Warren McKinlay polako se izgladnjivao, gotovo do smrti, jer je zbog rijetkog medicinskog stanja bio uvjeren da je već mrtav, pa ne bi imalo smisla jesti. Ovaj je 35-godišnjak živio u bizarnom paralelnom svijetu, gdje se osjećao kao da je duh.
Čudesno je izliječen nakon što je upoznao još jednog britanskog vojnika koji je patio od Cotardovog sindroma koji pogađa jednu osobu u njih milijardu.
Dvojica vojnika međusobno su si pomagali u oporavku dok su se liječili u rehabilitacijskom centru Headley Court, piše The Mirror.
Bolesnici koji pate od ovog sindroma uvjereni su da su umrli
Samo je nekoliko zabilježenih slučajeva ovakvog medicinskog stanja kojeg su znanstvenici prepoznali u 17. stoljeću. Nesretni bolesnici koji pate od Cotardovog sindroma uvjereni su da su preminuli ili da dijelovi njihovih tijela više ne postoje. Neki su čak umrli zbog izgladnjivanja jer ih je stanje Cotardova sindroma uvjerilo da su mrtvi pa ionako ne moraju jesti.
Warren iz Essexa je rekao da je sam sebe uvjerio da je mrtav. Osjećao se poput duha.
'Liječili su me u isto vrijeme kad su se mnogi vojnici vraćali iz Afganistana bez ruku i nogu. Bio sam okružen pričama o smrti. Bilo je kao da živim u noćnoj mori. Odbijao sam jesti jer sam mislio da to nema smisla, obzirom na to da sam već mrtav. Živio sam u nekoj paralelnoj stvarnosti. Čuo sam oca kako doziva moje ime baš kao da je sa mnom u sobi, ali to nije mogao biti on jer je bio kilometrima udaljen od mene', ispričao je Warren za The Mirror.
Njegovi su simptomi počeli 2005. kad je zbog motorističke nesreće završio u bolnici. Prije toga je sedam godina radio u kraljevskoj postrojbi električara i mehaničara, a služio je vojni rok u Bosni.
Borba za život nakon prometne nesreće
Nakon motorističke nesreće borio se za život: slomio je zdjelicu i kralježnicu, a imao je i rupture oba plućna krila. Uspio se izvući kako bi bio sa suprugom Sarah prilikom rođenja njihove kćeri Katie četiri mjeseca nakon nesreće.
No Warrenova je obitelj primijetila da se s njim događa nešto čudno. Bio je nekako udaljen kad su mu se pokušavali približiti.
'Nisam bio ja i nisam mogao razumjeti. Pobijesnio bih svaki put kad bih čuo neki glasni zvuk ili kad bi Katie zaplakala. Volio sam ju od trenutka kad se rodila, ali ako bi zaplakala, ja sam morao izaći iz kuće jer je buka bila prejaka. Znao sam da nešto ozbiljno nije u redu sa mnom ali nisam imao pojma što jer nikad prije nisam bio u takvom stanju', kaže Warren.
'Ničega se nisam mogao sjetiti, zaboravljao sam riječi, jako sam se bojao'
Warren je mjesecima nakon nesreće bio u invalidskim kolicima. Šest tjedana nakon nesreće bio je u potpunom mraku: nije se mogao sjetiti ničega. Ispričao je kako je jednog dana automobilom otišao do dućana, a vratio se taksijem jer je zaboravio da se sam dovezao. Shvatio je što je učinio tek kad je vidio da njegov automobil nije parkiran ispred kuće.
'Strašno sam se bojao toga što mi se događalo. Često se događalo da usred rečenice zaboravim neku riječ i ne znam što sam htio reći. Zatim sam počeo vjerovati da sam zapravo živi mrtvac jer sam u bolnici stalno bio okružen ranjenim vojnicima.'
'Znam da zvuči bizarno, ali zaista sam vjerovao da sam poginuo u toj nesreći ali da moj duh iz nekog razloga nije nastavio dalje. Zato sam bio uvjeren i da ne moram jesti. Satima sam sjedio u sobi, odbijajući razgovarati s bilo kime.'
Konačno dijagnoza
Warren se tada potpuno zatvorio u sebe, a ni sa suprugom nije mogao podijeliti svoje muke. Tek kada je psihoterapeutu rekao da misli da je mrtav, dijagnosticiran mu je Cotardov sindrom, vrsta halucinogene psihoze koju uzrokuje ozljeda područja mozga koje je zaduženo za prepoznavanje lica i procesuiranje emocija.
Najprije u šoku, Warren nije vjerovao što mu se događa i da zaista ima ozljedu mozga. Prilikom boravka u klinici za rehabilitaciju, slučajno se sprijateljio s još jednim vojnikom koji je patio od istog sindroma. Taj je drugi oboljeli muškarac zaključio da je on sada druga osoba. Njegov 'stari ja' je bio mrtav, pa je započeo život s novim identitetom. Warrenu je razgovor s njim puno pomogao. Uz pomoć terapeuta, tako je ipak uspio nastaviti sa životom.
'Zbilja je čudno da smo obojica imali tako rijedak sindrom i da smo se sreli. Bilo je to kao da smo osvojili na lutriji', kaže Warren koji sada više ne misli da je umro u prometnoj nesreći, ali i dalje se bori sa svakodnevnim izazovima zbog posljedice ozljede mozga. Još mu je teško nositi se s glasnim zvukovima, ali sada više ne mora bježati od njih.
'Uvijek postoji razlog za život'
'Tjeram se na suočavanje s tim izazovima. Ako to ne učinim, moja ozljeda mozga će me pobijediti.
Warrenova 35-godišnja žena Sarah kaže da joj je još uvijek teško shvatiti kroz što je Warren prošao, no sve se sada polako vraća na svoje mjesto.
'I dalje oboje živimo s njegovom ozljedom mozga, no Warren je toliko puno postigao i jako sam ponosna na njega', rekla je Sarah.
'Bez obzira koliko je teško, uvijek postoji razlog za život. To sam naučio od ranjenih vojnika s kojima sam bio u bolnici na liječenju', zaključuje Warren.
