Mir i zelenilo sela Mbyo, do kojeg se stiže za manje od sat vremena vožnje od glavnog grada Ruande, Kigalija, u kontrastu je s mračnom i traumatičnom prošlošću tamošnjih stanovnika, piše Guardianu svojoj reportaži.
U 'pomirbenim' selima zajedno žive žrtve i zločinci
Laurencia Niyogira i njezin prvi susjed Tasian Nkundiye danas su dobri prijatelji. No, prije 22 godine, u jeku genocida Nkundiye je ubio skoro sve članove njezine obitelji.
"Jako sam joj zahvalan", kaže Nkundiye. "Otkako sam joj pisao iz zatvora pokajavši se za svoje grijehe i moleći je za oprost, nije me više nikada nazvala ubojicom. Sada, kada moram nekamo otići iz sela, njoj ostavim svoju djecu da ih pričuva. Ona me oslobodila."
Njih dvoje dio su zajednice sela Mybo koju čine 54 obitelji uključene u pionirski mirovni projekt. Njihovo selo jedno je od šest sličnih diljem Ruande, uključenih u projekt koji je pokrenula lokalna nevladina organizacija Prison Fellowship Rwanda (PFR) i u koji su uključeni ljudi koji su u vrijeme genocida bili i na jednoj i na drugoj strani.
Tijekom stotinu dana pokolja 1994. godine, koji je izbio nakon atentata na ondašnjeg predsjednika Juvénala Habyarimana, koji je bio etnički Hutu, u osvetničkom pohodu koji je rezultirao genocidom u Ruandi je ubijeno više od 800.000 ljudi, velikom većinom etničkih Tutsija, ali i onih Hutua koji su odbili sudjelovati u tome.
PFR danas nastoji okupiti one koji su preživjeli genocid i one koji su ga počinili. Niyogiraina obitelj prva je doselila u selo Mybo, a Nkundiye im se pridružio nakon što je pušten iz zatvora. Sada, gotovo 3.000 žrtava i počinitelja zločina žive u šest takvih "pomirbenih" sela u kojima ihz se želi potaknuti na oprost.
"Ovdje nema ni vojske ni vlade. Sve radimo sami za sebe"
Osim što sudjeluju u grupnim diskusijama o rješavanju sukoba, oni zajedno čuvaju stoku, uzgajaju kukuruz i manioku, a imaju i zajednički bankovni račun preko kojega plaćaju zdravstveno osiguranje.
"Motivirani smo činjenicom da sve ovo radimo sami i zbog sebe. Ovdje nisu prisutni ni vojska ni vlada", kaže Niyogira.
U godinama nakon genocida, mnogi stanovnici Ruande našli su se u situaciji da se bore ne samo s ogromnim traumama već i posve praktičnim životnim pitanjima poput onoga gdje će živjeti.
"Bila je to tragedija za sve, i za Hutue i za Tutsije", kaže Alexandre Guma, komunikacijski direktor u nevladinoj organizaciji PFR. "Ako ste ubijali ljude i potom završili u zatvoru, po povratku bi shvatili da vam je dom uništen, a sva imovina oduzeta. Isto tako, ako ste preživjeli genocid u kojem vam je cijela obitelj bila pobijena, također niste imali kamo otići."
Guma vjeruje da su sela uključena u ovaj projekt drukčija od svih ostalih inicijativa čiji je cilj nacionalno pomirenje i obnova - dobro funkcioniraju i samoodrživa su.
Ne žele dozvoliti da patnja i bijes opet izbiju na površinu
Pravosudni sustav u Ruandi, zvan gacaca, sastoji se od sudova koje vode građani, a uvedeni su 2001. godine. Ti su sudovi dijelom pripomogli uspostavi komunikacije između žrtava i počinitelja zločina, što je bio prvi korak u tom tranzicijskom procesu.
Početkom 2000-ih vlada predsjednika Paula Kagamea donijela je niz zakona prema kojima su počinitelji genocida mogli biti pušteni iz zatvora ako bi kontaktirali preživjele članove obitelji koje su pobili te se pokajali i od njih zatražili oprost. Nkundiye s početka priče bio je jedan od onih koji je to učinio pristavši doseliti u jedno od 'pomirbenih' sela.
"Ljudi mogu, ako žele, napustiti ta sela i vratiti se u sredine u kojima su nekoć živjeli. Ali, ako je Ruanda u procesu izlječenja od traume izazvane genocidom, onda se ljudi moraju svakodnevno suočavati sa svojim najskrivenijim osjećajima i ne dozvoliti da patnja ili bijes opet izbiju na površinu", smatra Guma iz PFR-a.
Osim toga, ta 'pomirbena' sela mogu olakšati pritisak na zatvore koji su pretprani još od vremena neposredno nakon genocida.
'I danas ima onih koji negiraju da se dogodio genocid'
Staniovnici sela Mbyo ne ustručavaju sebe nazivati "počiniteljima" odnosno "preživjelima". Silas Uwesegumuremyi, čiji je otac ubijen u genocidu 1994. kaže da je takva vrsta iskrenosti od vitalnog značaja za projekt.
"Genocid je mentalno nemoguće prihvatiti, osim ako sami niste prošli kroz to. Moramo se sjetiti pojedinačnih uloga koje smo tada imali, s tim da nam to sjećanje više ne izaziva bijes nego nas ojačava", kaže on.
Lanjska anketa Nacionalne komisije za pomirenje pokazala je da čak 92,5 posto Ruanđana smatra da je postignuto nacionalno pomirenje. Ruanda se usto diči još jednim svijetlim primjerom - zemlja je s najvećom zastupljenošču žena u parlamentu. No, još je mnogo toga što treba učiniti.
"Mislim da smo učinili mnogo toga dobrog, ali još postoje problemi koje se mogu pogoršati ako ih pustimo da se zagnoje", slikovito kaže Ruben Kanyesigye, socijalni radnik.
"Recimo, djeca zatvorenika osuđenih na duge kazne iznimno su osjetljiva. Postaju ogorčeni i u nemogućnosti da prihvate grijehe svojih roditelja, lako se okreću kriminalu. Treba učiniti još mnogo kako bi ih zaštitili i obrazovali", kaže Kanysegye.
Florence Batoni, koordinatorica mirotvornog programa u PFR-u slaže se da su programi usmjereni mladima itekako važni.
"Ako je nekome susjed pobio čitavu obitelj, posve je jasno da je kod tih osoba teško postići povjerenje. I danas ima onih koji ne priznaju da se genocid dogodio", kaže ona.
"Shvatila sam da ne mogu zauvijek živjeti u žalosti"
Kritičari Kagameovog režima smatraju da je oporavak zemlje u razdoblju nakon genocida svojevrsni surogat-proces zbog strogih propisa o politici pomirenja. Ipak, stanovnici sela Mbyo misle drugačije.
"Politička volja pomaže da se stvari pokrenu s mrtve točke, ali narod je taj koji je najdublje pogođen genocidom i mi moramo mijenjati stvari nabolje", kaže Aloyse Mutiribambe.
Vladina politika pomirenja gacaca u tom selu provodi se na licu mjesta, na klupama ispod drvoreda, najpopularnijem tamošnjem mjestu za druženje gdje jedni pored drugih sjede počinitelji i preživjeli.
Na pitanje osjeti li ponekad bijes spram Nkundiyea, Niyogira sliježe ramenima.
"Preživjela sam vrlo teška vremena. Izgubila sam obitelj, pila sam vodu iz lokvi uz cestu dok sam bježala u Burundi i živjela u strahu da će mi se ti ljudi osvetiti kada izađu iz zatvora. Dugo sam živjela u žalosti ne mogavši pogledati niti jednog Hutua u oči. No, shvatila sam da ne mogu zauvijek tako živjeti", kazala je na kraju.
