EU je donijela povećanu podčinjenost vlasti globalnog i korporativnog kapitala, fleksibilizaciju domaće radne snage i njegovo uključivanje u valove kontinentalnih migracija, slabljenje države u odnosu na birokratske strukture EU i podčinjenost lokalne političke klase interesima biznisa i birokracije EU, pojačavanje uvoza stranih proizvoda, dok domaći gube konkurentnost zbog prirode regulacija EU, navalu kredita njemačkih i austrijskih banaka, pretvaranje sveučilišta u tvornice diploma i njihovo podčinjavanje zahtjevima politike preko bolonjskog sistema, poduzetnički subjektivitet koji je neprestano prisiljen pisati projekte i doći do europskih fondova, kulturalizaciju i depolitizaciju svakodnevice kroz različite projekte koje sponzorira EU, kao što su Europski glavni grad kulture i slični.
Rumunjska je ostala drugorazredna članica EU
U međuvremenu, zbog posebnog integracijskog puta zemlje, Rumunjska je ostala drugorazredna članica EU, jasno utjelovljujući hijerarhije unutar europskog projekta. Iako je pod stalnim "monitoringom" službenika EU zbog reformskih napora u pravosuđu kojim bi trebala smanjiti korupciju, Rumunjska je zapravo postala igralište različitih lobističkih interesa unutar Unije, piše novi Le Monde Diplomatique.
Pod pritiskom daljnje integracije, politika je potpuno podčinjena biznisu.
Pitanje Roma je posebno osjetljivo, oni nisu dio bijele, bogate, kršćanske i homogene Europe
Nadalje, pitanje Roma – posebno osjetljivo u Rumunjskoj – nije samo obnovilo fašističke i rasističke sentimente kod kuće, nego i pokazalo duboko rasnu strukturu EU: romski su građani deportirani iz velikih europskih gradova natrag u svoje matične zemlje. Oni nisu dio bijele, bogate, kršćanske i homogene Europe.
Tijekom većeg dijela tranzicije, Rumunji su na europski projekt gledali kao na civilizacijsko pitanje. Integracija nas je trebala "vratiti Europi", civiliziranom svijetu, nakon komunističkog mraka.
Općenito, ona je bila dio stoljetne težnje Zapadu. Političari, oni lokalni, kao i njihovi europski kolege, podupirali su ovaj pristup jer im je dopušteno da se ponašaju paternalistički, vodeći narod prema svjetlu na kraju tranzicijskog tunela.
Utopija Europe zamijenila je utopiju komunizma, u kojoj nema mjesta za sve
Brutalno razaranje bivše socijalističke države blagostanja, baš kao i sve proturadničke mjere, bilo je opravdavano ovim imperativom. Europa zahtijeva žrtve koje se moraju podnijeti. Utopija Europe zamijenila je utopiju komunizma, samo što ovoga puta nema mjesta za sve u novom društvu.
Samo će radišni, individualistički, natjecateljski, poduzetnički, cinični i pragmatični ljudi tamo dospjeti. Ostali, kao što su stare radničke klase, stariji ljudi i Romi, predstavljaju samo dosadnu prepreku i znak zaostalosti.
Naravno, ovaj ružičasti san srednjoklasne utopije bio je kratkotrajan. EU je doista imperij. Sa središtem u Njemačkoj i povezan s globalnim procesima akumulacije i profita koji naprosto zahtijevaju nadmoć kapitala u odnosu na rad. To je ekonomski projekt u osnovi oblikovan klasnim hijerarhijama i nejednakostima, antagonističkim interesima, nejednakim odnosima moći i usmjeren akumulaciji, a ne redistribuciji i jednakosti.
A što s Hrvatskom?
Stoga, kako se Hrvatska približava trenutku u kojemu postaje najnovija članica europskog projekta, pitanje koje se postavlja nije integracija nego dezintegracija.
Može li se EU u sadašnjoj formi dezintegrirati, prespojiti i presložiti na novoj osnovi? Ili će nastaviti kao i do sada, slaveći dolazak nove članice s juga, dok starije članice iz regije (poput Grčke, Španjolske, Portugala i Italije) nastavljaju svoju ekonomsku agoniju i socijalnu propast uzrokovanu, prije svega, inherentnom dinamikom ekonomije i politike EU?
Hrvatski ulazak u EU ne treba slaviti kao u rumunjskom slučaju, kao cilj sam po sebi, kraj puta prema civilizaciji. Treba ga slaviti kao priliku za sudjelovanje u promjeni pravila igre, u stvaranju nove Europe. U tom smislu, ovo je zapravo tek početak puta, za sve nas.
