Rat u Ukrajini uzrokuje kolateralnu štetu na daljinu: s obzirom na to da cijene pšenice i drugih osnovnih živežnih namirnica vrtoglavo rastu, siromašnima u zemljama u razvoju prijeti glad, prenosi DW.
Cijena pšenice svakim danom dostiže nove rekordne vrijednosti. Na burzi u Chicagu, najvažnijem globalnom mjestu trgovanja poljoprivrednim proizvodima, sada je 50 posto viša nego prije ruskog napada na Ukrajinu.
Razlog golemog poskupljenja je to što su obje zaraćene strane, Rusija i Ukrajina, među najvećim izvoznicima pšenice na svijetu.
Veći dio pšenice konzumira se tamo gdje se uzgaja. Ostatak se prodaje na međunarodnom tržištu."Rusija i Ukrajina zajedno na ovom međunarodnom tržištu drže ogroman udio od oko trećine", kaže ekonomist Matin Qaim, direktor Centra za istraživanje razvoja u Bonnu.
Rusija je daleko najveći izvoznik pšenice, a slijedi je Ukrajina na petom mjestu. Nakon Rusije su SAD, Kanada i Francuska.
„Većina žitarica iz Rusije i Ukrajine izvozi se ljeti i u jesen", kaže Qaim za DW i dodaje: „Veliki problemi su još uvijek pred nama. Jer rat ne samo da otežava izvoz postojećih zaliha. Ako se sukobi oduže, barem u Ukrajini neće se moći sijati i žeti u uobičajenom obimu."
Ovisne zemlje u razvoju
To će pak dodatno povećati cijenu pšenice. To je veliki problem za kupce, jer među njima ima mnogo zemalja u razvoju koje su ovisne o uvozu hrane.
"Zemlje poput Libanona ili Egipta uvoze većinu osnovnih živežnih namirnica, često između 70 i 90 posto", kaže Qaim, ekonomist specijaliziran za poljoprivredu.
Kenija također ovisi o uvozu pšenice. "80 posto kenijske pšenice se uvozi. Ovdje se uzgaja samo 20 posto", rekao je kenijski ekonomist Ken Gichinga za njemački javni servis ARD. "Uvozimo iz nekoliko zemalja, uključujući Rusiju i Ukrajinu. Ono što se tamo sada događa prouzročit će kolaps opskrbnih lanaca." Turska je također jako ovisna o uvozu pšenice.
Glad će rasti
Pogotovo jer pšenica nije jedina hrana kod koje Rusija i Ukrajina imaju veliki udio na svjetskom tržištu. Za kukuruz i ječam taj udio iznosi gotovo 20 posto, a za suncokretovo ulje čak 80 posto.
"Bilježimo povećanje cijena ne samo pšenice, nego i druge hrane", kaže Qaim. Za siromašne u zemljama u razvoju poskupljenje hrane prije svega znači jedno: glad. "Ne možete učiniti ništa osim manje jesti."
Određene zemlje, uključujući Indiju i Kinu, trenutno još uvijek imaju velike zalihe pšenice. “Naravno da mogu smanjiti zalihe i tako povećati ponudu pšenice”, kaže Qaim. No, to ni izdaleka nije dovoljno da se nadoknadi udio Rusije i Ukrajine.
Vanga je istaknula da će problem gladi u svijetu izrazito narasti. Ljudi neće imati što jesti zbog naglih klimatskih promjena zbog kojih će ima stradati svi usjevi. Kako bi preživjeli, čovječanstvo će morati početi jesti različite kornjaše, lišće i blato.
Sankcije i živežne namirnice
Pšenica i druge žitarice se doduše i dalje se uzgajaju u Rusiji. "Međutim pitanje je možemo li pronaći načina da se omogući ruski izvoz ruske hrane kako bismo spriječili humanitarnu katastrofu, odnosno kolateralnu štetu od rata u drugim dijelovima svijeta", kaže direktor ZEF-a Qaim.
To pak utječe na sankcije Zapada Rusiji, koje ne samo da otežavaju izvoz, nego i plaćanje, jer je nekoliko ruskih banaka isključeno iz međunarodnog platnog prometa. "Ovdje moramo ozbiljno razgovarati o izuzecima kad je u pitanju izvoz hrane", rekao je Qaim.
Daljnji razvoj ovisi prije svega o tijeku rata. Postoji realna opasnost da će glad izbiti i u Ukrajini - u zemlji koja je nazvana "Žitnica Europe" što prije svega zahvaljuje svojoj plodnoj crnici.
Hrvatska ima dovoljno žita, ali...
Hrvatska ne mora ograničiti izvoz svojih žitarica, jer proizvodi i više nego što joj treba. Ali to još ne znači da pekarski proizvodi neće poskupjeti. Naime, dok se žitarice izvoze, istovremeno se poluproizvodi uvoze.
DW prenosi kako se Hrvatska može pohvaliti barem jednim važnim segmentom hrvatske privrede, inače uglavnom svedene na uslužne djelatnosti.
Bez planiranja dodatne sjetve
Kad je pšenica posrijedi, dakle, ispostavlja se da RH izvozi u prosjeku i više od 60 posto svoje proizvodnje. Dok čitav kontinent najavljuje pojačanu sjetvu i vanredan fokus na prinos pšenice, u Hrvatskoj nema tih planova. Standardno se posljednjih godina požanje oko 1,1 milijuna tona godišnje, a za domaće potrebe se zadrži svega oko 400 tisuća tona. „Ipak, ta bilanca može zavarati, jer naš glavni problem nastaje tek potom, kad uzmemo u obzir potonji visoki uvoz pekarskih poluproizvoda ili sirovinske baze za krmiva“, rekao je o tome Mladen Jakopović, predsjednik Hrvatske poljoprivredne komore (HPK).
Drugim riječima, Hrvatska prodaje svoju pšenicu u inozemstvo, pa nakon toga kupuje namirnice proizvedene od faktično vlastitog brašna. Ne treba posebno napominjati da ujedno plaća i visoku dodanu vrijednost. „Za početak, nedostaju nam znatno veći skladišni kapaciteti, kako bismo uopće mogli zadržati urod“, dodaje Jakopović. Hrvatska vlada, ponukana krizom, zbog toga je upravo prije nekoliko dana najavila alokaciju 250 milijuna javnih kuna za dogradnju skladišta.
Manjak u stočnoj proizvodnji
„Trebat ćemo pričekati godinu-dvije dok se to izgradi, doduše“, nastavio je on, „a zasad, ako se ne varam, nemamo kapacitet skladištenja ni za 300 tisuća tona. Ali ni s više skladišta ne bi bilo rezona da povećamo proizvodnju. Trebali bismo povećati kvalitetu dijela uroda, i eventualno još malo dići produktivnost po hektaru, iako smo i u tome vrlo dobri.“
Ono prema čemu je kritičan predsjednik HPK-a, međutim, činjenica je da bi i ta pšenica, prema sadašnjim okolnostima, završila kao primarni proizvod. To znači da bi agrar trebalo usmjeravati k daljnjem razvoju prehrambeno-prerađivačke industrije. Dodana vrijednost ostajala bi tako u rukama hrvatskih proizvođača. „Hrvatski problem u tom pogledu nije sama količina uzgojene pšenice. Ako bismo željeli razvijati domaću poljoprivredu, veći posao nas čeka u stočnoj proizvodnji i sjemenskom materijalu za biljnu“, zaključio je Mladen Jakopović, ističući dodatni primjer na toj osnovi.
Hrvatska, naime, proizvodi i visokokvalitetnu non-GMO soju, ali i nju mahom prodaje strancima. Nakon toga je prinuđena, zbog nedostatka vlastite sjemenske proizvodnje, kupovati sjeme u vidu onih istih sojinih zrna koja su u međuvremenu označena fungicidima i certificirana. Jer, u sjetvu po zakonu može ići samo službeno odobreno sjeme ovlaštenog proizvođača.
Problem s mineralnim gnojivima
Poljoprivredni analitičar Miroslav Božić, također savjetnik u Hrvatskoj industriji šećera, najveću opasnost vidi u porastu cijena energenata za buduća kretanja na tržištu hrane: „Dok je cijena krušnih žita udvostručena, burzovna cijena prirodnog plina je povećana čak deset puta. Izračunao sam da je zbrojena tržišna vrijednost svjetske potrošnje svih žitarica, uključivo i riže, po sadašnjim visokim cijenama oko 1,1 tisuću milijardi eura. S druge strane, vrijednost globalne potrošnje plina po cijenama od prije godinu dana je za oko 50 posto veća, a po današnjim cijenama čak sedam puta veća od ukupne vrijednosti svih žitarica.“
Ovaj naš sugovornik, inače nekadašnji pomoćnik ministra poljoprivrede RH, to je napomenuo zato što plin čini oko tri četvrtine troška proizvodnje mineralnih gnojiva. „A vapaji proizvođača mineralnih gnojiva u EU kao da ne nailaze na razumijevanje“, upozorava on, „a na sadašnjoj agrotehnološkoj razini nemoguće je očuvati razinu globalnih prinosa bez njihove uporabe.“
Nepotrebna restrikcija izvoza
Stoga i pitanje jednostrane provedbe zelene tranzicije u EU-u, po njegovu mišljenju, više ne smije biti tabu tema. Svijet će s hranom morati zaigrati na sigurno, ako je to moguće, ili se suočiti s izuzetnim rizikom opće prehrambene krize. „Uostalom, ovo što se danas događa pokazuje koliko su i globalno najutjecajnije institucije kao FAO i OECD u pogledu cjenovnih projekcija za žitarice bile potpuno u krivu. Zadnje njihove projekcije prije pola godine predviđale su smirivanje cjenovnog porasta burzovnih roba kao što su pšenica i kukuruz od početka ove godine, dok mi svjedočimo skoro udvostručenju cijena“, naglasio je Božić.
On drži kako u RH nema straha ni za kukuruz. No s tom je žitaricom stanje kompleksnije, jer cjenovna eksplozija donosi velike profite ratarima i trgovcima, dok ozbiljno prijeti opstanku stočarstva. Ovaj stručnjak pritom misli da i dalje nema uporišta za restrikcije izvoza hrvatskih žitarica, kao u npr. Mađarskoj, ali i da je nadzor situacije svakako neophodan.
