Kada je ruski predsjednik Vladimir Putin početkom godine pokrenuo invaziju na Ukrajinu, neki su to vidjeli kao eskalaciju ruskog iredentizma u istočnoj Europi i kulminaciju ambicija kremaljskog lidera kojeg se smatra personifikacijom otpora Zapadu, piše Newsweek.
Njegova je vojska upala u susjednu zemlju razarajući vojnu i civilnu infrastrukturu, ostavivši za sobom tisuće mrtvih i stotine tisuća raseljenih. Čak i nakon katastrofalnih rezultata s početka invazije, ruska vatrena moć nastavila je djelovati po Ukrajini rušeći gradove, ubijajući ljude i uništavajući ključnu infrastrukturu. Danas, pak, izgleda da se Putin — u početku vođen imperijalnim ambicijama - sada očajnički bori da zadrži kontrolu nad područjima koje je uspio zauzeti.
Utjecaj u anektiranim regijama sve je slabiji
Glavni grad Donjecka - jedne od četiriju ukrajinskih regija koje je Putin na silu i mimo zakona pripojio Rusiji - i dalje je pod teškom opsadom. Zaporižje - gdje se nalazi najveća nuklearna elektrana u Europi - i dalje je pod stalnom vatrom ukrajinskih snaga unatoč tomu što je Putin 5. listopada izjavio da je postrojenje sada u ruskim rukama. A u srijedu su stanovnici okupiranog grada Hersona, koji se smatra ključnim za pobjedu Rusije u ovome ratu, evakuirani jer se očekuje prodor ukrajinske vojske u grad.
Nedavni potezi Kremlja sugeriraju da je Putinov utjecaj na regije koje je pripojio sve slabiji. Početkom tjedna je najavio proglašenje ratnog stanje u novopripojenim regijama, a tu su eskalaciju promatrači diljem svijeta vidjeli kao pokazatelj da njegovoj vojsci nedostaje snage i hrabrosti da ovlada područjima koja su željeli osvojiti.
'Ovo su postupci očajnog predsjednika'
"Ovo su postupci očajne zemlje, očajne vlade i očajnog predsjednika", kazao je za Newsweek Jim Settele, nekadašnji pomoćnik bivšeg ministra obrane Donalda Rumsfelda i izvršni direktor Škole za politiku i međunarodna pitanja pri Sveučilištu Maine.
To je uglavnom stoga što upotreba izvanrednog stanja, odnosno vojnog preuzimanja regionalne vlade, mijenja status quo. Osim mogućnosti da ruska vojska vlada nekažnjeno, sve četiri regije time su proglašene borbenima zonama pod aktivnom ruskom okupacijom. No, ni to nije pomoglo Rusiji da tamo zadrži svoje položaje.
"Putin se nalazi u nevjerojatno teškom položaju", rekao je u srijedu američki predsjednik Joe Biden. "Čini se da je njegov jedini alat koji mu je preostao terorizirati Ukrajince i pokušati ih zastrašiti da kapituliraju. Ali oni to neće učiniti", dodao je Biden.
'Proglašenje ratnog stanja je čin očajnika'
Međutim, Kremlj je također dao ovlasti regionalnim guvernerima duž ukrajinske granice da mobiliziraju sve snage potrebne za obranu od ukrajinskih napada. To je taktika koja još nije viđena u ovom stoljeću, a pokazuje da se izgledi Rusije u ratu u Ukrajini samo pogoršavaju.
"Mobilizacija tisuća vojnika sigurno nije dobro prošla, kao ni aneksija. Proglašenje izvanrednog stanja je čin očajnika. To se neće svidjeti ruskom narodu koji je bio uvjeren da pobjeđuje u ovom ratu. Protivljenje njegovoj 'specijalnoj operaciji' nastavit će jačati u Rusiji", smatra Settele.
Cynthia Hooper, direktorica programa ruskih i istočnoeuropskih studija na Sveučilištu Holy Cross, rekla je za Newsweek da je kroz povijest primjena ratnog stanja u Rusiji uglavnom bila svedena na kontrolu informacija i očuvanje tajnosti kako bi se smanjila mogućnost prosvjeda. Ona podsjeća na slučajeve nasilnog gušenja radničkog štrajka 1962. u Novočerkasku te 40-dnevne pobune u radnom logoru Kengir 1954. godine. U Afganistanu 1980-ih, prosovjetska vlada u Kabulu uvela je izvanredno stanje na vrhuncu nasilnih prosvjeda protiv okupacije zemlje od strane Sovjetskog Saveza, a u strahu od širenja dotad već uspješne pobune afganistanskih gerilskih skupina.
'Kremlj je uvijek poricao nedjela'
Iako ratno stanje nije bilo uvođeno tijekom dosadašnje Putinove ere, elementi te prakse obilježavali su suvremenu Rusiju. Vidjelo se to na primjeru kontrole informacija o sovjetskom rušenju južnokorejskog zrakoplova 1983., havarije u Černobilu 1986. ili rješavanje talačke krize u školama u Beslanu 2004. godine. U svim tim slučajevima vlada je strogo kontrolirala informacije.
Modus operandi Kremlja u svakom slučaju, kaže Cynthia Hooper, uvijek je bilo poricanje nedjela, odvraćanje kritika i umanjivanje tragedije, radeći na kontroli narativa ne samo tamo gdje su se zločini dogodili, već i u kozmopolitskim središtima poput Sankt Petersburga i Moskve gdje se u konačnici oblikuje javno mnijenje.
Postoje naznake da dužnosnici u Kremlju osjećaju pritisak. U utorak je gradonačelnik Moskve Sergej Sobjanin objavio da je vojna mobilizacija za rat u Ukrajini završena za regiju glavnog grada Rusije, dok su nedavne metode okupljanja vojnih obveznika u gradu Sankt Petersburgu izazvale osude i pozornost ruske javnosti.
Strah od velike ukrajinske pobjede
U međuvremenu, ruska vojska je preusmjerila fokus na kontinuirane napade na civilne ciljeve i ukrajinsku energetsku mrežu, onesposobivši približno 30 posto ukrajinske energetske infrastrukture. Dok je na pomolu bitka za Herson, element ratnog stanja postaje sve jasniji u širem kontekstu rata - osobito stoga što mnogi strateški položaji ostaju naklonjeni ukrajinskoj stvari.
Ruski vojnici nedavno su ubili međunarodno poznatog ukrajinskog dirigenta Jurija Kerpatenka u njegovom domu u Hersonu jer je odbio sudjelovati na koncertu organiziranom u čast "proslave" ruske aneksije. Čak i prije aneksije, građane Hersona pokušalo se asimilirati u Rusiju programima koji zahtijevaju od umirovljenika da se odreknu svojih ukrajinskih putovnica i prihvate ruske ako žele primati mirovine. No, tu su ponudu, prema tvrdnjama ukrajinske vlade, mnogi stanovnici Hersona odbili.
"To sugerira da se vlasti ili boje moguće ukrajinske pobjede s velikim, teškim ruskim gubicima ili da su ruske vlasti spremne upotrijebiti sva potrebna sredstva kako bi nanijele maksimalnu štetu ukrajinskoj vojsci i svim urbanim prostorima koje mogu zauzeti, što smo vidjeli proljetos tijekom opsade Mariupolja", kazala je za Newsweek Cynthia Hooper.
