21. je kolovoz. Ljeto je pri kraju, ali jadranska obala i dalje vrvi turistima. Među njima su i tisuće Čeha i Slovaka. Kao i svako jutro prije odlaska na plažu mnogi od njih pale radio tražeći neku prigodnu klapsku pjesmu o moru, galebu i maslini. Mijenjajući tako stanice shvaćaju da ni na jednoj nema glazbe. Svuda isti ozbiljan glas čita vijest koja izaziva šok i nevjericu. Iako ne razumiju baš svaku riječ one ključne ih ostavljaju bez daha: invazija, Prag, Rusi, tenkovi, okupacija. Bilo je to više nego dovoljno da shvate da je njihovo ljetovanje, te 1968., završeno.
Prije točno pedeset godina na današnji dan nasilno je zaustavljen jedan od najzanimljivijih društveno-političkih eksperimenata u Europi nakon Drugog svjetskog rata poznat i pod imenom Praško proljeće. Promjene koje su inicirali čehoslovački komunisti, velikim dijelom po uzoru na one koje su godinama provođene u Jugoslaviji, trebale su pomoći u izgradnji "socijalizma s ljudskim licem".
Međutim, ulaskom više od 200 tisuća sovjetskih, bugarskih, poljskih, mađarskih i istočnonjemačkih vojnika, okupacijom zemlje i uhićenjem državnog rukovodstva, sve iluzije su pale u vodu. Uslijedilo je jedno od najtežih razdoblja suvremene čehoslovačke povijesti obilježeno represijom, cenzurom i strogom kontrolom "Velikog brata" iz Moskve. Umjesto liberalno-demokratskih reformi kojima se nastojalo omogućiti veće političke, ekonomske, medijske i građanske slobode, u Čehoslovačku je uveden jedan od najrigidnijih oblika komunističkog režima.
Bijes, strah i nemoć
Saznavši za događaje u domovini, Čehe i Slovake koji su se nalazili na odmoru na Jadranu uhvatio je osjećaj bijesa, straha i nemoći. Koliko god su mogle jugoslavenske su im vlasti pružile pomoć. Oni koji se nisu odmah htjeli vratiti u Čehoslovačku zbrinuti su po hotelima, školskim dvoranama i obiteljskim kućama. Opskrbljeni su hranom, vodom i svim ostalim potrepštinama. Nakon nekoliko dana iščekivanja, kada su vlasti u Pragu "priznale" greške i "pristale" na pomoć koju su im ostale zemlje Varšavskog pakta ponudile u sprječavanju "kontrarevolucije", ljudi su se polako počeli vraćati.
Svatko tko je 1970-ih ili 1980-ih iz Hrvatske putovao u Čehoslovačku svjedočio je u kakvim je uvjetima živio tamošnji prosječni građanin. Police u trgovinama bile su prazne. Učenici koji su za destinaciju svog maturalnog putovanja izabrali Prag kući su vraćali većinu ponesenog novca jer ga jednostavno nisu imali na što potrošiti. Za par levisica, staklenku vegete, flašu badelovog vinjaka "Zrinski" ili žvakaće gume u obliku cigareta mogli ste od domaćeg stanovništva dobiti pravo malo bogatstvo.
Većina voznog parka po ulicama čehoslovačkih gradova svodila se na jeftine Škodine modele. Iz obrnute perspektive, život u Zagrebu i Hrvatskoj za prosječnog Čeha ili Slovaka izgledao je kao nedosanjani san. Bez obzira na sva ograničenja, politička i ekonomska, Čehoslovačka je na Hrvatsku (i cijelu Jugoslaviju) gledala kao na Zapad.
Česi i Slovaci dolaze i danas, ali stvari su sasvim drugačije
21. je kolovoz 2018. Na jadranskoj obali uživaju tisuće čeških i slovačkih turista. Na odmor su došli skupim automobilima. Nisu rijetki oni koji na prikolicama voze i glisere. Iznajmljuju najbolje apartmane, a iako su i dalje štedljivi mogu si priuštiti dobra vina i dobru ribu. Više od 25 godina Česi i Slovaci ne žive u istoj državi, ali žive u dobrosusjedskim odnosima. I što je najvažnije, žive u prosperitetnim društvima.
Početkom ove godine standard života u Češkoj ocijenjen je među najboljima na svijetu. U tom uglednom društvu, Češka se nalazi na 15., a Slovačka na 20. mjestu. Hrvatske nema među prvih 30 zemalja. Godišnji bruto društveni proizvod (BDP) po glavi stanovnika u Češkoj i Slovačkoj je za otprilike 10 tisuća dolara veći nego u Hrvatskoj.
Mi ćemo, prema obećanju predsjednice, postati najrazvijeniji
Stopa nezaposlenosti u Češkoj iznosi 2,3%, Slovačkoj 5,7%, a u Hrvatskoj 8,8%. Dok u Lijepoj našoj gotovo 20% stanovništva živi ispod granice siromaštva, u Slovačkoj taj postotak iznosi oko 12% a u Češkoj 10%. Hrvatski građani napuštaju svoju domovinu u potrazi za boljim životom, dok ga ljudi iz cijelog svijeta upravo u Češkoj pokušavaju pronaći. Kako god, za Slovačku, a pogotovo Češku Hrvatska već odavno ni po čemu nije Zapad.
A hoće li ikad ponovo postati? Naravno! Jer, Češka i Slovačka mogu težiti da jednog dana postanu najrazvijenije zemlje EU-a. To je stvar njihovih neambicioznih političara. Za razliku od njih nama je naša predsjednica obećala da će Hrvatska postati jedna od najrazvijenijih zemalja na svijetu!
