Dominantni diskurs ruskog establišmenta hrani se idejom ugrožene Rusije koja polaže pravo da svoje granice štiti tamponom suverenih država. Rusija vjeruje da sama može legitimno nametnuti svoju prevlast na tom području, a bivše sovjetske republike, sada neovisne države, ne mogu odlučiti osloboditi se postkolonijalnog geopolitičkog stanja koje im je nametnuo Kremlj, piše Carmen Claudín, viša znanstvena suradnica, prenosi CIDOB.
Stvar je u tome, piše Carmen Claudin, da je Rusija ugrožena: neprijatelji se razmnožavaju iznutra i izvana. Unutar zemlje "strani agenti" se pojavljuju posvuda, na stranicama novina, u anketama sociološkog instituta, pa čak i kod pojedinaca. Internetska stranica ruskog Ministarstva pravosuđa redovito ažurira popis infiltratora, od građanskog pokreta dijabetičara do drugog koji se bori protiv rodnog nasilja i organizacije Memorial, krhkog simbola moralnog dostojanstva u današnjoj Rusiji.
Izvan zemlje, "kolektivni Zapad" – mi, kojima dominiraju Sjedinjene Države – traži bilo kakav izgovor da otmemo od Rusije njezinu legitimnu nadmoć nad svojim postsovjetskim susjedstvom. Ovaj žargon podsjeća na sovjetsku retoriku rezerviranu za "neprijatelje naroda", "agente imperijalizma" i marionete "kapitalističkog okruženja". Na sličan način predsjednik Vladimir Putin je u ključnom govoru u rujnu 2013. izjavio: "Prečesto smo u povijesti naše nacije bili suočeni s protivnicima same Rusije, umjesto s opozicijom vladi."
Dakle, Rusija je ugrožena. Arogantni Zapad odlučan je ne priznati legitimne interese koji joj, što je povezano sa statusom velike sile Rusije, daju pravo da kontrolira postsovjetski prostor. Ovakav stav se unosi u dominantni diskurs ruskog establišmenta koji je, na ovaj ili onaj način, angažiran u vanjskim poslovima. Uzima se zdravo za gotovo da Rusija ima pravo da svoje granice zaštiti tampon zonom suverenih država koje zauzvrat ne mogu imati pravo na emancipaciju od Rusije.
Mjesto opstanka ruske države
Ovaj pojas europskog teritorija – bivše sovjetske republike, a sada neovisne države – za Kremlj predstavlja njegov sigurnosni pojas, njegovu sferu "vitalnog interesa", mjesto gdje je u pitanju sam opstanak ruske države. Međutim, Zapad ne samo da ne poštuje taj egzistencijalni strah nego se sada i miješa u unutarnja pitanja ovih zemalja. U očima Kremlja, to nije odgovor na želju društava ovih zemalja da se približe Europi, već manevriranje Zapada da uzurpira mjesto Rusije u Europi. Za Moskvu je to samo srce "pitanja europske sigurnosne arhitekture". Ukratko, Rusija smatra da je jedina zemlja koja može legitimno djelovati na ovom području, dok bivše sovjetske republike – to jest, oko 70 milijuna stanovnika, ne računajući središnju Aziju – ne mogu odlučiti otrgnuti se od nametnutog postkolonijalnog geopolitičkog stanja od Kremlja.
Moskva sada zahtijeva pravna jamstva o neširenju NATO-a na istok, u skladu s linijom razmišljanja ukorijenjenog u podjeli sfera utjecaja dogovorenoj na Jalti 1945. između Sovjetskog Saveza, Ujedinjenog Kraljevstva i Sjedinjenih Država. Nije slučajno, ustvrdio je Putin u spomenutom govoru 2013., da su to bili sporazumi koji su, "uz vrlo aktivno sudjelovanje Rusije, osigurali trajni mir". Logika Putinove trenutne politike ukorijenjena je u ovoj povijesnoj referenci. Kao što Fernando Claudín rigorozno opisuje u svom Komunističkom pokretu od Kominterne do Kominforme (Kriza komunističke internacionale, 1970.), Staljinova je opsesija bila natjerati Churchilla i Roosevelta da prihvate sovjetske granice uspostavljene podjelom dogovorenom s nacističkom Njemačkom u tajnim protokolima njemačko-sovjetskog pakta. Poput Staljina, dakle, Putin želi isto.
Dok je Staljinova opsesija 1945. bila Poljskom, za Putina je to sada Ukrajina. "Sovjetski Savez ima pravo uložiti napore da u Poljskoj postoji vlada prijateljska prema Sovjetskom Savezu, a sovjetska vlada ne može pristati na postojanje vlade u Poljskoj koja je neprijateljska prema njemu", napisao je Staljin predsjedniku Trumanu, i razdraženo dodao, "nije jasno zašto se, dok se raspravlja o pitanju o Poljskoj, ne želi uzeti u obzir interese Sovjetskog Saveza sa stajališta njegove sigurnosti." Čitatelj koji zamijeni Poljsku za Ukrajinu i Sovjetski Savez za Rusiju imat će ključ za tumačenje onoga za čim Kremlj teži otkako je ukrajinski narod 2014. odlučio krenuti drugim putem nakon masovnog pokreta poznatog kao Euromajdan. Stoga je "sve počelo" u Ukrajini, rekao je Putin njemačkom tjedniku Die Zeit u lipnju 2021., jer je Europska zajednica (na čelu s Washingtonom) "aktivno podržavala neustavni oružani udar" u Kijevu. Zapravo, Putinova opsesija Ukrajinom datira još prije prosvjeda na Majdanu i hrani se teorijom da su Rusi i Ukrajinci jedan te isti narod, pozivajući se na esencijalističke argumente kao čvrste podatke koji su jednaki zakonu gravitacije ili broju pi.
Žongliranje stvarnošću
Priča Kremlja žonglira riječima i stvarnošću u tvrdnjama u kojima je načelo istinitosti potpuno irelevantno: brutalna represija u Bjelorusiji se u Moskvi naziva "normalizacijom", kao što je to bilo u Čehoslovačkoj nakon što je Praško proljeće slomljeno tenkovima 1968. Izbor Ukrajinaca na nekoliko slobodnih izbora je državni udar, kaže Moskva, ali parodija referenduma legitimira aneksiju Krima gdje Moskva progoni i zatvara Tatare, prave, izvorne stanovnike poluotoka. Ukrajinski predsjednik dolazi iz ruske židovske obitelji, ali, po mišljenju Moskve, secesionisti koji govore ruski u Donbasu su domoljubi kojima, boreći se protiv fašizma, prijeti genocid, zbog čega je Rusija dužna rasporediti svoje trupe duž cijele granice sa svojim susjedom. Slično tome, Moskva, koja je zapravo pristala postati kineski "mali brat", neprestano se žali da je EU ne tretira kao ravnopravnu kada se, u stvarnosti, budućim građanima Rusije od kolijevke ispire mozak da je njihova zemlja posebna te da to nitko zapravo ne razumije. Kako to opisuje eminentna povjesničarka Marlène Laruelle, njima je usađena "tautološka ideja da je posebnost Rusije biti Rus".
Ipak, činjenice pokazuju da je Putinova politika ta koja radi protiv Rusije. Ni Bruxelles ni Washington ne moraju previše raditi kako bi privukli stanovništvo regije. Ono što objašnjava veću potporu u tim zemljama EU-u i NATO-u jest agresivna politika Kremlja. Nije da oni idealiziraju ovu opciju, ali ona, uz sva svoja ograničenja i proturječnosti, više poštuje nacionalni suverenitet i želje svojih naroda. Posljednjom demonstracijom sile na granici s Ukrajinom, Kremlj je upotrijebio cjelokupno umijeće za operaciju "prinude na dijalog", što je u skladu s ruskom diplomatskom tradicijom. Iako bi se moglo pomisliti da je to bio samo manevar (ajmo zaprijetiti da sjednemo razgovarati za stol) vrlo je jasno tko ugrožava mir u Europi. Andrej Saharov, jedan od osnivača Memoriala, podsjeća nas na to kada kaže: "zemlja koja ne poštuje prava svog naroda neće poštovati prava svojih susjeda", piše Carmen Claudín.
Situaciju s ratom u Ukrajini možete pratiti iz minute u minutu OVDJE.
