Indikativno je pogledati kako Vladimir Putin reagira na ubojstva neprijatelja/suparnika/oporbe. Javna reakcija ruskog vođe na nasilnu smrt svog nekadašnjeg prijatelja Jevgenija Prigožinaodaje nervozu koja prije nije bila prisutna, piše u analizi za Politico kolumnist Jamie Dettmer.
Naime, prije osam godina na ulicama Moskve je ubijen Boris Nemcov liberal koji je kritizirao Putina. Nemcov je bio najglasniji Putinov kritičar protiveći se autoritarnoj vladavini režima i naglašavajući njegovu raširenu korupciju, profiterstvo i pronevjeru- te je jednog dana samo utišan.
“Moramo napokon očistiti Rusiju od sramote i tragedije poput ove koju smo nedavno pretrpjeli. Ubojstvo, provokativno ubojstvo Borisa Nemcova u centru glavnog grada”, rekao je tada Putin bez nervoze.
Judin poljubac?
Nakon ubojstva Prigožina nasilnika, kriminalaca i okrutnog ubojice Putin se potrudio odati počast svom bivšem prijatelju – nije ga samo pokopao, već ga je i pohvalio, nazvavši ga talentiranim biznismenom koji bi uvijek činio što može za zajednički cilj. Putin je dodao da je Prigožinov paramilitarni odred Wagner “značajno pridonio borbi protiv nacizma u Ukrajini”.
“Sjećamo se toga, znamo to, i nećemo to zaboraviti,” rekao je. Ipak, “Prigožin je bio čovjek komplicirane sudbine, koji je u svom životu počinio mnogo ozbiljnih grešaka”. Ukratko, Prigožin je sam kriv za vlastitu smrt – počinio je ogromnu grešku no, prema Putinovom mišljenju, to neće potpuno izbrisati sve što je učinio za Rusiju.
Krokodilske suze? Judin poljubac? Možda. No ako spojimo te komentare s naredbom izdanom dan kasnije – da svi Wagnerovi borci moraju potpisati zavjet odanosti ruskoj državi – rezultat je osjećaj velike nelagode koju dosad nismo vidjeli kod Putina.
Reakcije u prošlosti
Putin je inače nadmen i prezriv, čak i dok naoko tužno odmahuje glavom zbog nekog groznog zločina. Ne libi se pokazati animozitet ni pred međunarodnom javnosti.
Tri dana nakon ubojstva novinarke Ane Politkovskaje, koja je 2006. ubijena iz neposredne blizine ispred svog stana u Moskvi, Putin je tugaljivo govorio o strašnom zločinu “koji ne može ostati nekažnjen”. No, nije propustio priliku da navedenu novinarku diskreditira: “Mislim da bi novinari trebali znati, a stručnjaci vrlo jasno shvatiti, da je njena sposobnost da utječe na politički život u Rusiji bila izrazito beznačajna.”
U drugim kontekstima, kada Putin nekog zaista mrzi – ili kada mu nije stalo do međunarodne reakcije – ni ne trudi se oko javnih predstava. Bivšeg ruskog dvostrukog agenta Sergeja Skripalja Putin je nazvao ništarijom i izdajnikom u javnim komentarima nakon neuspješnog trovanja Skripalja novičokom u Engleskoj 2018. godine. “On je bio jednostavno špijun. Izdajnik domovine,” rekao je na konferenciji u Moskvi.
To je bio Putin u svom najiskrenijem obliku, podsjećajući na obećanje koje je dao kao premijer 1999. godine: Da će se riješiti čečenskih pobunjenika gdje god oni bili.
Putin nema veze s tim
Naravno, kada bilo tko umre – ili gotovo umre – bilo to otrovom ili metkom, bombom ili projektilom, Putin s tim nema veze. Kremlj je sve tvrdnje da je ruski vođa umiješan u Prigožinovo ubojstvo proglasio “apsolutnim lažima.”
Ništa nije znao ni o Denisu Voronenkovu – bivšem članu ruske Komunističke partije i Putinovom kritičaru koji je smrtno upucan u Kijevu 2017. Tadašnji ukrajinski predsjednik Petro Porošenko njegovo ubojstvo je opisao kao “čin državnog terorizma od strane Rusije.” Ništa Putin nije imao ni sa smrtima dvojice ruskih tajkuna, Pavela Antova i Ravila Maganova, koji su prošle godine pali kroz prozore. Obojica su kritizirali invaziju na Ukrajinu, a Kremlj je odbacio ikakvu ideju da su njihove smrti sumnjive.
Je li car slab ili se šali?
Usprkos Putinovim riječima iz 2015. godine da bi sva politička ubojstva trebala prestati, trovanja, padanja kroz prozore, sumnjiva samoubojstva, pucanja, bombardiranja – i sada rušenja aviona – nastavila su se besramno redovito.
Ne bi li Putin trebao biti zabrinut zbog toga što su njegovi pozivi na prestanak s ubojstvima ostali neodgovoreni? Je li car toliko slab da se njegove riječi ne čuju? Čak i kao istražitelj, nevjerojatno je neuspješan. Putin je sam poveo potragu za ubojicama Nemcova: Iako su osuđena petorica Čečena, Putin ipak nije uspio otkriti tko ih je platio.
Sve je to jedna velika interna šala. Rusi su istrenirani desetljećima komunizma, a potom i putinizma, da mogu istovremeno vjerovati nizu kontradiktornih narativa. Oni znaju što je istina, a što je pogodno. Kremlj im ispriča službenu verziju ne očekujući da će u nju itko povjerovati, već samo da će je nastaviti ponavljati kao istinu.
POGLEDAJTE VIDEO: Putin je postao jedan od najtraženijih zločinaca, traži se više od 16 tisuća odvedene djece.
Paralela s ubojstvom u Staljinovo doba
Ipak, Kremlj je možda ovaj put bio zbunjen oko toga koja priča bi mogla držati vodu. Upravo zato je ruski vođa istovremeno hvalio i pokapao Prigožina. To također objašnjava zašto se dva mjeseca čekalo na Prigožinovu smrt nakon neuspješne pobune: To je bilo dovoljno vremena da se odred Wagner nacionalizira, da se razdvoje regruti i časnici i da se procijeni koliko će plaćenici biti odani oružanim snagama.
Sva ta nervoza i pripreme podsjećaju na ubojstvo koje se dogodilo u jednom drugom vremenu: Davne 1934. ubijen je Sergej Kirov, stari boljševik i nekadašnji prijatelj i saveznik Jozefa Staljina. Iz nejasnih razloga, Kirova je upucao problematični mladi komunist koji je imao profil savršenog žrtvenog janjeta. Usprkos trudu sovjetskih i ruskih povjesničara da skinu sjenu sumnje sa Staljina, povjesničarka Amy Knight kaže da postoje “poprilično uvjerljivi dokazi” koji povezuju Staljina s ubojstvom mogućeg i popularnog rivala.
Okolnosti ovog zločina upućuju na umiješanost Narodnog komesarijata za unutrašnje poslove, a za Knight ni ne postoji opcija da bi ta sigurnosna agencija išta učinila bez izravne Staljinove naredbe.
Tom prilikom, Staljin je, kao i Putin danas, pokazivao nervozu. Ipak, valja naglasiti da je Staljin ovo ubojstvo iskoristio kao izliku za još veću političku represiju i početak zlokobne Velike čistke.
