Prije dvadeset godina tekle su suze na Kosovu, od radosti i očaja, ovisno o tome tko se na kojoj strani našao, nakon što su se uključile snage NATO-a i zaustavile rat sa Srbijom. Za kosovske Albance 12. lipnja 1999. je bio dan oslobođenja od beogradske represije. No za srpsku manjinu, bio je to poraz koji je otvorio novo poglavlje straha i nesigurnosti.
Ove srijede obilježava se 20. godišnjica te prekretnice. Kosovska vlada proslavit će obljetnicu svečanošću koja će uključivati govor bivšeg američkog predsjednika Billa Clintona, koji je za svoga mandata bio glavni saveznik Kosova. NATO-ova tromjesečna intervencija zaustavila je nasilje između albanskih separatista i srpskih snaga kojima je upravljao Slobodan Milošević. Iako je nasilje zaustavljeno, dvije se strane nikada nisu pomirile u cijelosti. Odnosi kosovskih Albanaca i lokalnih Srba i dalje su napeti. Uspomene na 12. lipnja uzrok su tog prijepora.
Eksplozija emocija
Špresa Gaši (68), kosovska pjevačica, sjeća se "eksplozije emocija" nakon što su pristigle vijesti o ulasku međunarodnih snaga na Kosovo. Tijekom godinu i pol dana, sukob je uzeo oko 13.000 života, većinom kosovskih Albanaca. Gaši je u to vrijeme bila jedna od stotinu tisuća ljudi koji su morali pobjeći u susjedne države zbog izbijanja rata: "Tada sam prvi put vidjela radost među kosovskim izbjeglicama", prisjeća se.
Ezat Redžepi (72), stanovnik Prištine, također se s radošću prisjeća tog "divnog dana": "Odjenuo sam svoje najbolje odijelo, stavio kravatu i otišao pozdraviti snage NATO-a", prisjeća se s osmijehom Redžepi. Edita Brajšrori (40), frizerka iz Prištine, sjeća se zvukova glazbe koji su pristizali kroz prozore stanova, koji su bili zatvoreni mjesecima: "Mogla se čuti glasna glazba na albanskom jeziku prvi put nakon mnogo godina", rekla je AFP-u.
Strah i ogorčenost
No u sjećanjima kosovskih Srba i dalje dominiraju strah i ogorčenost. Srbi žive stoljećima na Kosovu, regiji na jugu koju smatraju kolijevkom svoje pravoslavne vjere. Nakon rata mnogi su bili prisiljeni pobjeći ili se izolirati u enklavama. Srpska je zajednica napadana i iz osvete, kao svojevrsno izravnavanje računa nakon godina represije Slobodana Miloševića koju su ondje trpjeli etnički Albanci. Prema Beogradu, oko 200.000 Srba izbjeglo je s Kosova u Srbiju. Na Kosovu je ostalo oko 120.000 Srba, uglavnom na sjeveru, u blizini granice.
"Plakao sam... Gledao sam kako se naša vojska povlači, a dolazi strana", kaže Dobrosav Jakovljević (73), Srbin koji sada živi u siromašnoj regiji na sjeveru Kosova. Jakovljević za rat krivi nemilosrdnog vođu Miloševića, no smatra kako su njegovi sunarodnjaci prošli lošije: "Albanci dobivaju ono što žele, a mi smo izgubili sve", kaže.
Slaviša Jokić (45) sjeća se kako je morao pobjeći iz svoga doma u zapadnom dijelu Peći, nakon što su "banditi" počeli napadati srpske kuće: "Ljudi su ubijani usred bijela dana, a da oni (NATO) nisu mrdnuli prstom", kaže Jokić.
Đorđe Jovanović (46), učitelj iz srpskog dijela Kosovske Mitrovice, također se sjeća tuge dok je promatrao kako se srpska vojska i policija povlače, a dolaze NATO snage: "Ovo više nikad neće biti Srbija", mislio je tada.
Neka ostanu
Srbija je izgubila nadzor nad svojom nekadašnjom pokrajinom 10. lipnja, a 12. lipnja Kosovo je stavljeno pod međunarodnu zaštitu Ujedinjenih naroda. Beograd nikada nije prihvatio nezavisnost Kosova koju je Priština proglasila 2008. Ta je odluka stavila Kosovo u geopolitičku neizvjesnost, s podrškom SAD-a i većine Zapada, a bez priznanja Beograda i njegovih saveznika Moskve i Pekinga. Napetosti su i dalje visoke između nekadašnjih ratnih neprijatelja te je i danas na Kosovu smješteno oko 4000 pripadnika NATO-ovih snaga.
Jovanović sada smatra kako je prisutnost međunarodnih vojnika ključna: "Neka ostanu. Da ih nema, ovdje bi izbio novi rat", kaže.
