Abitha je djevojčica rođena u blizini grada Madurai na jugu Indije. Tek mjesec dana nakon rođenja roditelji su joj dali ime. Prije toga nisu se usudili jer vrlo često u prvom mjesecu života bebe umru od posljedica dijareje zbog kontaminirane vode.
Danas četverogodišnja Abitha druga je kći 35-godišnjeg Nallusanyija i 30-godišnje Crandhiammale.
Život u siromaštvu
Riječ djevojka u Indiji druga je riječ za siromaštvo. One koje potječu iz siromašnijih obitelji teško da će se ikada moći udati. Mladenkini roditelji moraju platiti vjenčanje i miraz. Primjerice najjeftinije vjenčanji stoji oko 300 eura. Usporedbe radi, Abithin otac ako mu se posreći dnevno zaradi jedan euro. Obitelj živi u siromaštvu i teško da se mogu nadati boljem životu.
Abitha više neće imati braće i sestara, jer se njena majka podvrgnula sterilizaciji. To što je kao ženska beba preživjela može zahvaliti Perumal - babici s početka priče. Naime, nakon što je godinama odrađivala mučan posao, ova je babica osnovala udrugu koja se bori protiv ubijanja djevojčica.
Naime, kada se djevojčica rodi u Indiji roditelji babici kažu žele li da preživi ili ne. Ako ju ne žele, na babici je da okonča život tek rođene bebe na način da sve izgleda kao nesretan slučaj, jer bi zbog ubojstva inače bila kažnjena.
Ubojstvo kao nesretan slučaj
Danas sedamdesetogodišnja Perumal kaže da zbog svega ne osjeća grižnju u savjesti. U razgovoru za Njemački Bild otkriva kako postoji 14 načina na koji se beba može ubiti, a da je ona to najčešće činila tako da ih je trovala ili ostavljala pred ventilatorom.
"Bebe sam ubijala otrovom tako što sam im u grlo gurala otrovne sjemenke ili sam ih zamotane ostavljala da umru ispred ventilatora. Ne znam koliko sam ženskih beba ubila, ali mislim da ih je bilo oko 500. Svako ubojstvo moralo je izgledati kao nesretan slučaj", ispričala je Perumal.
Abithina majka otkriva da je i sama izgubila jednu kćer.
Neispunjena želja
"Abitha je zapravo moja treća kćer. Tako se trebala zvati njezina starija sestra, ali uzeli su mi je nakon rođenja", kaže Crandhiammal i pokazuje na kamen pored vrata kolibice gdje je dijete zakopano.
"Ona je uvijek vrlo blizu mene", kaže očajna majka.
Zaključuje da bi željela svojim kćerima pružiti dobar život, ali svjesna je da joj se ta želja neće ispuniti.
