Vesna Pešić je srpska političarka i bivša zastupnica Liberalno-demokratske partije u Skupštini Srbije. Tijekom 1996. i 1997. godine, zajedno s Vukom Draškovićem i Zoranom Đinđićem, predvodila je oporbenu koaliciju "Zajedno" u tromjesečnim prosvjedima širom Srbije koji su izbili uslijed krađe na lokalnim izborima.
Danas, upozorava na Aleksandra Vučića kojeg naziva "neoradikalom", čovjekom koji se nikada nije odrekao nacionalističkih ideja i koji zavodi Europsku uniju. Upozorila je i na to da je Srbija danas dramatično dalje od europskih standarda unatoč tome što Europljani hvale Srbiju da je na pravom putu. S Vesnom Pešić porazgovarali smo u Beogradu.
Postoji li prijetnja da će se radikali vratiti na vlast?
Prijetnja da će se radikali vratiti na vlast nije nekakva novost. Mi smo se svim silama borili da se to spriječi. Šta se desilo 2008. godine? U mjesecu rujnu su u Srpskoj radikalnoj stranci, prije svega Vučić i Nikolić (jer Šešelj je tad bio u Haagu) shvatili da ne mogu doći na vlast ako drže anti-europsku poziciju. Tada su promijenili ime.
Budući da su imali puno ljudi u parlamentu, oni su tada i ostali u parlamentu, njih Tadić nije izbacio, iako je imao osnove da učini to... Oni su tada formirali Srpsku naprednu stranku, zadržali su ogromni dio radikalnog izbornog tijela, a jedan je manji dio ostao pod Šešeljevim vodstvom iz Haaga. Ova se stranka zatim proglasila nominalno proeuropskom strankom.
Jesu li oni zapravo isti i dan danas?
U tom nekom misaonom okviru, političkom okviru, oni su ostali ono što su i bili. Ono što su veoma inteligentno napravili je, kada su došli na vlast s Dačičem, 2012. godine, prvo što su napravili je da su krenuli u dijalog oko Kosova, koji je u biti već započeo Tadić. Naime, tada se ta normalizacija odnosa između Srbije i Kosova postavljala kao glavni uvjet napredovanja Srbije k Europskoj Uniji. Za vrijeme Tadićeve vladavine, mi smo uspjeli dobiti status kandidata, no kada su oni došli, dosta su se lako upustili u taj dijalog s Kosovom.
Kako to tumačite?
Pa zato, kad ste njih imali kao radikale, pod bilo kakvim imenom, ako bi Tadić i demokratska stranka napravila bilo kakvi veći korak, oni su znali imati neviđene demonstracije...kao kada je bio uhićen Karadžić, demonstracije je tada vodio Vučić.
Može li iz toga onda i danas proizaći da je Šešelj u funkciji Vučića?
Pa kako da ne. On je sad neka vrsta njegovog sluge. Kao što je nekada bio Miloševićev sluga, on sad radi za Vučića. Zamislite našu tragediju. Vratio se iz Haaga kao slobodan čovjek, obnovio je Srpsku radikalnu stranku, koja sada nije vodeća doduše. No vodeća je Srpska napredna stranka, koja je u biti drugo krilo radikala. I oni sada na izborima više služe Vučiću.
Znači li to da je danas Srbija nacionalističkija nego ikada? U političkoj biti, nisu li oni nacionalisti, i jedni i drugi?
Naravno da jesu. Oni su krenuli s jednim kooperativnim pristupom, što se od njih i očekivalo, od strane Europske unije, da dokažu da su oni europska stranka. Ušli su u pregovore s Albancima, znatno energičnije nego prethodna vlast. No prethodna vlast se od njih nije mogla pomaknuti. Pa vi znate da je Vučić, kad smo uspjeli ishodovati da dobijemo Bulevar Zorana Đinđića, skidao tu ploču i stavljao ploču Ratka Mladića sa svojom grupom ljudi?!
Oni su na vlast tada došli preko Dačića koji je napustio Tadića i spojio se s njima. Dačić je postao premijer i oni su preko njega počeli dosta aktivno voditi taj dijalog, napravili su neki određeni prodor, čime je Vučić zadobio europsku podršku.
Istodobno su "pumpali" nacionalizam iznutra - svakog dana na slici tabloida koje je on sve stavio pod svoju kontrolu- "pumpali" su nas s Putinom i Rusijom. Jer je Rusija još jedna stavka srpskog nacionalizma, nije to nešto posebno. I počeli su svaki dan s Putinom, srspkim nacionalizmom... Počeo se Vučić vrlo brzo svađati, i s Hrvatskom i s Bosnom, iako je na van izigravao nešto drugo: "ja sam stabilnost, ja ću to sve srediti". No stalno je tražio priliku da se zavadi, gledao je kako podignuti te tenzije u Srbiji. Dosta je tako "kupio" tih zapadnih političara, u situaciji kada je EU bila na izdisaju.
Je li on politički prevarant? Je li zaveo Europu? Može li to biti opasno?
Apsolutno. No oni to znaju. Ali ne mogu se sada baviti jednom perifernom zemljom koja im sada nije u fokusu. Oni sada pokušavaju reformirati Europsku uniju, nekako je spasiti. S druge strane im je Trump u Americi, Putin u Rusiji s druge. Europska unija se našla između dvije vatre. To što mi tu imamo u Srbiji, što nemamo više nikakve medije, što nemamo više nikakvo tužiteljstvo, što je on uveo klasičan autoritativni sistem, to ih uopće ne zanima. On je svaku opoziciju proglasio neprijateljem.
Evo recimo, za vrijeme Miloševića ja bi kao vođa jedne stranke, Građanski savez Srbije, pisala saopćenja, a nikada Milošević nije obraćao pažnju na to što ja pišem u saopćenju. On je držao taj glavni put, te glavne medije.
Mi smo tri mjeseca prosvjedovali na ulicama kada se dogodila izborna krađa, a to je sada, pod Vučićem, nezamislivo. Mi smo čak imali više prostora da se bavimo politkom opozicije za vrijeme Miloševića, i opozicija je bila znatno snažnija.
No poslije kada je pukla demokratska stranka, a ovi su došli na vlast, došlo je i do jednog klijentelističkog sistema, te su demokrati preletjeli brže-bolje kod Vučića da zadrže svoje pozicije. Također, tu je i partijsko zapošljavanje. A od 2008. nadalje je, s krizom, nastala strašna količina sirotinje. Sad imate u Srbiji četvrtinu populacije koja je izvrgnuta riziku siromaštva.
Sami kažete da je Vučić autokrat. Što će mu onda ova trka za predsjednika Srbije. Zar mu nije bilo dovoljno biti premijer?
Postoje dva razloga za to. On je čovjek koji ne može funkcionirati dok ne podredi svakoga sebi, i to na jedan krajnje ponižavajući način. Kada je predsjednik Nikolić dao ostavku na mjesto predsjednika Srpske napredne stranke, mi smo onda vidjeli da je stranka ta koja centralizira moć. Tako je i Milošević imao vrlo malo ovlasti kao predsjednik, on nikada nije bio premijer. No, kamo god se on kretao, moć je išla s njime, i to preko vladajuće stranke koja kontrolira parlament i vladu. I predsjednik je preko stranke kontrolirao vladu. Tako je bilo za vrijeme Miloševića, tako je bilo donekle i za vrijeme Borisa Tadića. Kad su se pojavili redovni predsjednički izbori, iako Vučiću Nikolić nikako nije smetao, nije se protivio ničemu što je Vučić radio.
Kada su došli predjednički izbori, Vučić se uplašio da bi možda neki od opozicijskih klandidata mogao pobijediti Nikolića (na kojega je gledao kao na slabog kandidata, ne pretjerano inteligentnog) ukoliko bi se Nikolić upustio u svoj drugi mandat na koji ima pravo po Ustavu.
Prvo je bilo nejasno hoće li Nikolić izgurati izbore. A Vučić ne može niti pomisliti na ideju da bi predsjednik mogao biti Vuk Jeremić ili Saša Janković. Sama ideja da bi netko od njih mogao biti predsjednik ga je apsolutno užasavala. To je bio jedan razlog. Drugi je da mi stalno idemo od parlamentarne demokracije k predsjedničkoj. On želi vratiti taj sistem i vratiti svu moć u svoje ruke. On tako sada trči s mjesta predsjednila vlade i želi uzeti i predsjedničku funkciju. A onda se sprema uzeti jednog od svojih ljudi za predsjednika vlade. Kao što je bilo za vrijeme Miloševića, kada su ljudi upravljali preko centralne moći.
Mi sada imamo jednu osobnu vlast, nikakve institucije, nikakve nezavisne institucije, tužiteljstvo gotovo da ne postoji, medije je sve pokorio.
Kako je onda takva zemlja kandidat za Europsku uniju?
Mi o tome neprekidno i pričamo. Oni stalno sa strane Europske unije drže nekakvu "uzicu". Malo i zbog Rusije, malo i zato da taj zapadni Balkan drže na uzici, da mi tobože idemo k EU. A mi smo se stvarno mnogo udaljili od toga. Za ovih pet godina vladavine Aleksandra Vučića, on je uspio da financijsku situaciju donekle sredi, tako što je oduzimao od plaća. A s druge strane, mnogo novaca odlazi na javna poduzeća, gdje on zapošljava svoje, dok je praktički uništio srednju klasu. Prema nedavnim podatcima, 58 000 ljudi je u 2016. otišlo u inozemstvo. Imate jednu promjenu strukture stanovništva, gdje je sirotinja, koju on voda po svojim mitinzima u autobusima, da im sendvič ili što, to je njegovo ogromno biračko tijelo.
Sve je to nesretno počelo likvidacijom javnih osoba i onih koji su režimima u Srbiji smetali - ubojstvom nesretnog Slavka Ćuruvije 1999. Ni dan danas ne znamo tko je naručitelj. Koliko je to ubojstvo bilo važno?
Mi danas sve to znamo. No to ubojstvo je naručeno od strane Mirjane Marković, žene Slobodana Miloševića. Čak nisam ni sigurna da je on to znao. Sve je vrijeme njegovu sigurnosnu službu vodio Jovica Stanišić, koji je bio nekakav profesionalac. A Mirjana Marković je maknula Jovicu Stanišića i dovela Radomira Markovića, sada u zatvoru, na čelo sigurnosne službe. Oni su napravili paralelne strukture preko kojih je ona, mislim, likvidirala Ivana Stambolića, isto to se dogodilo s Čuruvijom, a to je ustvari izvršila državna sigurnost. A budući da se neće osuditi državna sigurnost, onda se to razvlači već 20 godina.
Je li Čuruvija simbol brutalnosti Miloševićevog režima, bez obzira na to tko je naručio to ubojstvo?
Naravno da jest. tako su i Ivana Stambolića, reformističkog komunista, koji je trčao, ubacili u auto, ubili i zakopali u kolovozu 2000. godine. A zašto bi on iz političkih razloga bio likvidiran, nit' je bio kandidat... to je tada bio Koštunica...i nije bio nikakva politička prijetnja Miloševiću. Vjerojatno je ona to organizirala, i ona je ta koja je to napravila, preko svoje političke mreže, preko jednog dijela Crvenih beretki. To je moja teorija za koju mislim da je najvjerojatnije točna.
Zna li se gdje je ona danas?
U Rusiji, ima ruski imunitet. Još uvijek postoji ta težnja da se ne sruši ta ideja Miloševića, da se ne obračunamo do kraja s njime. Zbog toga su odgovarali za Stambulićevo ubojstvo i optuženi radimir Marković i "Legija" koji su ustvari to organizirali, ali bez toga da se optuži bivši režim, bilo tko da je to učinio, on ili ona. Takva ubojstva dolaze s vrha. A mi nikada nismo napravili obračun u vezi s time da su ta ubojstva dolazili s vrha vlasti. Sada, kada su to preuzeli, kako ih ja zovem, neoradikali, dakle radikali koji su promijenili ime, nemamo nikakvu šansu da se obračunamo s tim režimom. Zato što je sada Srbija dvostruko zaključana. Zaključana je izvana, jer nas hvale kako idemo divovskim korakom naprijed, kako imamo reforme, tu dolaze neki Hahnovi i neki McAllisteri koji pričaju nekakve gluposti. Izvana nemamo nikakvu podršku.
A iznutra nemamo nikakve šanse jer ovi izbori nisu nikakvi izbori. To je smijurija. Vučić je čak bio prekjučer s mamom i tatom na televiziji, te se svađao s mamom o tome koliko je kila imao kad se rodio. On kaže, ja sam imao 1 kg 700 grama kad sam se rodio, a ona kaže, imao si 2 kg i 200 grama. Na što on odgovara "ne znaš ti to".
Do toga je došlo, da gledamo mamu i tatu na televiziji. A na večer predizborne šutnje su prešli na stranu opozicije, pa su lažno zvali ljude telefonom i lažno lijepili Sašu Jankovića na automobile. To nema nikakve veze. Svi su izmjerili koliko je tko bio na televiziji...
Ono što smo mi osvojili petog listopada (aluzija na prosvjede 5. listopada 2000. godine kojima se prisililo Slobodana Miloševića da prihvati poraz na izborima, op.a), i pod vlašću Borisa Tadića, je bio jedan kulturni nivo, gdje smo mi bili sigurni da smo ovladali demokratskim izbornim procesom. Ono što je najveća tragedija je što smo se mi vratili unazad, mi smo sad pali na taj autokratski, nedemokratski sistem s jednim neviđenim primitivizmom. Zato što su suradnici srpske radikalne stranke ono što se zove "društveno dno", tako da mi sada imamo vladavinu najgorih.
