Obaid Rahimi je u rujnu 2012. krenuo u Afganistan iz posve drugog, radosnog razloga: zbog svadbe svog rođaka. Kada je došao u zemlju u kojoj je rođen, ali iz koje je njegova obitelj već odavno otišla u Njemačku, još je sjalo sunce. Temperatura je bila preko 20 stupnjeva i posvuda su mališani trčali po prašnjavim ulicama u svojim sandalama.
Obaid u Afganistanu proveo deset dana, ali u tom razdoblju je već stigla i zima, a po noći je bilo mraza. Ali curice i dečki na ulicama su još uvijek trčali samo u tim svojim sandalicama: to su bile jedine cipele koje su imali - ako su uopće imali ikakve.
Najviše žele cipele
"Puca vam srce kad vidite kad se neki mališan koji nema ništa ili gotovo ništa na nogama, bori protiv hladnoće", kaže Rahimi za Deutsche Welle. Vratio se nazad u Passau gdje je tada još studirao ekonomiju, ali mu taj prizor nije dao mira. Našao je izvješće Ujedinjenih naroda u kojem su izbjeglice pitane, što im trenutno najviše treba. Mnogi su rekli upravo - cipele. Tako se rodila ideja za internetsku trgovinu Shoemates - u prijevodu to zapravo znači "drugovi u cipelama". Za svaki par cipela koji korisnik kupi, jedan mališan u Afganistanu će dobiti jedan par cipela. Dakle po paroli "Get one, give one".
Prvo glava, sad i peta
Netko može možda pomisliti kako je to prilično podmukla reklama da bi se zaradio novac: tko neće kupiti cipele da bi pomogao bosonogom mališanu u Afganistanu? Ali 28-godišnji Rahimi se mora smijati kad mu kažemo kako sad zarađuje bogatstvo. Na portalu rade četiri suradnice, ali i one to zapravo rade praktično kao hobi: "Sve one imaju i drugih izvora zarade. Mi nismo nikakvi 'veliki igrači' pa da se naša stranica pojavi sasvim na vrhu kad u tražilici unesete 'cipele'", kaže Rahimi.
Zapravo je to već drugi sličan projekt u kojem sudjeluje, a može se reći da je doslovce slijedio ideju "od glave do pete". Naime još 2012. je zajedno s kolegama na fakultetu pokrenuo projekt Headmates gdje je poslovni model malo složeniji, ali također koncipiran kao pomoć. Headmates prodaje vunene kape i to samo od alpaka-vune iz krajnje siromašnog područja u Peruu. Vuna stiže u Njemačku i tu je onda štrikaju umirovljenice. One same kažu koliko žele za svoje štrikanje, a proizvodi se plasiraju i preko radionica za invalidne osobe u Plattlingu pored Regensburga i u Passauu.
Kakve cipele?
U međuvremenu ih je i sveučilište u Passauu nagradilo za njihov poslovno-dobrotvorni koncept, ali trebalo je još donijeti mnogo odluka prije nego što cipele počnu stizati i do mališana u Afganistanu. Prije svega - kakve cipele prodavati? "Cipele su proizvod kojeg je moguće proizvoditi prilično jeftino, ali i to je proizvod koji se gotovo nikad ne kupuje za poklon. Svatko uvijek sam sebi kupuje obuću", objašnjava Rahimi ekonomske zakone.
Lanene espadrile iz Kine
Zato su se kolege iz Passaua odlučili na nešto sasvim jednostavno: na lanene espadrile. Doduše, problem je bio i obujam ovog posla, jer "ozbiljna" tvornica cipela treba tek nekoliko sati da proizvede količinu koju su Rahimi i kolege spremni prodati - i platiti. Tu im je pomogla i Gospodarska komora koja im je našla partnera u Kini i koji po mišljenju njemačkih stručnjaka ispunjava ekološke i tehničke norme za ovdašnje tržište.
Rahimi je preko ujaka kontaktirao i humanitarnu organizaciju koja će dijeliti te cipelice - i kojoj Rahimijev ujak vjeruje i poznaje, baš kao i u tvornicu cipela u Afganistanu gdje bi se te cipelice mogle u budućnosti proizvoditi, piše Deutsche Welle.
Deutsche Wele/Danas.hr
