Britanci su nakon Drugog svjetskog rata izgubili kontrolu nad Palestinom koju im je Liga naroda 1922. povjerila na upravljanje.
Od tada do 1947. mnogo se toga promijenilo – dogodio se Holokaust, stvoren je velik pritisak cionističkih skupina, osnovana je Arapska liga, a Sjedinjene Države su postale sve prisutniji faktor na Bliskom istoku.
London je u veljači te godine objavio da odustaje od Palestine i da je predaje Ujedinjenim narodima, novoj svjetskoj organizaciji.
Opća skupština UN-a je 29. studenoga 1947. u New Yorku usvojila Rezoluciju 181 o podjeli Palestine.
Glasanje je trajalo samo tri minute, a njime je Palestina, tada dom za oko 1,3 milijuna Arapa i 600 tisuća Židova, podijeljena na tri entiteta koji su trebali biti formirani do 1. kolovoza 1948. godine.
Buduća židovska država dobila je 14 tisuća kvadartnih kilometara područja, a Palestinci tri regije ukupne veličine 11,5 tisuća kvadratnih kilometara. Od Jeruzalema i njegove okolice stvorena je posebna međunarodna zona.
Izrael je dobio oko 54 posto tadašnje Palestine iako su Židovi predstavljali 30 posto populacije.
U planu UN-a su određeni i detalji o građanskim pravima, pravima kretanja, ekonomskoj uniji i pravu da svaka od novih država ima pristup svetim mjestima i mora poštovati prava religijskih zajednica i manjina.
Iako je Velika Britanija sazvala sjednicu na kojoj je održano glasanje, ostala je suzdržana zbog eksplozivne naravi teksta. Često mijenjajući svoj stav oko palestinskog pitanja, London je u tom trenutku bio na strani Arapa.
Arapske države protivile su se planu, pozivajući na stvaranje jedinstvene, demokratske i neovisne palestinske države koja će obuhvaćati cijeli teritorij. No suprotstavio im se neočekivani savez između hladnoratovskih neprijatelja, Sjedinjenih Država i SSSR-a, koji je omogućio dvotrećinsku većinu potrebnu za usvajanje dokumenta.
Sovjetski Savez je želio odlazak Britanaca iz Palestine, a američko vodstvo, ohrabreno svojom židovskom manjinom, podržalo je osnivanje neovisne židovske države.
Židovski čelnici su prihvatili UN-ov plan, no neki cionisti su ga odbili jer dobiveni teritorij nije odgovarao njihovoj ideji velikog Izraela kojoj su težili. Ipak, vijest o usvajanju teksta razveselila je Židove u Tel Avivu.
Arapske države su odbile taj projekt, među Palestincima je zavladao dubok osjećaj nepravde, a broj nasilnih incidenata na palestinskom teritoriju naglo je porastao.
Židovski je čelnik David Ben-Gurion 14. svibnja 1948. proglasio državu Izrael, pošto je završio britanski mandat u Palestini. Već idući dan počeo je prvi Arapsko-izraelski rat.
Do kraja tog sukoba Izrael je okupirao 78 posto palestinskog teritorija, a istodobno je započeo egzodus Palestinaca kojih je ukupno otišlo 760 tisuća.
Tijekom Šestodnevnog rata u lipnju 1967. Izrael je osvojio dodatni teritorij, okupirajući Zapadnu obalu, Istočni Jeruzalem, te Pojas Gaze odakle se jednostrane povukao 2005. godine. Tada je preuzeo i dio Golanske visoravni od Sirije i Sinaja od Egipta, koji je Kairu vraćen 1982. godine.