Diego Garcia, udaljeni otok u Indijskom oceanu, raj je bujne vegetacije i bijelih pješčanih plaža, okruženih kristalno plavim morem. Ipak, ovo nije turistička destinacija, već mjesto nedostupno velikoj većini ljudi. Ovdje se, naime, nalazi britansko-američka vojna baza koja je već desetljećima obavijena velom tajne, raznim glasinama i misterijima.
Otokom upravlja London, a oko njega se vodi dugotrajan teritorijalni spor između Ujedinjenog Kraljevstva i Mauricijusa. Pregovori su posljednjih tjedana pojačani.
BBC je mjesecima pokušavao dobiti pristup otoku i početkom rujna to im je napokon pošlo za rukom. Sve s ciljem da se napravi priča o povijesnom sudskom slučaju, koji se bavi pitanjem tretmana Tamila iz Šri Lanke, prvih ljudi koji su podnijeli zahtjeve za azil na otoku, a koji su ondje zaglavljeni već tri godine. Oko njihove sudbine vodile su se složene pravne bitke, a uskoro će biti donesena presuda jesu li nezakonito pritvoreni.
Diego Garcia, udaljen oko 1.600 kilometara od najbližeg kopna, nalazi se na popisu najudaljenijih otoka na svijetu. Nema komercijalnih letova, a stići morem nije ništa lakše - dozvole za brodove izdaju se samo za vanjske otoke arhipelaga i za siguran prolaz Indijskim oceanom. Za ulazak na otok potrebna je dozvola koja se daje samo ljudima koji imaju veze s vojnim objektom ili britanskim vlastima koje upravljaju teritorijem. Ne treba posebno naglašavati da pristup novinarima nije dozvoljen.
Odvjetnici britanske vlade podnijeli su, stoga, postupak kako bi onemogućili BBC-ju da prisustvuje saslušanju, a čak i kada je dopuštenje dano - nakon presude Vrhovnog suda teritorija, SAD se usprotivio te poručio da neće osigurati hranu, prijevoz ili smještaj onima koji pokušavaju doći do otoka zbog ovog sudskog slučaja - uključujući suca i odvjetnike. SAD se, naime, zalagao za to da se novinarima omogući virtualno saslušanje iz Londona, kako bi se smanjili rizici za sigurnost Postrojenja.
Novinarki BBC-ja na kraju je ipak odobren petodnevni boravak na otoku, uz stroga ograničenja koja se ne odnose samo na praćenje sudskog procesa već i na kretanje po otoku. Ipak, neke dojmove uspjela je zabilježiti i objaviti.
"Približavajući se avionom, stabla kokosa i gusto lišće vidljivi su preko atola u obliku otiska od 44 četvorna kilometra, zelenila isprekidanog bijelim vojnim građevinama. Diego Garcia jedan je od oko 60 otoka koji čine arhipelag Chagos ili Britanski indijskooceanski teritorij (Biot) - posljednju koloniju koju je UK osnovao odvajanjem od Mauricijusa 1965. Nalazi se otprilike na pola puta između Istočne Afrike i Indonezije. Dolaskom na pistu, pored sivih vojnih zrakoplova, pozdravlja vas natpis na hangaru: "Diego Garcia. Otisak slobode". Iznad, slika američke i britanske zastave", izvještava novinarka Alice Cuddy.
Ugovorima koji su potpisani 1966., otok je u početku dan u zakup SAD-u na 50 godina, s mogućim produljenjem za daljnjih 20 godina. Aranžman je ponovljen te istječe 2036.
"Na terminalu su vrata ukrašena printom Union Jacka, a na zidovima su fotografije značajnih britanskih ličnosti, uključujući Winstona Churchilla. Na samom otoku vidim automobile britanske policije i noćni klub Brit Club s logom buldoga. Prolazimo cestama koje se zovu Britannia Way i Churchill Road. Ali automobili voze desnom stranom, kao u SAD-u. Vozi nas jarko žuti autobus koji podsjeća na američki školski autobus.
Američki dolar je prihvaćena valuta, a električne utičnice su američke. Hrana koja nam se nudi za pet dana uključuje "tater tots", popularni američki prilog od prženog krumpira i američke kekse. Dok se teritorijem upravlja iz Londona, većina osoblja i resursa je pod kontrolom SAD-a", navodi novinarka.
Kada je SAD ljetos spriječio održavanje sudske rasprave o Diegu Garciji, visoki dužnosnik u britanskom Ministarstvu obrane rekao je da Ujedinjeno Kraljevstvo "nije imalo mogućnost odobriti pristup". Vršitelj dužnosti povjerenika rekao je da nije moguće "prisiliti vlasti SAD-a" da odobre pristup bilo kojem dijelu vojnog objekta koji je izgradio SAD prema uvjetima UK-SAD sporazuma, unatoč tome što je britanski teritorij.
Posljednjih godina taj je teritorij koštao Ujedinjeno Kraljevstvo desetke milijuna funti, a najveći dio toga kategoriziran je pod "migrantske troškove". Komunikacije koje je BBC dobio između dužnosnika vanjskih poslova u srpnju u vezi s Tamilima u Šri Lanki upozoravaju da "troškovi rastu, a posljednja je prognoza da će iznositi 50 milijuna funti godišnje".
"Atmosfera na otoku djeluje opušteno. Postrojbe i izvođači radova prolaze kraj mene na biciklima i vidim ljude kako igraju tenis i jedre na dasci na kasnom poslijepodnevnom suncu. Kino reklamira projekcije Aliena i Borderlandsa, a postoji čak i kuglana i muzej sa suvenirnicom, iako me nisu pustili unutra. Prolazimo pokraj lokala brze hrane koji se zove Jake’s Place i slikovitog dijela zemlje uz more s natpisom: "Ye Olde kupalište i izletište." Na otoku se prodaju majice i šalice s oznakom Diego Garcia. Ali postoje i stalni podsjetnici na osjetljivu bazu koja je ovdje. Od ranog jutra čuju se vojne vježbe, a u blizini našeg smještajnog bloka je ograđena zgrada označena kao oružarnica. Cijelo vrijeme američki i britanski vojni dužnosnici pomno prate kretanje suda.
Otok ima zapanjujuću prirodnu ljepotu, od bujne vegetacije do netaknutih bijelih plaža, a također je i dom najvećeg kopnenog člankonošca na svijetu - kokosovog raka. Vojno osoblje upozorava na opasnost od morskih pasa u okolnim vodama. Biotova web stranica može se pohvaliti da ima "najveću morsku bioraznolikost u Ujedinjenom Kraljevstvu i njegovim prekomorskim teritorijima, kao i neka od najčišćih mora i najzdravijih sustava grebena na svijetu". Ali, postoje i tragovi koji upućuju na njegovu brutalnu prošlost", izvještava novinarka.
Naime, kada je Ujedinjeno Kraljevstvo preuzelo kontrolu nad otocima Chagos - Diego Garcia je najjužniji - od bivše britanske kolonije Mauricijus, pokušalo je brzo iseliti stanovništvo od više od 1000 ljudi kako bi napravilo mjesta za vojnu bazu. Porobljeni ljudi dovođeni su na otočje Chagos s Madagaskara i Mozambika da rade na plantažama kokosa pod francuskom i britanskom vlašću. U narednim stoljećima razvili su vlastiti jezik, glazbu i kulturu. U crkvi na plantaži ispod raspela stoji natpis na francuskom jeziku: "Pomolimo se za našu braću i sestre iz Chagosa."
Divlji magarci još uvijek lutaju tim područjem. David Vine, autor knjige Island of Shame: The Secret History of the US Military Base on Diego Garcia, opisuje ih kao "sablasni ostatak društva koje je tamo bilo gotovo 200 godina". U memorandumu Ministarstva vanjskih poslova iz 1966. navedeno je da je cilj "dobiti nešto kamenja koje će ostati naše; neće biti autohtonog stanovništva osim galebova". Britanski diplomat je odgovorio da su otoci dom samo "nekolicini Tarzana ili Čovjekovih petaka čije je podrijetlo nejasno i nadamo se da će ih poželjeti na Mauricijusu".
Drugi vladin dokument navodi da su otoci odabrani "ne samo zbog svog strateškog položaja, već i zato što, iz svih praktičnih razloga, nisu imali stalnog stanovništva". "Amerikanci su posebno pridavali veliku važnost ovoj slobodi manevriranja, odvojenoj od normalnih razmatranja koja se odnose na naseljeno ovisno područje", rečeno je.
Vine kaže da su planovi došli u vrijeme kada se "dekolonizacijski pokret razvijao i ubrzavao" i kada je SAD bio zabrinut zbog gubitka pristupa vojnim bazama diljem svijeta. Diego Garcia bio je jedan od mnogih otoka koji su razmatrani, kaže, ali je postao "glavni kandidat" zbog svoje relativno male populacije i strateškog položaja usred Indijskog oceana. Za Ujedinjeno Kraljevstvo to je bila prilika da održi bliske vojne veze sa SAD-om, čak i uz samo "sigurnu britansku prisutnost" ondje, ali postojala je i financijska motivacija. SAD je pristao na popust od 14 milijuna dolara na britansku kupnju svojih nuklearnih projektila Polaris kao dio tajnog dogovora oko otoka.
Godine 1967. počelo je iseljavanje svih stanovnika s otočja Chagos. Psi, uključujući kućne ljubimce, okupljeni su i ubijeni. Stanovnici Chagosa su opisali kako su ukrcani na teretne brodove i odvedeni na Mauricijus ili Sejšele. Ujedinjeno Kraljevstvo je 2002. nekima od njih dalo državljanstvo i mnogi od njih su došli živjeti u Ujedinjeno Kraljevstvo.
U svjedočenju pred Međunarodnim sudom pravde godinama kasnije, stanovnica Chagosa, Liseby Elysé, rekla je da su ljudi na arhipelagu živjeli "sretnim životom" kojemu "ništa nije nedostajalo" prije protjerivanja. "Jednog dana upravitelj nam je rekao da moramo napustiti svoj otok, napustiti svoje kuće i otići. Svi su bili nesretni. Ali nismo imali izbora. Nisu nam dali nikakav razlog. Nitko ne bi volio biti iščupan s otoka na kojem je rođen, kao životinje", rekla je.
Stanovnici Chagosa su se godinama borili za povratak u zemlju. Mauricijus, koji je stekao neovisnost od Ujedinjenog Kraljevstva 1968., tvrdi da su otoci njegovi, a najviši sud Ujedinjenih naroda presudio je, u savjetodavnom mišljenju, da je uprava Ujedinjenog Kraljevstva nad teritorijem "nezakonita" i da mora prestati. Rečeno je da bi otoci Chagos trebali biti predani Mauricijusu kako bi se dovršila "dekolonizacija" Ujedinjenog Kraljevstva.
Clive Baldwin, viši pravni savjetnik u Human Rights Watchu, kaže da "prisilno raseljavanje mještana Chagosa od strane Ujedinjenog Kraljevstva i SAD-a, njihov progon na temelju rase i kontinuirano sprječavanje njihova povratka u domovinu predstavljaju zločine protiv čovječnosti". "Ovo su najteži zločini za koje jedna država može biti odgovorna. To je kontinuirani kolonijalni zločin sve dok oni sprječavaju stanovnike Chagosa da se vrate kući."
Vlada Ujedinjenog Kraljevstva prethodno je izjavila da "nema sumnje" u svoje pravo na otocima, koji su bili "pod kontinuiranim britanskim suverenitetom od 1814. godine". Međutim, 2022. pristala je otvoriti pregovore s Mauricijusom o budućnosti teritorija, a tadašnji ministar vanjskih poslova James Cleverly rekao je da želi "riješiti sva otvorena pitanja".
Ranije ovog mjeseca vlada je objavila da je šef kabineta bivšeg premijera Tonyja Blaira, Jonathan Powell, koji je igrao središnju ulogu u pregovorima o sporazumu na Veliki petak u Sjevernoj Irskoj, imenovan da pregovara s Mauricijusom oko otoka. U izjavi, novi ministar vanjskih poslova David Lammy - koji je kritizirao prethodne vlade jer su godinama "ignorirale mišljenja" raznih tijela UN-a o otocima - rekao je da UK nastoji "postići rješenje koje štiti interese UK-a i naše partnere", jer je naglasio potrebu zaštite "dugoročnog, sigurnog i učinkovitog rada zajedničke britansko-američke vojne baze".
Matthew Savill, direktor vojnih znanosti u vodećem britanskom obrambenom think tanku Rusi, kaže da je Diego Garcia "iznimno važna" baza, "zbog svog položaja u Indijskom oceanu i objekata koje ima: luku, skladište i aerodrom". Najbliže postrojenje u Velikoj Britaniji udaljeno je nekih 3400 kilometara, a za SAD gotovo 4800 kilometara, objašnjava on, a otok je također važna lokacija za "mogućnosti praćenja i promatranja svemira".
Tankeri koji su isplovljavali iz Diega Garcije napunili su gorivom američke bombardere B-2 koji su doletjeli iz SAD-a kako bi izveli prve zračne napade na Afganistan nakon napada 11. rujna. I tijekom kasnijeg "rata protiv terorizma", zrakoplovi su također poslani izravno sa samog otoka u Afganistan i Irak. Baza je također jedno od "ekstremno ograničenog broja mjesta u svijetu dostupnih za punjenje podmornica" oružjem poput projektila Tomahawk, kaže Savill, a SAD je ondje smjestio veliku količinu opreme i skladišta za nepredviđene situacije.
Walter Ladwig III, viši predavač međunarodnih odnosa na King's Collegeu u Londonu, slaže se da baza ima "puno važnih uloga", ali da "postoji ta razina tajnosti koja izgleda nadilazi ono što vidimo na drugim mjestima": "Došlo je do tog hiperfokusa na kontrolu pristupa i na ograničavanje pristupa, što… čini se da nadilazi ono što imamo, s obzirom na ono što javno znamo o imovini, sposobnostima i jedinicama koje su tamo smještene."
"Tijekom mog boravka na otoku, od mene se traži da nosim crvenu propusnicu za posjetitelje i cijelo vrijeme sam pod strogim nadzorom. Moj smještaj je čuvan 24 sata dnevno, a ljudi vani bilježe kad odlazim i vraćam se - uvijek pod pratnjom", opisuje BBC-jeva novinarka kojoj je dozvoljen boravak na otoku te nastavlja: "Sredinom 1980-ih, britanski novinar Simon Winchester pretvarao se da je njegov brod zapao u poteškoće pored otoka. U uvali je ostao oko dva dana, a uspio je nakratko zakoračiti na obalu prije nego što su ga ispratili i rekli mu: 'Odlazi i ne vraćaj se'. Kaže mi da se sjeća da su tamošnje britanske vlasti bile "nevjerojatno neprijateljske" i da je otok bio "neobično lijep". Više od dva desetljeća kasnije, novinar magazina Time proveo je oko 90 minuta na otoku kada je američki predsjednički zrakoplov stao ondje napuniti gorivo."
Dugo su kolale glasine o korištenju Diega Garcie, uključujući i to da je korišten kao CIA-ina crna lokacija - objekt koji se koristio za smještaj i ispitivanje osumnjičenika za terorizam. Vlada Ujedinjenog Kraljevstva potvrdila je 2008. godine da su letovi za predaju s osumnjičenicima za terorizam sletjeli na otok 2002. godine, nakon godina uvjeravanja da nisu. "Zatvorenici nisu napustili zrakoplov, a američka vlada nas je uvjerila da niti jedan američki zatvorenik nikada nije držan na Diego Garciji. Američke istrage ne pokazuju nikakve podatke o bilo kakvoj drugoj predaji preko Diega Garcie ili bilo kojeg drugog prekomorskog teritorija ili preko same Ujedinjene Kraljevine od tada", izjavio je tadašnji ministar vanjskih poslova David Miliband britanskom parlamentu.
Istog dana, bivši direktor CIA-e Michael Hayden rekao je da su se informacije koje su prethodno "u dobroj vjeri" dostavljene Ujedinjenom Kraljevstvu o letovima predaje - navodeći da oni nikada nisu tamo sletjeli - "pokazale pogrešnim". "Nijedna od tih osoba nikada nije bila dio CIA-inog visokovrijednog programa ispitivanja terorista. Jedan je na kraju prebačen u Guantanamo, a drugi je vraćen u domovinu. To su bile operacije predaje, ništa više", rekao je, negirajući izvješća da je CIA držala Diega Garciu u pritvoru. Godinama kasnije, Lawrence Wilkerson, šef kabineta bivšeg američkog državnog tajnika Colina Powella, rekao je za Vice News da su mu obavještajni izvori rekli da je Diego Garcia korišten kao mjesto “gdje su ljudi privremeno smješteni i povremeno ispitivani."
"Nije mi bilo dopušteno prići nijednom osjetljivom vojnom području Diega Garcije. Nakon što sam posljednji put napustila svoj smještaj na otoku, primila sam e-poruku u kojoj mi se zahvaljuje na nedavnom boravku i traži povratna informacija. "Želimo da svaki gost doživi ništa manje od gostoljubivog i udobnog iskustva", stoji u poruci. Prije odlaska, u moju putovnicu je utisnut grb teritorija, sa sloganom: 'In tutela nostra Limuria', što znači 'Limurija je u našoj nadležnosti', a referenca je na mitski izgubljeni kontinent u Indijskom oceanu. Kontinent koji ne postoji čini se kao prikladan simbol za otok čiji je pravni status upitan i koji je rijetkima, otkako su stanovnici Chagosa protjerani, dopušteno vidjeti", zaključuje novinarka.
U sudskom sporu o postupanju prema šrilankanskim Tamilima na otoku, presuda se očekuje uskoro.
