Europska unija je od 2015. duboko podijeljena oko pitanja politike prema migrantima. Nedavno je požar u izbjegličkom kampu Moria ponovo jasno pokazao disfunkcionalnost do sada važećih pravila, piše Deutsche Welle.
Ursula von der Leyen European Parliament plenary session, Brussels, Belgium - 26 Mar 2020, Image: 509842352, License: Rights-managed, Restrictions: , Model Release: no
Sada je Europska komisija predstavila nova pravila koja bi trebala da prevladati podjele. To je neka vrsta posljednjeg pokušaja da se spasi što se spasiti dâ. Ali je to istodobno i priznanje bankrota EU.
Koriste se velike riječi. Komisija obećava "novi početak" i "europski odgovor na izazove pred kojima svi zajedno stoje". Najavljuje se "pouzdani menedžment" izbjegličkih kretanja. Uz veliku pompu se podgrijava jelo od jučer.
Sve već viđeno
Formulirani su prijedlozi koje već odavno znamo. Zahtjeva se, recimo, bolja zaštita vanjskih granica EU-a. Ali na moru je to teško izvedivo ako ne želimo i ne smijemo potapati čamce pretrpane izbjeglicama. A žica uzduž granica zemalja na balkanskoj ruti već je izgrađena, pa sada krijumčari ljude trpaju u kamione.
Ili se predlažu nekakve postrojbe za brzo djelovanje koje bi bile sastavljene od granične policije, pravnika i prevoditelja. One bi trebala pomagati državama ako ponovo odjednom dođe do velikog izbjegličkog vala. Ali takva jedna jedinica je odavno trebala djelovati i u Moriji. Samo se pitamo kamo su nestali?
A onda je tu i prijedlog da se uvedu brzi procesi odlučivanja za migrante koji dolaze iz zemalja koje imaju nisku kvotu priznavanja azila. O tome Bruxelles sanja već godinama. Ali do sada je ta ideja uvijek propadala suočena s realnošću pravosudnog sustava. Po kom pravnom ključu će se tu odlučivati? Hoće li biti prava na žalbu? Odakle će dolaziti suci?
Dablinska pravila 'uspavana'
I na kraju, tu je još jedna ideja koja nam je odavno poznata: protjerivanje izbjeglica kojima je odbijen zahtjev za azil – ono što je do sada bilo poznato kao "vraćanje u zemlje porijekla i tranzitne zemlje preko kojih su došli". Dvije trećine migranata koje dolaze u Europu nemaju pravo na azil, kaže nadležna povjerenica EU-a.
I priča o sporazumima s trećim zemljama koje bi nekako trebalo nagovoriti da prihvate svoje vlastite građane. Ali EU to pokušava već godinama i to do sada nije funkcioniralo. Zašto bi ubuduće sve trebalo biti drugačije?
Problem je bio u takozvanim "Dablinskim pravilima", prema kojima je za migrante nadležna ona zemlja EU-a u koju su oni došli. Protiv toga se već odavno bune zemlje na južnim, vanjskim granicama Europe – poput Italije, Grčke i Španjolske.
Kraj raspodjele
Sada se ta pravila doduše ne ukidaju, ali se žele dodati novi kriteriji. Tko ima obitelj u nekoj zemlji EU-a, on bi trebao biti prebačen u tu zemlju. To znači da će zemlje u kojima se već nalazi veliki broj izbjeglica, dobiti nove. Malo je vjerojatno da će zemlje Skandinavije ili Njemačka time biti oduševljene.
"Mi ćemo uspavati Dablinska pravila", kažu u Komisiji. U stvari, to znači da su pravila dobrim dijelom stavljena izvan snage, jer se nije mogao postići dogovor o novim.
Hungary's Prime Minister Viktor Orban attends an EU summit at the European Council building in Brussels, on July 18, 2020, as the leaders of the European Union hold their first face-to-face summit over a post-virus economic rescue plan. The EU has been plunged into a historic economic crunch by the coronavirus crisis, and EU officials have drawn up plans for a huge stimulus package to lead their countries out of lockdown.
Ali središnja točka novog migrantskog pakta jest pitanje raspodjele izbjeglica. Bruxelles je uvidio da istočne Europljane ne može natjerati na prihvat izbjeglica i tu je kapitulirao. To je lijepa pobjeda populista poput Viktora Orbana. A njemu pritom nije strano ponovo podgrijavanje svoje stare, sulude, desnoradikalne i populističke bajke o nekakvoj navodnoj "razmjeni stanovništva" i sustavnoj zamjeni kršćanskih Mađara muslimanskim migrantima.
Protjerivanje umjesto prihvaćanja
Umjesto pravedne raspodjele sada se uvodi takozvani mehanizam solidarnosti. Tko ne želi primiti izbjeglice, trebao bi se umjesto toga angažirati oko njihovog protjerivanja. Nije sasvim jasno kako bi to u praksi trebalo izgledati. Ali taj zadatak bi svakako mogao naići na simpatije u Varšavi, Pragu i Budimpešti.
Međutim što bi u toj situaciji druge zemlje moglo uvjeriti u potrebu prihvaćanja izbjeglica, umjesto da i oni svoju "solidarnost" iskažu njihovim protjerivanjem? Tko će u takvim uvjetima uopće pristati na prihvat izbjeglica?
Prijedlog Bruxellesa je objava kapitulacije pred populistima i osigurava im nezasluženu pobjedu. A ono čega u svim tim prijedlozima uopće nema je riječ – humanost. Ovdje menadžment izbjegličkih kretanja pobjeđuje nad ljudskošću.
