Prije više od pedeset godina, 12. listopada 1972., dogodila se jeziva nesreća - pad urugvajskog aviona sa četrdeset putnika i pet članova posade na pusto područje Anda nadomak Čilea - nikada ovdje neće biti održana predviđena ragbi utakmica jer su dvije trećine putnika - mladi, zdravi i veseli ragbisti - na stravičan način izgubili život. Preostala trećina putnika našla se, pokazat će se kasnije, u mukotrpnoj dva i pol mjeseca dugoj borbi za goli opstanak.

Od Montevidea, glavnog grada Urugvaja, do Santiaga u Čileu stiže se za nepuna tri sata, ali tog petka 13.-og putnici su prešli dvije trećine puta kad se zrakoplov odjednom našao u oblacima, u zoni najviših planinskih vrhova Južne Amerike. Piloti su zbog magle izgubili orjentaciju. Uslijedio je žestok udarac.

'Pomislio sam da ću umrijeti'

"Tad sam prvi put pomislio da ću umrijeti", ispričao je dopisniku Kurira Roberto Canessa, tada 18-godišnji ragbijaš, danas pedijatrijski kardiolog i preživjeli putnik iz urugvajskog aviona. "Možda sam već i preminuo, a oblaci i bjelina snijega oko mene su dio drugog svijeta", govori prisjećajući se trenutka kada su planinski vrhovi zrakoplovu odsjekli oba krila.

Tada mladić, Roberto je prije polijetanja - prisjeća se - zadirkivao pilote koji su proučavali vremensku prognozu. Rekli su mu da ne znaju kad će poletjeti. "Nije valjda da ste kukavice?", upitao ih je i dobio odgovor koji će pamtiti do kraja života: "Želiš li da tvoji roditelji pročitaju u novinama da je 45 Urugvajaca izgubljeno u planinama?"

Dok se zrakoplov rušio ogromnom brzinom, Roberto se tako čvrsto držao za sjedalo da je noktima probio tkaninu. Vrh planine zrakoplovu je najprije otkinuo rep sa dva sjedala. Kabina s većinom putnika je, kao na skijaškoj stazi, brzinom od oko 350 kilometara na sat, kliznula niz padinu. Kad se naglo zaustavila, sjedala su se odvojila i nanizala jedno na drugo, slijepivši ljudska tijela s metalnim konstrukcijama. Trideset i troje putnika bilo je u čudu da su još uvijek živi. Dvanaestoro je izgubilo život odmah, sutradan je još petero podleglo ozljedama.

Foto: Afp/afp/profimedia

72 dana užasa

Urugvaj je zemlja ravnice i sunca. Mladi ragbisti i njihovi suputnici do nesreće su snijeg uglavnom viđali na fotografijama i na televiziji. Nisu navikli na visoke planine - najviši vrh u njihovoj zemlji doseže tek 514 metara. Odjednom, našli su se na surovoj ledenoj planini, okruženi leševima. Mnogi putnici bili su lakše ili teže ozlijeđeni. Olupina aviona služila im je kao sklonište, ali i grobnica. Bili su gladni i žedni dok su oko njih puhali vjetrovi a temperatura se spuštala na -34 stupnja.

Preživjelo je njih 16. Spašeni su nakon 72 dana užasa na jednom od najnegostoljubivijih mjesta na Zemlji.

Kako bi preživjeli, nakon desetak dana teške gladi, morali su malo-pomalo jeesti smrznuta tijela poginulih putnika.

Roberto Canessa bio je student druge godine medicine kad se ukrcao na kobni let. Otac mu je bio liječnik, fizioterapeut. Kao studentu medicine, prvom mu je bilo jasno što će se sa svima njima dogoditi i što je jedini način da barem netko preživi. Prvi je pokrenuo to pitanje i uvjerio ostale da pristanu.

Prije toga, sakupio je sve jestivo što se moglo naći u avionu - orahe, tegle pekmeza, boce vina i viskija. Napravili su plan racionalnog korištenja namirnica, ali već nakon nekoliko dana nastupila je glad. Od kofera su na snijegu napravili divovski križ, nadajući se da će ih spasioci pronaći, a tijela preminulih suputnika izvukli su van.

Lakovima za nokte i ruževima za usne ispisali su veliki SOS znak na trupu aviona. Na jednoj "ekspediciji", otkrili su rep aviona i Canessa je tada pronašao svoj kofer. "Kao da sam naišao na osobu kakva sam bio, sve je mirisalo na moj prethodni život, na moj dom." Kaže da mu je to bio najsretniji dan u nesreći.

Do repa su stigli na sanjkama koje su napravili od jednog kofera, sa zalihama vode i vrećom za spavanje načinjenom od izolacije aviona. Tu su proveli četiri noći. Činilo im se kao da su pronašli raskošnu riznicu: malo čokolade, ruma, velike baterije koje će kasnije koristiti da osposobe radio. Bilo je tu i nekoliko džempera i kutija cigareta.

Canessa je na ogledalu napisao poruku za spasioce: "Idite gore, 18 ljudi je još uvijek živo."

'Konačno, zbogom nevinosti'

Ponestalo je svega jestivog, a spasioci još nisu bili na vidiku. Nije bilo druge nego prihvatiti prijedlog: Canessa je prvi rezao tijela poginulih. Podijelili su zadatke: jedna grupa održavala je olupinu aviona, druga se brinula za vodu, treća je pripremala hranu. Trake mesa rezali su žiletima i krhotinama stakla, a u memoarima su napisali da nisu mogli gledati lica svojih mrtvih prijatelja.

Meso su sušili na krovu aviona. "Konačno, zbogom nevinosti", tako je prvu pripremu ljudskog mesa opisao Canessa u svojoj knjizi. "Kad si gladan, vrlo brzo naučiš sjeći: to se radi instinktivno, priroda sasvim izlazi na vidjelo u ekstremnim situacijama", priča hladnokrvno, pomiren s činjenicom da se, kada nema drugog izvora hrane, može pojesti i mrtav prijatelj.

"Neki ljudi nisu mogli da sjeći tijela pa smo mi sjekli za druge", govori taj liječnik. "Ne razlikuje se mnogo od pripreme pileta. Isto znanje je potrebno. Za mene to više nisu bili moji prijatelji. To su bila samo beživotna tijela. Da sam ja nastradao, volio bih da me tretiraju na isti način, da moje tijelo bude donacija za opće dobro. Da netko drugi preživi. Bez nelagode. No, ne gledamo svi na to jednako. I sami smo mijenjali pogled na stvari. Isprva smo se suzdržavali jesti crijeva i mozak, ali glad nas je i na to natjerala. Kao da je neka zla ruka gurnula u tako surove okolnosti nas mlade, pametne, srčane studente, pritom i katolike. Hoće li nam Bog pomoći? Staviš mladiće u vječni snijeg i led da vidiš kako će se snaći. Sociološki eksperiment bez presedana.

Kad držim predavanja, ljudi često zaplaču. Ali ne plaču za nama, naša priča je povod da razmisle o životu i smrti. Plaču za sobom. Ja samo 'odvrnem slavinu' i teče star bol. Ljudi plaču zbog vlstitog života, oboljelih rođaka, nastradalih prijatelja, umrlih roditelja", govori Canessa, poznat po tome što je s Fernandom Parradom pješice prešao Kordiljere kako bi potražio pomoć. Uspjehu je pridonijela izolacijska tkanina iz sustava grijanja koju su pronašli u repnom dijelu aviona - od tog materijala napravili su tople vreće za spavanje koje su im omogućile da prežive na velikim minusima.

Najveći doprinos

"Kad sam se vratio, bilo je spektakularno! Čekala me djevojka, roditelji, svi su bili tu. Ispunio sam svoj najveći san", kaže. Pomogao je djeci žrtava. Po povratku se, priznaje, osjećao odlično. "Valjda je sreća što sam preživio učinila da uživam u svemu više nego prije. Da se razumijemo, nisam nikoga ubio da bih preživio. Bio je to rat protiv prirode", govori.

Prisjeća se da je spavao na najboljem mjestu u olupini zrakoplova. Zaslužio je to odlascima na ekspedicije po debelom snijegu, što zahtijeva veliku fizičku snagu. "Na istom tom mjestu sam sjedio kad nas je zatrpala lavina. Tada sam jedva izvukao živu glavu. U trenu sam shvatio da nije strašno umrijeti, važno je da se suočiš sa smrću, shvatiš da je sve gotovo, da to prihvatiš. Ljude često savjetujem da se sa životom rastanu u miru. Kad mi dođe red, umirat ću po četvrti put", govori.

Svojim najvećim doprinosom na planini smatra upravo to što je ostale uvjerio da ipak jedu tijela poginulih putnika. Mnogi su se tome protivili, očekivali da će ih svakog trenutka netko pronaći i spasiti.

"Zbog te moje odluke, oni su danas još među živima. Brinuo sam se i o ozlijeđenima. Moje medicinsko znanje pomoglo je drugima. Sretan sam zbog svega što smo učinili u nemogućim uvjetima, što sam doprinijeo da moji prijatelji, svi mi, ostanemo živi. Fernando ne bi krenuo sam preko onih vrleti, ja sam pošao s njim", govori. Napominje, ipak, da nisu preživjeli zato to su se snašli za hranu.

"Mogli smo svejedno svi umrijeti u toj ledenoj grobnici na vrhu planine. Preživjeli smo jer smo prešli preko Kordiljera i bez ičije pomoći došli do civilizacije", kaže Canessa. "Mnogi pri spomenu Urugvaja pomisle na ovu strašnu avionsku nesreću. A ja pomislim na prijatelje čije me postojanje grije u hladnim noćima, čiji životi su primjer da nikada ne treba odustajati."