Žrtve daju gotovo identičan opis počinitelja - povučen je i neprilagođen, nerijetko i zlostavljan od strane vršnjaka. A kada pokolj krene, baš kao i Galjaviev, meta im nije određeni učenik ili profesor nego cijela škola

Najmanje devet osoba ubijeno je u utorak u školi u ruskom Kazanju. Rruski tinejdžer IlnazGaljaviev, student četvrte godine Kazanskog sveučilišta “TISBI” u školi je počeo pucati iz oružja koje je službeno registrirano na njega, a pokolj je najavio i na društvenim mrežama. Neki su poginuli i pokušavajući se spasiti skokom kroz prozor s trećeg kata. Napadač je na koncu uhićen.

Policiji je rekao da mrzi sve, ali u školu je došao sam kako bi svi znali da je on bog. Učenik koji je išao u razred s napadačem rekao je kako je Ilnaz Galjaviev bio dosta povučen. “Praktički nije komunicirao ni sa kim, nije ga bilo briga za nas. Stalno negdje u mislima. Da, malo smo ga maltretirali, smijali se, recimo, pokušavali malo uzburkati dječaka, ali bez uspjeha”, priznao je. Kaže i kako je često propuštao nastavu, uvijek je bio mrzovoljan i umoran.

Gotovo identičan opis počinitelja daju i preživjele žrtve drugih školskih pokolja – počinitelj je povučen i neprilagođen, nerijetko i zlostavljan od strane vršnjaka. A kada pokolj krene, baš kao i Galjaviev, meta im nije određeni učenik ili profesor nego cijela škola. Ubijaju svakog tko se nađe na krivom mjestu u krivo vrijeme.

Najpoznatiji školski pokolj, onaj u američkom , postao je sinonim za obračun učenika s kolegama, no nažalost, nije ni prvi ni najkrvaviji.

Satima ubijao koga god je stigao, nije štedio ni policajce

U ožujku 2009. u Njemačkoj 17-godišnjak uzeo je pištolj iz spavaće sobe svojih roditelja i odjeven u maskirnu odoru ušao u školu koju je završio godinu ranije. Krvavi pohod počeo je u učionici na prvom katu. Petoricu učenika upucao je u glavu, iz neposredne blizine, bez ikakvog upozorenja. Ušetao se u drugu učionicu, ubio dvoje, i ranio još devet učenika. Dvoje je podleglo ozljedama, Kada je izašao iz razreda kako bi napunio pištolj, profesor je zaključao vrata. Tinejdžer je pucao u bravu, no neuspješno pa je produžio do kemijskog laboratorija u kojem je ubio profesoricu. Učenici su uspjeli pobjeći iskačući kroz prozor.

Policija je bila na terenu dvije minute nakon prvog poziva, no tinejdžer se nije predao. Pucao je po njima, a bježeći iz zgrade škole ubio je još dvoje nastavnika na hodniku. Ukupno, ispalio je više od 60 metaka u školi. U parku je ubio i vrtlara obližnje psihijatrijske bolnice, a usprkos velikom policijskom okruženju, oteo je automobil i naredio vozaču da ga odvede u Wendligen. „Što misliš, hoćemo li tamo naći drugu školu“, navodno je rekao vozaču dok je punio pištolj. U jednom trenutku, vozač je skrenuo na travu pored ceste, iskočio i potrčao prema policijskoj patroli.

Krvoločni tinejdžer utrčao je o obližnji salon automobila. Kada je trgovac kojeg je tražio da mu da auto pobjegao, upucao drugog trgovca i kupca. Ispalio je 13 metaka u njih. Izašao je iz trgovine, pucao po prolazećem auto, no ubrzo je stigla policija, i ranila ga u obje noge. Povukao se natrag u gradu, izašao na stražnji ulaz i počeo bježati. Pritom je ranio dvojicu policajaca u civilu. Počeo je bjesomučno nasumce pucati po svima. Na kraju si je uzeo život hicem u glavu, čime se broj žrtava popeo na 16.

Oni koji su ga poznavali isticali su da je bio povučen, a liječen je i od kliničke depresije.

'Mislim da bi bilo dosta za danas'

S obzirom na količinu streljiva i krvavi pohod, pretpostavlja se da bi broj žrtava u školi u blizini Stuttgarta bio daleko veći da nije bilo pravodobne reakcije osoblja i policije. Čim je shvatio što se događa, ravnatelj je preko razglasa objavio „Dolazi gospođa Koma“, (šifrana poruka koja poziva osoblje da zaključa vrata učionica). Protokol je uspostavljen nakon krvoprolića u Erfurtu sedam godina ranijem kada je 19-godišnak ubio 16 ljudi i na koncu sebe.

Robert Steinhäuser u travnju 2002. strpao je pištolj i sačmaricu u torbu i krenuo u gimnaziju iz koje je bio izbačen. U zahodu se presvukao, stavio 'kukavicu i krenuo s obračunom. Prvo je u tajništvu škole upucao zamjenika ravnatelje i tajnicu. Iako je ravnateljica bila u susjednom uredu, nezaključana, ona mu nije bila meta nego je nastavio do učionica. Otvarao bi jednu po jednu, zastao, upucao nastavnika i produžio dalje… Kada je stigla policija, otvorio je vatru i na njih, smrtno ranivši jednog policajca.

Na koncu došao je do učionice likovnog. Tamo je skinuo masku, jer mu je profesor, kako je kasnije govorio, rekao da ga upuca gledajući u oči. Robert je spustio oružje i rekao „Profesore Heise, to bi bilo dosta za danas“. Profesor je iskoristio priliku, gurnuo ga u kabinet i zaključao ga. Propali učenik potom je počinio samoubojstvo.

Bugar pomahnitao zbog Kuma i ljubomore

Masovna krvoprolića naoko bez ikakvog povoda nisu pošast isključivo modernog doba, a kao što se danas, bez ikakvih suvislih dokaza, krive nasilne video igrice, nekada se uzrok tražio u filmovima.

Branimir Dončev s dvoje prijatelja 25. prosinca 1974. pogledao je Kuma , a kako je se tada pisalo, nakon toga je postao paranoičan. Dok se vraćao kući bio je uvjeren kako ga netko prati i promatra pa je mijenjao više tramvaja, skrivao se po ulici i mijenjao smjer. Kada je napokon stigao kući, tamo je zatekao brata i rođakinju. Branimir je bio zaljubljen u nju, obzirom na to da je bila posvojena, no ona nije uzvraćala osjećaje. Iz ljubomore, napao je svog brata koji je, iako blizanci, bio dosta fizički slabiji. Rođakinja ih je jedva razdvojila i potom u suzama otišla u studentski dom. Branimir je uzeo očev pištolj i podosta municije te s prijateljem otišao u njegov stan, Tamo su se neko vrijeme glupirali, i glumili scene iz Kuma, da bi se Branimir uputio u Studentski dom u kojem je bila rođakinja. Ponovo se skrivao i mijenjao linije uvjeren da ga netko prati.

Kada je došao u dom, rođakinja nije bila u svojoj sobi nego je u njoj zatekao drugog studenta, Zajedno s njim je otišao u drugu sobu gdje je student iz Vijetnama slavio rođendan i tamo započeo krvoproliće – upucao sve koji su bili tamo. Jedna osoba ubijena je na mjestu, a druga je podlegla ozljedama. Izašao je na hodnik i počeo pucati i ubadati ljude, a kada su svi pobjegli s hodnika, nastavio je masakr upadajući u sobe. U jednoj od dvorana se prikazivao film, a kada je Branimir ušao unutra, muškarac je pokušao zaštiti svoju trudnu suprugu. Branimir ih ubio oboje. Na koncu su ga svladali dvojica studenata .

Nakon krvoprolića u kojem je ubijeno šestoro ljudi, dvoje podleglo ozljedama a još osmero ozlijeđeno, reakcija bugarskih vlasti bila je tipično istočnoblokovska – sve se pripisalo „šizofrenoj psihozi“, u psihijatrijskoj bolnici do kraja života završio je i brat ubojice, a otac je osuđen na četiri godine zatvora zbog nesavjesnog držanja oružja. Branimir je, prema službenim izvještajima, godinu dana nakon krvoprolića pokušao pobjeći dok su ga prevozili u psihijatrijsku ustanovu te je upucan. Neposredno nakon masakra drastično je smanjeno prikazivanje Kuma, a cenzurirane su sve nasilne scene.

Najmlađi ubojice nisu vidjeli ni dana zatvora

Dvojica učenika osnovne škole u Westsideu, 13-godišnji Mitchell Johnson i dvije godine mlađi Andrew Golden, dan nakon što su se vratili s proljetnih praznika u ožujku 1998. pažljivo su isplanirala krvoproliće. Golden je pomogao Johnsonu u minivan njegove majke utrpati pravi mali arsenal pušaka, pištolja i samostrela, hranu, pa i opremu za kampiranje. Svo oružje su ukrali od Goldenovog djeda, koji je kao i čitava njegova obitelj, bio zaljubljenik u oružje.

Dječaci nisu imali ništa zajedničko; kako su dvije godine razlike čak ni pauze za ručak u školi nisu bile u isto vrijeme, niti su bili u istim izvanškolskim aktivnostima. Bili su i potpuno različitih profila – Johnson je često bio kažnjavan u školi i stalno radio probleme, dok je Golden bio uzoran učenik, a obitelj se ponosila i njegovim postignućima u svijetu streljaštva.

Jedino zajedničko vrijeme bilo im je ono u školskom autobusu. No iduće jutro namjerno su zakasnili, a Golden je roditeljima rekao kako će ih do škole odbaciti Johnosonov očuh. To je naravno bila laž. Johnoson je ukrao automobil svoje majke natovaren oružjem i parkirao ga kod škole.

Golden je ušao u školu, i malo nakon početka sata aktivirao protupožarni alarm. Kad je počela evakuacija, Golden je otrčao do šume 50-ak metara od škole i pridružio se Johnsonu. Dječaci su čekali da svi učenici izađu, a onda su otvorili vatru po grupi učenika koja je izašla na jedan sporedni ulaz.

Kada su učenici i profesori shvatili što se događa, nastala je panika, osobito jer se nisu mogli vratiti u školu zbog sustava sigurnosti – sva vrata osim glavnog ulaza automatski se zaključavaju. Ipak nakon nekog vremena, netko je preživjelima iz napadnute skupine ipak otvorio vrata iznutra. Golden i Johnson ukupno su ispalili 30 hitaca, a prestali su dijelom zbog toga što se većina učenika vratila u školu, a dijelom i jer ih je spazio građevinski radnik s krova zgrade. Bili su uvjereni da ih nitko neće vidjeti jer su 50 metara od škole, a nadali su se i pobjeći u ukradenom auto. Počeli su bježati no uhvatila ih policija. Ukupno su upucali 13-oro učenika i dvoje učitelja, od čega je od ranjavanja umrlo četvoro učenika i jedna učiteljica.

Osuđeni su za pet ubojstava, no zbog njihove dobi sudac nije imao izbora. „Ovo je jedan od slučajeva u kojima pravda neće odgovarati zločinu, rekao je čitajući najstrožu moguću kaznu predviđenu zakonom – osuđeni su na popravni dom dok ne napune 21 godinu. Obojica su pušteni na svoj 21. rođendan.

Johnson se nakon izlaska iz popravnog doma zbog niza drugih kriminalnih djela neprestano vraćao u zatvor, a zadnji put je pušten 2015. Golden je nakon izlaska iz zatvora nastavio sa životom, dok 2019. nije poginio u prometnoj nesreći.