Ni mnogi u Njemačkoj nikad nisu čuli za službu koja se zove Neovisno nadzorno vijeće (UK-Rat - Unabhängige Kontrollrat). Nije ni čudo: osnovano je tek prije nekih godinu dana, makar su njegove ovlasti prilično velike - i tajne.
Jer dok je i među njemačkim saveznicima na Zapadu prilično raširena praksa sustavnog nadzora elektronskih komunikacija - a onda i osobito zanimanje za komunikaciju sumnjivih osoba i možda stranih službi, čini se kako Njemačka uporno ide u drugom smjeru, piše Deutsche Welle. Još u svibnju 2020. je njemački Ustavni sud odlučio kako njemačka obavještajna služba BND ne smije prisluškivati i pratiti elektronsku komunikaciju neke osobe "bez opravdanog razloga". Važno je napomenuti kako tu nije riječ o "običnoj" istrazi policije u slučaju mogućeg kaznenog djela: tu je sve jasno i u tom slučaju dozvolu izdaje nadležni sud.
Ali tko će kod ovakvih mogućih "špijuna" odlučivati, je li neka akcija prisluškivanja "opravdana" ili nije?
Upravo zato je njemačka vlada odlučila osnovati to Neovisno nadzorno vijeće koje bi, slično kao sud, odlučivalo o pojedinom zahtjevu u slučajevima kad njemački obavještajci ne mogu samo tako otići na sud kad prate neku osobu koja bi djelovala za neku stranu silu ili državu.
Dozvole šakom i kapom
Vijeće je počelo s radom u siječnju prošle godine, a tek sad se sprema useliti u bivšu zgradu ministarstva unutarnjih poslova na samoj obali Spreea u berlinskoj četvrti Alt-Moabit - zbog svojih staklenih tornjeva nazvanoj i Spreebogen. No nakon godinu dana je to Vijeće po prvi put i napisalo izvješće o svom radu Parlamentarnom nadzornom odboru Bundestaga - i o najvažnijem detaljima iz tih šezdesetak stranica izvješća su saznali i novinari postaje WDR.
Ono što ih je zaprepastilo jest - bila je dozvoljena praktično svaka akcija prisluškivanja, čitanja elektronske komunikacije, čak i prodora u mobitele sumnjivih osoba za koju su agenti BND-a uopće tražili dozvolu. Kako se čini, nije glatko prošao samo jedan zahtjev: kad su njemački obavještajci htjeli malo bolje pogledati u komunikaciju jedne tvrtke za koju se sumnjalo da ima veze sa špijunskom djelatnošću. Ali i u tom slučaju ih je Vijeće dobrodušno savjetovalo kako to, po njemačkim zakonima, nije moguće: dozvoljeno im je sumnjičiti određenu osobu, ali ne čitavu tvrtku. Zato se treba promijeniti zakon, ali kad se on promijeni…
Najprije sve potanko obrazložiti…
Doduše, obavještajci i njemačkih saveznika će se možda slatko nasmijati kad čuju koliko je zahtjeva BND uopće postavio da bi nekoga elektronski prisluškivao: 121, za čitavu godinu i na području čitave Njemačke. Saveznici će se doduše možda prestati smijati kad saznaju kako je BND uredno prijavio i svoju aktivnost nad takozvanim "selektorima" - odabranim komunikacijskim kanalima za koje su ga saveznici - na primjer američka NSA ili britanska GCHQ - zamolili da "baci oko". Prije je to BND činio da uopće nije niti sam znao, tko je to i koja je točna elektronska adresa ili telefonski broj, sad to njemački obavještajci sve lijepo pišu tamo gdje treba.
Zapravo je nakon odluke Ustavnog suda bilo prilično graje u redovima BND-a jer im nije bilo jasno, kako da na takav način uopće rade svoj posao. Ipak, u ovom izvješću se izrijekom hvali "susretljivost" i "suradnja" BND-a s ovim Vijećem koje su bez ikakvih oklijevanja upoznali i s obavještajnim metodama i tehničkim mogućnostima koje imaju.
No njemački novinari saznaju da tu ipak nema baš tolike sreće: njemački obavještajci gunđaju što sad imaju (još jedan) birokratski aparat nad sobom i što za svaku akciju moraju pisati stranice i stranice izvještaja, zašto bi bilo dobro čuti što netko brblja preko mobitela. Isto tako se čuje kako osobito "kuha" u nekadašnjem sjedištu BND-a u Pullachu gdje je ostala tehnička služba BND-a. Polako im je dosta svega: selidba, pa se onda provodila reforma, pa onda i prestrukturiranje… A sad i ovo Vijeće.
