Nacionalist i pragmatik Shinzo Abe (65) preživio je brojne skandale i nedavno je oborio rekord u trajanju dužnosti japanskog premijera, ali se naposljetku u petak povukao s dužnosti zbog zdravstvenih problema.
Nakon prvog kratkog perioda na vlasti od 2006.-2007., skraćenog zbog skandala i kronične upalne bolesti crijeva, ulceroznog kolitisa, Abe se na vlast vratio potkraj 2012. i od tada je nije ispuštao iz ruku.
Planirao je ostati na dužnosti do kraja trećeg i posljednjeg mandata predsjednika Liberalno-demokratske stranke, u rujnu 2021.
Abe je u inozemstvu poznat po svojoj ekonomskoj politici prozvanoj „abenomika” koju je pokrenuo potkraj 2012.
Njezina glavna tri stupa su fiskalna konsolidacija, agresivnije monetarno popuštanje Japanske središnje banke i strukturne reforme za poticanje konkurentnosti i gospodarskog rasta.
Međutim, zbog izostanka doista ambicioznih reformi, taj program postigao je tek djelomične uspjehe koje je sada u velikoj mjeri poništila gospodarska kriza izazvana pandemijom koronavirusa.
Abe je populistički taktizirao i nije insistirao na izrazito „bolnim” reformama, što je uostalom jedan od glavnih razloga njegove dugovječnosti na vlasti, ocijenio je Masamichi Adachi, ekonomist u švicarskoj banci UBS, u razgovoru za AFP.
Trumpov prijatelj
Najveća ambicija tog potomka obitelji velikih japanskih konzervativnih političara bila je revizija japanskog pacifičkog ustava iz 1947., koji su napisali američki okupatori i koji od tada nije mijenjan.
Izgradivši svoj ugled dijelom na čvrstoći prema Sjevernoj Koreji, Abe je želio uklesati u kamen postojanje regularne nacionalne vojske umjesto sadašnjih Snaga za samoobranu, iako ustav nalaže da se Japan zauvijek odriče rata.
Zauzimao se također za Japan oslobođen od kompleksa prošlosti i odbio nositi teret kajanja za zlodjela koje je japanska vojska počinila u Kini i na Korejskom poluotoku u prvoj polovici 20. stoljeća.
Abe se, međutim, suzdržavao od odlaska u svetište Yasukuni u Tokiju, velikom simbolu japanskog nacionalizma, od zadnjeg svojeg posjeta potkraj 2013., čime je razljutio Peking, Seul i Washington.
Odnosi Tokija i Seula zadnje su se dvije godine bitno pogoršali zbog povijesnih nesuglasica, dok su se oni s Pekingom poboljšali, ali su i dalje jako složeni.
Kad je riječ o Sjedinjenim Državama, Abe se znao prilagoditi svakoj promjeni stanara Bijele kuće, pa je tako zadnje četiri godine otvoreno surađivao s Donaldom Trumpom, s kojim dijeli strast prema golfu. Ta strategija polučila je ipak tek polovične rezultate, dijelom zbog nepredvidljivosti republikanskog milijardera.
Shinzo Abe je također pazio da ne stane na žulj ruskom predsjedniku Vladimiru Putinu, u nadi da će riješiti spor oko Kurilskih otoka, koje je Sovjetski Savez pripojio na kraju Drugog svjetskog rata i koji do sada nisu vraćeni Japanu.
Pokušao se istaknuti i na međunarodnoj pozornici, preuzevši primjerice ulogu posrednika između Irana i SAD-a te žarko zagovarajući slobodnu trgovinu.
Pad popularnosti
Premda je na njega često padala sjena skandala u koje su se upleli njegovi bliski suradnici, Abe je jako profitirao zahvaljujući vanjskim okolnostima, kao što su lansiranje projektila iz Sjeverne Koreje ili prirodne katastrofe, što je skretalo pozornost javnosti i omogućilo mu da se istakne kao lider u krizi.
Iskoristio je također činjenicu što u redovima vlastite stranke nije imao ozbiljnog suparnika, ali i slabost oporbe koja se još nije oporavila od svojeg katastrofalnog boravka na vlasti od 2009. do 2012.
Njegova popularnost jako je, međutim, pala od početka pandemije koronavirusa, jer javnost smatra da je vlada reagirala presporo i konfuzno.
Njegova odluka da se pošalju dvije maske svakom kućanstvu, skupa i slabo učinkovita, izazvala je velik podsmijeh u javnosti, kao i nespretan video kojim je sjedeći u svojem salonu pokušao uvjeriti sugrađane da ostanu kod kuće.
Dugo je također gajio nadu da će se u ljeto ove godine u Tokiju održati Olimpijske igre, što je trebao biti vrhunac njegova mandata. Igre su naposljetku odgođene za godinu dana zbog pandemije, ali i to je neizvjesno.
