Umjesto "slabljenja Rusije”, o kojemu su američki dužnosnici govorili u početku ruske invazije Ukrajinu, sve češće se u američkom javnom govoru spominje “dekolonizacija”, piše Blic. Ozbiljnosti toga svjedoči sastanak koji je prije nekoliko dana održala Komisija Senata za sigurnost i suradnju u Europi (CSCE), poznata još i kao Helsinška komisija SAD-a, na kojoj je glavna tema bila “moralna i strateška neophodnost podjele Rusije”.
CSCE je nezavisna komisija savezne vlade Amerike koju nadgleda Kongres SAD-a. Kako je navedeno na njezinim službenim internetskim stranicama, više od 45 godina “prati poštivanje Helsinškog sporazuma i unaprjeđuje sveobuhvatnu sigurnost kroz promicanje ljudskih prava, demokracije i ekonomske, ekološke i vojne saradnje između 57 zemalja OESC-a”.
To je, dakle, još jedan od odbora koje vodi i financira američka vlada, pa je i sam događaj bio najavljen na portalu.
Imperijalni karakter Rusije
U sažetku panela navedeno je da je "barbarski rat Rusije protiv Ukrajine, a prije toga protiv Sirije, Libije, Gruzije i Čečenije, razotkrio opaki imperijalni karakter Ruske Federacije cijelom svijetu".
"Agresija je također potaknula razgovor o ruskom unutrašnjem carstvu, s obzirom na dominaciju Moskve nad mnogim domorodačkim neruskim etničkim grupama i brutalnu mjeru do koje je Кremlj suzbio njihovo nacionalno samoizražavanje i samoodređenje", istaknuli su.
Zaključuju da su zbog toga nužne rasprave o "obračunu s fundamentalnim ruskim imperijalizmom i potrebom da se Rusija dekolonizira kako bi postala održivi akter u europskoj sigurnosti i stabilnosti".
"Kao nasljednik Sovjetskog Saveza, koji je svoju kolonijalnu agendu sakrio antiimperijalnom i antikapitalističkom nomenklaturom, Rusija tek treba privući odgovarajući nadzor zbog svojih dosljednih i često brutalnih imperijalnih tendencija", dodaju.
Promjena pojmova
Blic piše da se primjećuje pojmovni prelazak sa "širenja slobode i demokracije" na potrebu za "dekolonizacijom" Rusije.
Na početku rata američki je cilj bila degradacija ruskih snaga na mjestu sukoba, nakon čega se počelo govoriti o promjeni režima u Moskvi kako bi se Ruse oslobodilo diktatorskih sklonosti Vladimira Putina i omogućilo im se uživanje u plodovima demokracije kao i u ostatku slobodnog svijeta.
Bijela kuća se ubrzo ogradila od ideje promjene režima koju je plasirao američki predsjednik Joe Biden tijekom posjete Varšavi u ožujku. Međutim, ideja je zaživjela u govorima američkih dužnosnika te u vodećim američkim medijima.
Podjela na manje političke jedinice
Na sastanku Helsinške komisije postalo je jasno da promjena režima i demokracija nisu dovoljni te da je potrebno zemlju podijeliti na manje političke jedinice da bi mogle biti “slobodne”. Zaključeno je da je potrebno pružiti značajniju podršku separatističkim pokretima unutar Rusije i dijaspori, te se tvrdilo da bi trebalo težiti samostalnosti Čečenije, Tatarstana, Dagestana, kao i povijesnih oblasti poput Čerkezije.
Na panelu Helsinške komisije uvodnu riječ je imao demokratski kongresmen iz Tennesseeja Steve Cohen, čovjek koji slovi za “stručnjaka” za rusko pitanje koji je 2010. boravio u posjeti Srbije u vrijeme kad je predsjednik države bio Boris Tadić.
Posljednja europska imperija
Koliko je "dekolonizacija" Rusije (suptilnija riječ za podjelu) postala novi pojam, pokazuje i niz nedavno objavljenih članaka. Atlantic, primjerice, piše da Kremlj "mora ostati bez svoje imperije" da bi se zaustavilo besmisleno krvoproliće.
"Rusija je posljednja europska imperija koja se odupirala čak i osnovnim naporima dekolonizacije, kao što je davanje autonomije podaničkom stanovništvu. I kao što smo vidjeli u Ukrajini, Rusija je spremna pribjeći ratu da bi ponovo osvojila regije koje smatra svojim vlasništvom. Zapad mora dovršiti projekt koji je započeo 1991. godine. Mora težiti potpunoj dekolonizaciji Rusije", tvrdi autor Casey Michel koji je također sudjelovao na sastanku Helsinške komisije.
Također kaže da je razočaran “što Amerika nije iskoristila raspad Sovjetskog saveza kako bi utjecala i na daljinji raspad Rusije”. "U okviru Rusije postoje čitavi narodi koji su kolonizirani", dodao je Michel, uz napomenu da “u obračunu s fundamentalnim ruskim imperijalizmom postoji potreba da se Rusija dekolonizira kako bi postala održivi akter u europskoj sigurnosti i stabilnosti”.
Erica Marat, profesorica na Visokoj školi za međunarodne sigurnosne poslove, u okviru Pentagonovog Sveučilišta nacionalne sigurnosti, istaknula je da “Rusija provodi genocid”, dok je nedavno Leonid Beršidski, novinar i komentator Bloomberga, u svojoj analizi zaključio "da rat u Ukrajini nužno znači i povratak imperijalističke Rusije”.
"To je oživjelo i rasprave o tome treba li Rusiju 'dekoloniziratii' ili možda 'defederalizirati' kako bi ugasila svoje imperijalističke ambicije i obuzdala svoju vojnu prijetnju. Raspad današnje Rusije, sličan raspadu Sovjetskog Saveza, smatra se mogućim, a za neke čak i najpoželjnijim ishodom invazije na Ukrajinu", napisao je Beršidski.
Centar za europske političke analize (CEPA) početkom lipnja je objavio na svom portalu poziv za novu strategiju prema Rusiji. "Muke Ukrajine su uglavnom rezultat zapadnog strateškog neuspjeha. Prvo, pogrešno smo razumjeli raspad SSSR-a. Tada nam je nedostajala aura imperijalizma i autoritarizma nad navodno demokratskom i prijateljskom novom ruskom državom. Zapadne zemlje ne bi trebale ponoviti tu grešku. Skraćeni izraz za naš cilj bi trebalo biti dekolonizacija."
Karta podijeljene Rusije
Zagovornici ideje o podjeli Rusije uglavnom se pozivaju na riječi Putina, koji je često govorio o "povijesnoj Rusiji", sa većim dijelom suvremene Ukrajine u njezinu sastavu.
Logika je sljedeća, ako je moguće razgovarati o centralnoj ruskoj državi, a ne o zemlji u njezinim sadašnjim granicama, onda se može tvrditi da je ta jezgra zapravo puno manja od današnje Rusije kada se ogole sva "imperijalna osvajanja", uključujući i veći dio Sibira prije 1721. kada je Rusija postala carstvo.
Tatarstan, naseljena ruska oblast na Volgi, još jedan je primjer. Prošle godine je 55 posto školaraca u glavnom gradu Kazanju odabralo tatarski za maternji jezik, pa se zagovornici pitaju je li ovo područje, koje je osvojio Ivan Grozni 1552. godine, zaista dio jezgre Rusije. Isto navode za oblast Tuva, koja se pridružila Sovjetskom Savezu tek 1944. godine i koja je doživjela separatističke nemire početkom 1990-ih, kao i za Dagestan, osvojen početkom 19. stoljeća, u kojem manje od četiri posto učenika uči ruski kao maternji jezik.
Dodatni argument je da bi ove regije danas bile nezavisne države da ih je Sovjetski Savez konstitutirao kao "savezne republike", umjesto kao "autonomne republike" u sastavu Rusije.
Jedna od mnogih karata o zamišljenoj podijeljenoj Rusiji koja se može naći na internetu ostavlja Ruskoj Federaciji samo njezin zapadni teritorij. Na nju bi se nastavljale "Komi" i "Uralska Republika", zatim "Sibirska Republika", "Republika Saha" i "Dalekoistočna Republika". Na krajnjem jugu bi se našli "Altal", "Tuva" i "Burjatija", dok bi jugozapad bio podeljen na osam malih republika - "Mordoviju", "Tatarstan", "Udmurtiju" itd.
