Između 1980. i 1984. bila je odgovorna za tri preostala člana posade i nuklearno oružje od devet tona u američkoj bazi u Tucsonu (Arizona). "Iako je naša osnovna misija bilo održavanje mira, ako u tome ne bismo uspjeli, morali smo biti u svakom trenutku spremni lansirati raketu", ispričala je ona.
Od početka 1960-ih godina do sredine 1980-ih Tucson je bio okružen s 18 silosa koji su nosili nuklearne rakete Titan 2. Danas je očuvano samo jedno postrojenje, koje je pretvoreno u Raketni muzej Titan, kojemu je na čelu upravo Morris. Silos s raketnim projektilom (bez nuklearne glave) ostao je tako podsjetnik na hladnoratovske pripreme za smak svijeta.
'Mirnije sam spavala tada nego danas'
"Moram vam reći da sam mirnije spavala kao članica posade nego danas", kaže Morris. "Dobivali smo izvrsna sigurnosna uputstva pa sam tako uglavnom na posao odlazila s mišlju da danas vjerojatno neće biti taj dan", priča Morris.
Silos se nalazi oko pola kilometra od glavne autoceste južno od Meksika, ispod uzvišenja okruženog pustinjom. Iza ograde od bodljikave žice mogu se vidjeti tek dvije-tri metalne strukture, betonska vrata lansirne stanice, antene i stubište koje vodi pod zemlju.
Nakon što bi sišla niz prvo stubište, Morris bi ponovno pozvala kontrolni centar, sišla niz još jedno stubište, koje je vodilo do vrata, i tada iznova pozvala centar, koristeći tajni broj za taj dan. "Iz kontrolnog centra provjerili bi me i putem videonadzora, ne bi li se uvjerili da sam sama i da mi nitko nije prislonio oružje na glavu."
Amortizeri za pod
Deset metara ispod zemlje, iza vrata od armiranog čelika i betona, nalazi se glavni dio silosa. Vrata teška 2,7 tona, koja drže dvije velike šarke, debela su 30 centimetara (dvaput deblja od običnih), ali i konstruirana tako da se mogu otvoriti jednim prstom. "Odatle se ulazilo u ojačani dio raketnog silosa, osmišljen da izdrži nuklearni napad u blizini", objašnjava Morris. "Postrojenje nije bilo dizajnirano da izdrži direktan udarac", dodaje ona.
Tunel je obložen metalnim nosačima i prekriven dugačkim kabelima, i pomalo podsjeća na unutrašnjost borbenog broda ili podmornice. Vodi do kontrolnog lansirnog centra - prostorije kružnog oblika s danas već zastarjelim kompjutorskim terminalima, brojčanicima i prekidačima. U sredini je kontrolna konzola, a pod je postavljen na goleme amortizere, koji su trebali ublažiti vibracije nakon mogućeg napada.
U stražnjem dijelu te prostorije nalazi se crveni sef, u kojem su pohranjene kartice sa šiframa koje su nužne za potvrđivanje naredbe za lansiranje koju bi izdao predsjednik SAD-a. Sef je zaštićen dvama lokotima koji se otvaraju uz pomoć šifre i pripadaju časnicima na dužnosti. Kad bi završili smjenu, razmijenili bi lokote s novom posadom. Vrlo je malo ljudi znalo kombinacije sva četiri lokota.
Članovi posade mogli su biti sami samo u prostoriji za odmor, u kojoj su bili kreveti na kat, kuhinja i WC. Na svim drugim mjestima morali su biti na oku onom drugom članu posade, ne bi li se osigurala kontrola nuklearnog oružja.
'Unosimo dobre stvari u vaš život'
Morris se i danas sjeća kad je prvi put vidjela bojevu glavu rakete Titan 2. "Novi članovi posade morali su obaviti pregled bojeve glave kad bi prvi put preuzeli dužnost, ne bi li se izravno suočili s projektilom. Bila sam nervozna, hodala sam uokolo i odjednom ugledala oznaku General Electrica i tadašnji slogan tvrtke: 'Unosimo dobre stvari u vaš život'. Nisam se mogla prestati smijati", ispričala je ona.
Titan 2 mogao se lansirati za manje od minute. "Imali smo dovoljno raketa da se međusobno uništimo nekoliko puta, kao i da otkrijemo prvi napad i uzvratimo i prije nego što budemo pogođeni. Projektili bi se mimoišli u zraku i raznijeli obje zemlje pa ne bi bilo preživjelih koji bi proslavili pobedu", naglasila je Morris.
Da je došlo do najgorega, oglasila bi se sirena. Potom bi posada žurno otišla u kontrolni centar i čekala šifriranu poruku iz Strateškog zrakoplovnog zapovjedništva u Nebraski. Ako se ispostavi da je predsjednik doista naredio lansiranje, uslijedila bi potvrda šifri posredstvom kartica u sefu.
Jedan od ključeva za lansiranje rakete
Šifru treba ručno unijeti, a lansiranje rakete bilo bi pokrenuto okretanjem dva ključa, koji su se također čuvali u sefu. Njih bi istovremeno okrenuli i pet sekundi držali zapovjednik smjene i njegov zamenik. Ključeve je trebalo okrenuti na dvije različite konzole pa nije postojala mogućnost da to učini jedna osoba.
Raketni muzej Titan danas izgleda upravo onako kako je ostavljen 1982. godine. Za one koji su odrastali u doba Hladnog rata i uz stalnu prijetnju nuklearnim sukobom, silos je opomena da je čovječanstvo sposobno izbrisati cijelu civilizaciju.
