Alan Braun, arhitekt, predavač na Arhitektonskom fakultetu u Zagrebu, posebno se bavi poviješću arhitekture i zaštitom graditeljskog nasljeđa, a u Hrvatskoj je bio i osobno uključen u obnovu i rekonstrukciju vrijednih povijesnih objekata – primjerice Francuskog paviljona u okviru Studentskog centra u Zagrebu ili renesansne palače Moise na Cresu.
Braun je izniman poznavatelj i arhitekture u požaru upravo razorene crkve Notre Dame, te smo nakon prvih najava francuskih vlasti da se priprema "dizanje iz pepela" impresivne građevine s njim razgovarali kako to može izgledati i jesu li opravdane najave da bi se cijeli pothvat mogao okončati već za pet godina.
NET.HR: Je li vas osobno iznenadila vijest da je buknuo požar ovakvih razmjera na ovako značajnoj crkvi usred Pariza?
BRAUN: Prva reakcija je bila – nevjerica. Zbog skela je bilo jasno da na crkvi traju nekakvi radovi, a to su uvijek rizične situacije. Mogućnost da nešto krene po zlu je u situacijama gradnje ili rekonstrukcije uvijek veća. Već je bilo dosta situacija da plane nešto na gradilištu. Primjerice, Teatro le Fenice (venecijanska operna kuća, op.a.) je dva puta gorio. Na žalost, drugi puta su radnici podmetnuli požar na krovištu jer su kasnili s radovima i htjeli su izbjeći penale. Prvo smo svi vjerovali da će požar biti ubrzo ugašen. Ali stizale su sve dramatičnije i dramatičnije fotografije i snimke.
Bilo je teško suočiti se s time da i građevine ovakve povijesne i simboličke vrijednost kakav je Notre Dame mogu razoriti ovakve nesreće. Ali bilo je, na žalost, već primjera da se i takve tragedije događaju. Radi se o povijesnim građevinama, smještenim u tijesnim urbanim situacijama koje je teško braniti. U krovištu su bilo kubici i kubici stare prosušene drvene građe. Zagrebačka katedrala je gorjela mnogo puta. I ne samo zagrebačka. Katedrale su u pravilu bile najviše građevine u mnogim gradovima, često na udaru gromova – i često su gorjele. I Notre Dame je već ranije bio i oštećivan i obnavljan.
NET.HR: Što Notre Dame čini tako iznimnom u odnosu na druge, također poznate gotičke crkve u Francuskoj, pa i Europi?
BRAUN: Notre Dame se zapravo sastoji od dva posebno vrijedna sloja. Prvi je izvorni sloj, to je izniman primjer ranogotičke gradnje uopće. Gotika se zapravo počinje razvijati iz Pariza, na mjestu ranije gradnje, romaničke crkve, a vjerojatno i ranijih antičkih katoličkih svetišta, gradi se prva eksperimentalna gotička građevina. 1163. počinje njezina izgradnja i završena je relativno rano, već za 60-ak godina. I tada dobiva svoju prvu adaptaciju. Rana gotika već ima mnoge poznate karakteristike gotike, vertikaliteta, jedinstvenosti prostora, ali još uvijek nema toliko svjetla i otvorenost kao u visokoj gotici. Ali to je nesumnjivo bio impresivan eksperiment. Tada, naravno, još nije bilo arhitekata, nego se radilo na temelju pokušaja i pogreške.
Ta prva adaptacija, 60 godina nakon početka gradnje, ide upravo u smjeru još više svjetla i otvorenosti, dolaze novi prozori, vitraji itd. Uvjeren sam da su građani koji su dolazili iz svojim malih mračnih kuća u prve gotičke crkve doista vjerovali da su ti prostori – došli od boga. A onda u 19. stoljeću slijedi novi sloj Notre Dame-a, opsežna rekonstrukcija i nadogradnja jer je crkva bila ozbiljno razorena u vrijeme Francuske revolucije. Bio je, primjerice, srušen i ovaj toranj koji je "pao" i u ovom požaru.
Arhitekt Alan Braun
NET.HR: Možemo li usporediti razaranje u 19. stoljeću i ovaj požar sada?
BRAUN: Rekao bih da je šteta nastala nakon Francuske revolucije, što se tiče cjelovitosti građevine, bila još i veća od ove štete nastale požarom. Ne samo da je tada uništen toranj nad križištem nego je uništena i galerija kraljeva, razoren je niz umjetnina ali i sakralnih elemenata – crkva je jedno vrijeme doslovno bila skladište. Tek nakon tog razaranja u Parizu sazrijeva odluka da crkvu treba obnoviti, da je ona simbol i Pariza i kršćanstva generalno. Organiziran je i natječaj na kojem su pobijedili arhitekti Lassus i Viollet le Duc, od kojih je posljednji nesumnjivo jedan od najznačajnijih restauratora 19. stoljeća. On je utemeljio tzv. stilsku restauraciju koja se, primjerice, koristi i tada u obnovi zagrebačke katedrale.
Le Duc se zalagao za vraćanje, odnosno zaokruživanje izvornog stanja sakralne građevine – koje zapravo nikada nije bilo niti izvedeno ili projektirano. I tu je zamka. Arhitekti historicizma su, naravno, biti obučeni da vrsno projektiraju u različitim stilovima i javlja se poriv da nešto i dodaju. U velikim gradovima i na velikim građevinama su takvi poduhvati ipak javno kontrolirani, pa ima manje zahvata: tako je bilo i na Notre Dame-u ili katedrali Sv. Stjepana u Beču. Primjerice, u Beču je bila ideja da se "dovrši" i drugi zvonik, ali se od toga ipak odustalo. Na Notre Dame-u se diže ovaj drveni toranj, ali nisu postojali dostatni podaci o tornju iz 13 stoljeća te ga le Duc projektira dosta slobodno prema suvremenim primjerima. Pokrov koji je sada izgorio je definitivno iz 19. stoljeća, konstrukcija je bila kombinacija onog iz 13. stoljeća i 19. itd.
NET.HR: Koliko je kvalitetno i detaljno dokumentirana ta stara gradnja Notre Dama? Odnosno, postoji li odgovarajuća dokumentacija za rekonstrukciju sada uništenih dijelova?
BRAUN: Izvrsno je sve dokumentirano. I u javno dostupnim publikacija, ali i u stručnim arhivima.
NET.HR: Ima i onih koji predlažu da se razmotri mogućnost da se ne ide u smjeru rekonstrukcije starog, nego da se kombinira staro i moderna arhitektura?
BRAUN: Ne bih išao u tom smjeru. Ako njezinu vrijednost upravo predstavljaju ti njezini slojevi, prelaz s rane na visoku gotiku kojim je definiran korpus građevine koji nije stradao i zapravo je spriječio daljnji prodor požara, te s obzirom da je Viollet le Duc već u 19. stoljeću išao u tom smjeru zaštite spomenika – ja bih zagovarao da se Notre Dame i obnavlja u tom smjeru – kao spomenik. Faksimil, dakle, rekonstrukcija onog što je bilo prije, jest vrlo osjetljiv posao, vrlo lako se može skliznuti u laž, ali u pravilu se primjenjuje kada kulturno dobro naglo nestane, a to je obično požar, potres ili ratno djelovanje, kada je njegova važnost neupitna i kada postoji dobra dokumentacija. Taj smo slučaj imali, primjerice, u slučaju mosta u Mostaru. A rekao bih da je neupitno i u slučaju Notre Dame.
NET.HR: Nakon višesatnog i dramatičnog požara mnogi su strahovali da su oštećenja na crkvi još veća. Na neki način je bilo iznenađenje kada je otkriveno što se sve uspjelo sačuvati, da su primjerice, "preživjeli" i vitraji.
BRAUN: U crkvama gradnja ide u pravilu od svetišta prema pročelju. Na to ide krov. S obzirom da je izgorjelo krovište u ovom trenutku je najvažnije da se zaštiti kuća. A onda tek ide izgradnja svoda. To je iznimno zahtjevni dio gradnje, zahtijeva najkvalitetnije materijale, puno skele, najbolje majstore. Zagrebačka katedrala, započeta u 13. stoljeću, svoje je svodove dobila tek u 15. stoljeću, jer ranije nije imala odgovarajućih majstora niti je bilo financijskih mogućnosti. Do tada je imala samo krov. Ovdje je sreća u nesreći bila očito – skela. Ona je spriječila da urušavanje tornja nad križištem prouzroči još veće oštećenja unutrašnjosti. Taj toranj bio je visok 90-tak metara, i neovisno o tome što je bio od drva, obložen limom – da ga nije amortizirala skela, oštećenja bi bila sigurno veća. Stradali su vitraji u zoni tavana, ali u zoni crkve ne - jer su ih zaštitili svodovi.
Teško je reći koliko će trajati obnova Notre Damea nakon velikog požara
Pogled na goruću parišku katedralu iz aviona
NET.HR: Kameni dio crkve se dobro drži...
BRAUN: To tek treba vidjeti. Zbog visokih temperatura dolazi do strukturalnih promjena u kamenu, vezivnim materijalima...To će se sigurno sve analizirati, posebno statička svojstva. Iako izvana izgleda dobro, ne znači da se i tu neće trebati nešto i iznova graditi.
NET.HR: Kakva je zapravo praksa: koliko se u obnovi inzistira na upotrebi autentičnih materijala i metoda iz vremena izgradnje, a koliko je prihvatljivo koristiti moderne, sigurnije materijale?
BRAUN: Kada obnavljamo nešto što ne znamo kako je točno izgledalo, koristimo neke lagane, reverzibilne materijale. U ovom slučaju je, međutim, sve poznato. Materijali su poznati. Zna se da nije bilo nekih statičkih problema ako je građevina stajala 850 godina itd. Sve je dokumentirano. Dakle, ovdje bi se moglo ponoviti sve kako je bilo. Unos novih materijala u stare građevine je vrlo delikatno pitanje. Primjerice, u jednoj fazi obilno se koristio beton, ali on danas više nije preporuka. U obnovi Dubrovnika nakon potresa 1979. godine koristilo se dosta betona, pa i na sugestiju inozemnih stručnjaka, a mi se sada susrećemo svakih nekoliko godina s problemima u Kneževom dvoru zbog mase betona koja je unesena.
Poznato je da se statički ugrožene građevine danas mogu konsolidirati na način da to ne vidimo ili da bude što manje vidljivo. Koriste se čelične zatege, sidra, karbonska vlakna i slično. Kada je 1997. godine u snažnom potresu teško stradala crkva Sv. Franje u Assisi-ju, u obnovi svodova korištena su karbonska vlakna i rezultat je odličan. U slučaju Notre Dame će sigurno trebati napraviti konstruktivnu konsolidaciju, pogotovo na kruni zida. Tu će se sigurno koristiti suvremeni materijali ali to će ostati – nevidljivo. Ako su zidovi jako stradali, možda će se i za krovište napraviti čelična ojačanja, ali ako zidovi nisu stradali, a držali su se preko 850 godina, možda i za to neće biti potrebe. U svakom slučaju financije neće biti problem.
Braun je vodio obnovu Francuskog paviljona u Zagrebu
NET.HR: A hoće li biti problem naći majstore, stručnjake, za takvu vrstu gradnje?
BRAUN: Vjerojatno da. Sve obnove katedrala u 19. stoljeću, od Notre Dame-a, do katedrale u Koelnu ili Sv. Stjepana u Beču, imale su uz sebe tzv. katedralne radionice. Na licu mjesta se klesalo kamenje, radilo u drvu itd. I tako godinama. Danas je to, naravno, nemoguće. U 19. stoljeću smo također imali široki zamah u obrazovanju arhitekata koji su u duhu historicizma poznavali sve vrste i stilove gradnje. Danas ima mnogo manje stručnjaka u tom području. Francuska restauratorska služba je vrlo dobra, no, problem je što su crkve državno vlasništvo. To je uzrok slabijem održavanju, pa i osiguranju. Navodno se alarm čak dva puta upalio prije nego što se reagiralo. No, očito je da se u slučaju Notre Dame-a pokrenula vrlo široka javnost, da će se sada poraditi i na standardima osiguranja, ali i da će se poduzeti sve da zaštita i obnova Notre Dame-a bude na najvišem mogućem nivou.
NET.HR: Vrlo su različite procjene duljine trajanja obnove: prvo se govorilo o 20 godina, a sada se objavljuje da predsjednik Macron najavljuje da će se sve obnoviti u rekordnih 5 godina. Što vi kažete?
BRAUN: Istina je negdje u sredini. Ono što sam siguran jest da crkvu treba zaštiti izvana, pa makar provizornim krovom – da kiše ne bi prouzročile daljnju štetu. Zatim slijedi analiza i procjena strukturalne štete, ovo što je uništeno, krovište, toranj, djelomično svodovi itd, trebalo bi faksimilski, vjerno obnavljati. Treba formirati kvalitetan tim, naći adekvatne materijale...Usudio bih se reći da se radi o projektu koji će trajati 10-ak godina.
NET.HR: Je li se drvene dijelove možda moglo bolje zaštititi?
BRAUN: Radi se, naravno, o hrastu. I on obično dobro podnosi požar, no, u ovom slučaju je očigledno – posustao. Postoje premazi koji štite, ali oni su vrlo gusti i vidljivi, pa se izbjegavaju na ovako vrijednim spomenicima kulture. No, nakon ovog iskustva, možda se ipak moglo razmišljati o zaštitnim premazima.
NET.HR: Toranj je izgledao kao da je od čipke. Postoji li dovoljno mnogo drvodjelaca koji to danas mogu napraviti?
BRAUN: Trebat će ih okupiti značajan broj na centralnom gradilištu, dio i educirati.
NET.HR: Svjedočili ste u obnovi razorenih spomenika kulture u Hrvatskoj nakon Domovinskog rata. Koji slučaj izdvajate kao posebno zahtjevan?
BRAUN: Na žalost, tijekom rata i kod nas je baština bila jedan od ratnih ciljeva. Iskusila je to i Europa nakon Drugog svjetskog rata, sjetite se obnove cijelih gradova, od Varšave do Dresdena ili Gdanjska. Vijećnica u Augsburgu je bila spaljena do temelja a danas izgleda fenomenalno. A obnovljena je faksimilski. Kod nas bih od izazovnijih projekata izdvojio obnovu dvorca Eltz u Vukovaru, zatim samostana u Vukovaru. Dubrovački Stradun je obnovljen tako da je nestručnom oko teško razaznati koja je ploča zamijenjena a koja nije...i tako dalje.
Sada kolega Rako radi obnovu Vodotornja, doduše drugim pristupom – ostavlja dio razorenog, ostavlja "rane" kao memoriju na taj dio povijesti, ali i daje novi zamah zgradi, novu upotrebu. Pred svakom kućom pred kojom se nađem, učim iznova. Nema recepta koji bi se univerzalno mogao primijeniti. Puno toga ovisi i o financijama i o volji zajednice koja pokreće obnovu. No, svakako bih rekao da imamo iznimno dobrih primjera uspješne obnove u Hrvatskoj.
Fotografije vatre i dima Notre Damea obišle su svijet
NET.HR: Nakon slučaja Notre Dame i u Hrvatskoj se počelo propitivati radimo li dovoljno na sigurnosti građevina?
BRAUN: Svakako ovo moramo i mi doživjeti kao alarm ili upozorenje da bismo morali napraviti strategiju ponašanja u rizičnim situacijama. Ne smijemo ignorirati taj problem. Kako zaštiti baštinu u slučaju velikih potresa, požara, pa i ratnih razaranja...to je tematika koju mora i Hrvatska ozbiljno razmotriti.
NET.HR: Premijer Plenković je sa sjednice Vlade uputio poruku Francuskoj, prijedlog da se i hrvatski stručnjaci, restauratori itd uključe u obnovu Notre Dame-a ako će za tim postojati potreba. Kako vi to komentirate?
BRAUN: Rekao bih da je to lijepa gesta. Simbolička. Ne sumnjam da imamo dobrih stručnjaka ali mislim da je pretjerano očekivati da će se jedno ovakvo gradilište internacionalno organizirati. Osim toga, imamo dovoljno problema kod nas gdje bi trebalo angažirati domaće stručnjake.
