo NATO-saveza?
Povlačenje u sebe ili ad hoc koalicije?
Umjesto toga, geopolitika biva sve rascjepkanija i manje kohezivna. Svijet revizionista je svijet u kojem svaka zemlja ide svojim putem. Globalizirano svjetsko gospodarstvo fragmentira se u regionalne trgovinske blokove, s pokušajima djelomičnog odvajanja u područjima visoke tehnologije i financija, te sve žešćim sukobima između sila za ekonomski i politički primat. U tom procesu nastaje puno opasniji svijet. Države se moraju naučiti nositi s ovim svijetom revizionističkih sila, svijetom između poredaka, i pripremiti se za neizvjesnu budućnost. Jedno od rješenja je okrenuti se sebi. Kina, Indija, SAD i drugi učinili su to posljednjih godina, naglašavajući samopouzdanje u ovom ili onom obliku: kineski model "dvostruke cirkulacije", Bidenovo obećanje da će "izgraditi bolje" i indijska predanost pod premijerom Narendra Modi atmanirbharti iliti samopouzdanju. U isto vrijeme, dok žele postati ekonomski neovisnije, države žele biti i vojno sigurnije. Sve su velike sile nastojale proširiti svoje obrambene i nuklearne sposobnosti. Globalna potrošnja za obranu po prvi put je 2021. premašila 2 trilijuna dolara, unatoč ekonomskim posljedicama pandemije COVID-19.
Drugi odgovor na svijet revizionizma je da države stvaraju ad hoc koalicije. Posljednje desetljeće donijelo je gomilu plurilateralnih i multilateralnih aranžmana, uključujući Quad, BRICS (partnerstvo Brazila, Rusije, Indije, Kine i Južne Afrike), Šangajsku organizaciju za suradnju i I2U2 grupaciju koja uključuje Indiju, Izrael, Ujedinjene Arapske Emirate i SAD. Čini se da svaki problem rađa novu kraticu. Ti su aranžmani svrsishodni i služe određenim ciljevima. Iako bi mogli pomoći u zaoštravanju određenih bilateralnih odnosa, nisu ni približno nalik rigidnijim savezima ili blokovima iz doba Hladnog rata.
Stari poredak nestaje, novi još nije rođen
Neizbježno je da će mnoge srednje i manje sile nadvladati podjele i nastojati uravnotežiti svoje veze s većim silama. Odgovor Udruge zemalja jugoistočne Azije na sve veće nesuglasice između SAD-a i Kine i konsolidacija izraelskih veza sa sunitskim monarhijama u zaljevskim državama kroz Abrahamov sporazum primjeri su ovog trenda. Nedavno su se mnoge afričke, azijske i latinoameričke zemlje s jakim vezama sa Zapadom opirale pridruživanju sankcijama protiv Rusije nakon što je izvršila invaziju na Ukrajinu. Takvo balansiranje i ponašanje u zaštiti od rizika potaknut će traženje lokalnih rješenja za lokalne probleme, bilo u obliku regionalnih gospodarskih i trgovinskih aranžmana ili lokalno dogovorenih rješenja za političke sporove.
Ipak, djelovanje na lokalnoj razini nije dovoljno za suočavanje s velikim globalnim problemima. Uzmimo, na primjer, dužničku krizu. Dug Šri Lanke i gospodarska kriza doveli su do toga da se ta otočna država oslanja na susjede na potkontinentu, pri čemu Indija osigurava zalihe hrane i goriva te kredite u iznosu od 3,8 milijardi dolara. Glavni strani zajmodavci, uključujući Kinu i Zapad, tek trebaju reprogramirati dug Šri Lanke. Godinama su bogate zemlje odbijale reagirati na pozive da se reprogramiraju ili ponište dugovi zemalja u razvoju koje se ljuljaju na rubu neispunjavanja obveza. Čini se da nitko neće ponuditi zaduženim zemljama u razvoju meko prizemljenje. Možda će uslijediti još sličnih kolapsa kao u Šri Lanki. Zapravo, svijet revizionista je svijet između poredaka u kojem su veliki problemi ovog doba neravnomjeran razvoj, klimatske promjene,
Dok se stari poredak raspada, a novi se tek treba roditi, prednost imaju države koje jasno razumiju ravnotežu snaga i imaju koncepciju kooperativnog budućeg poretka koji služi općem dobru. Nažalost, kapaciteti mnogih velikih sila su smanjeni, a mnogi njihovi čelnici pokazuju malo interesa za vanjske poslove, upravljanje krizama ili rješavanje transnacionalnih problema, upravo onda kada rašireni revizionizam čini krize vjerojatnijima i opasnijima. Kao posljedica njihove sukobljene domaće politike, nijedna od značajnih revizionističkih sila, od kojih svaka želi promijeniti međunarodni sustav, nema uvjerljivu viziju o tome što bi ta promjena mogla biti. Niti je vjerojatno da će brzo mijenjanje ravnoteže moći pružiti osnovu za stabilan poredak neko vrijeme. Umjesto toga, sile će se vjerojatno petljati od krize do krize dok njihovo nezadovoljstvo međunarodnim sustavom i međusobno raste, ali na način kretanja bez pomaka.