Mnoge na Zapadu iznenadio je povratak Rusije na svjetsku političku pozornicu posljednjih godina. I to ne baš ugodno. Nakon pada Sovjetskog Saveza, Rusija je bila otpisana i kao regionalna, a kamoli svjetska sila. Bila je tek benzinska crpka prerušena u državu, ironično primjećuje u svome tekstu u The New York TimesuDmitrij Trenin, direktor Carnegie centra u Moskvi.
Danas, međutim, i nakon pet godina pod sankcijama Zapada zbog svojih intervencija u Ukrajini, Rusija je žilava i otporna zemlja. U Siriji je učinkovito vojno pobijedila i postala moćni posrednik u toj zemlji, a usto si je podigla ugled na Bliskom Istoku ponovno se dokazavši kao velika sila.
Kraj posthladnoratovskog predaha
Oni koji sve to doživljavaju s nelagodom, trebali bi se naviknuti. Rusija više nije supersila, ali vraća se na međunarodnu scenu kao važan neovisan igrač koji će u godinama koje dolaze igrati u raznim dijelovima svijeta. Samim Rusima sve to se ne čini prirodnim. U devedesetima, kada je Rusija bila bačena na pleća, ruski čelnici nikada nisu pomislili da je priča gotova. Štoviše, njihov postsovjetski pad i povlačenje sa svjetske scene smatrali su tek privremenim, nečim što je Rusija već prije doživjela i što će na koncu uspjeti prevladati. Jedino pitanje bilo je u kojem će to obliku biti.
Dvijetisućitih Moskva je bila razočarana neuslišanom željom da postane dio proširene euroatlantske zajednice: njene molbe da ih SAD smatra sebi ravnoj nisu impresionirale Washington, a zahtjevi Moskve da se poštuju njeni nacionalni sigurnosni interesi bili su ignorirani odlukom o širenju NATO-saveza. Stoga je početkom ovog desetljeća Kremlj započeo planirati projekt koji se bitno razlikovao od ranijih nastojanja za ulaskom u zapadne integracije.
S ruskom vojnom intervencijom u Ukrajini 2014. godine, posthladnoratovski predah bio je završen. Zauzimanje Krima i podrška proruskim separatistima u Donbasu nije predmnijevala politiku ponovnog osvajanja istočne Europe, kako su mnogi na Zapadu strahovali, ali je jasno postavila Ukrajinu i ostale bivše sovjetske republike na granicu budućeg širenja NATO-a.
Veliki povratak Moskve na Bliski istok
Ako je upotreba sile u Ukrajini, sa stajališta Kremlja u osnovi bila obrambena, onda je ruska intervencija u Siriji 2015. bila rizičan potez koji je trebao odrediti geopolitički ishod na Bliskom istoku, prostoru koji je u vrijeme pada Sovjetskog saveza i Zaljevskog rata 1991. godine Kremlj gubitnički napustio. Rezultati vojne operacije i diplomatskog manevriranja u Siriji nadmašili su čak i očekivanja samog predsjednika Vladimira Putina.
Postignuća Rusije na Bliskom Istoku bila su mnogo više od samog uspjeha u Siriji. Moskva ima koristi od fleksibilnih polusaveza s Turskom i Iranom, dogovora o cijenama nafte sa Saudijskom Arabijom i novooživljenih vojnih veza s Egiptom. Osim toga, Rusija je opet važan igrač i u Libiji i ona sila u koju se mnogi Libanonci uzdaju da će im pomoći zadržati državu na kupu. Rusija je i potencijalni mirovni posrednik između Irana i zaljevskih država, a povrh svega održava i bliske odnose s Izraelom.
Već neko vrijeme Moskva, usporedo s Washingtonom, radi i na postizanju političke nagodbe sukobljneih strana u Afganistanu, što zahtijeva manevriranje između Kabula i talibana, između Pakistana i Indije te Kine i SAD-a. Prošloga mjeseca Putin je u Sočiju okupio čak 43 afrička čelnika. Bio je to prvi takav summit sa zemljama kontinenta na kojemu Rusija također nastupa kao pouzdani partner.
Učili na greškama Sovjetskog saveza
Sve to potkrjepljuje i ruska politička i materijalnom potpora Nicolasu Maduru u Venezueli, koji se usprkos svemu ondje i dalje drži na vlasti. Kuba, pod pritiskom Trumpove administracije, opet osnažuje svoje veze s Rusijom, što pokazuju i nedavni posjeti premijera Dmitrija Medvedeva Havani te uzvratni posjet kubanskog predsjednika Miguela Diaz-Carnela Moskvi. Moskva u Latinskoj Americi ne dopire samo do tamošnjih ljevičarskih režima već i do Brazila, Argentine i Meksika.
Nova ruska vanjska politika više ne teži stvaranju novog svjetskog poretka već pozicioniranju u tom poretku. Sovjetski savez je marširao po svijetu trošeći ogromna sredstva na promašene ideološke priče i geopolitičke ambicije. Ruska Federacija iz toga je izvukla pouke pa kada i ide izvan svojih granica, onda to čini iz sigurnosnih razloga kao u Ukrajini, radi dokazivanja statusa kao u Siriji ili zbog novca kao posvuda drugdje.
Moskva pritom ne nameće ikakve modele drugima, a u sadašnjem stanju jedva da i može biti uzor ikome.
Rusija napreduje iznad svojih mogućnosti
Upravo u tome leži veliko upozorenje jer Rusija očito napreduje iznad svojih mogućnosti i kapaciteta. Njena vanjska politika vodeće sile nije praćena srazmjernom ekonomskom snagom. Njezina vladajuća elita previše je zauzeta zgrtanjem novca da bi na miru promišljala i djelovala u nacionalnom interesu. Naravno da pritom ruska vanjska politika čini greške i ima neuspjeha. Primjerice, odluka da internetske tehnologije upotrijebi za miješanje u unutarnje poslove drugih zemalja izazvala je žestoke reakcije i osude njoj tako važnih partnera poput Njemčake i Francuske. Što se tiče miješanja u tuđe izbore, Rusiji bi, kao i svakoj drugoj državi, bilo pametnije suzdržati se od virenja u tuđe spavaće sobe. Ne zato što gospoda to ne čine, već zato što se to na koncu ne isplati.
Bilo kako bilo, piše Trenin na kraju svoga teksta u The New York Timesu, Rusija se vratila. U svijetu u kojem sve više dominira suparništvo SAD-a i Kine, jaki neovisni igrači poput Rusije mog igrati važnu ulogu u sprečavanju novog bipolarnog sučeljavanja.
