Šesnaest preživjelih s urugvajskog leta 571, koji je trebao odvesti tim ragbijaša amatera i njihovih navijača u Čile, okupili su se kako bi obilježili 50. godišnjicu svog strašnog iskušenja - zapamćenog kao "Čudo s Anda". Ti dramatični događaji opisani su u knjizi „Preživjeli” po kojoj je kasnije snimljen i film, a u pripremi je i serija Netfixa.
Zrakoplov koji je prevozio urugvajsku amatersku ragbijašku momčad, njihovu rodbinu i navijače na utakmicu u Čileu srušio se 13. listopada 1972. u Andama s 45 putnika i članova posade. Šesnaestorica mladića uspjeli su preživjeti 72 dana, na visini od 4000 metara i temperaturama ispod ništice i s vrlo malo hrane, sve dok dvojica među njima nisu pronašla pomoć nakon desetodnevnog pješačenja preko planina prekrivenih dubokim snijegom.
Govoreći za Sunday Times, Carlos Paez, jedan od preživjelih, je rekao da je dužnost preživjelih putovati svijetom i podijeliti svoju priču o 72 dana koje su proveli u ledenim planinama prisiljeni jesti leševe svojih prijatelja.
"Prešao sam šest milijuna milja s American Airlinesom. Osuđen sam pričati ovu priču zauvijek", rekao je.
Četrdeset i pet ljudi ukrcalo se u nesretni zrakoplov 13. listopada 1972., uključujući ragbi momčad Old Christians Cluba iz Montevidea i njene navijače. Tijekom leta pilot je skrenuo s kursa u gustoj magli prije nego što se srušio u snježne Ande. Dvanaest putnika je poginulo u nesreći dok je 17 drugih umrlo od ozljeda te u lavini koja se dogodila nekoliko dana kasnije.
Nakon 10 dana, preživjeli su preko radija u avionu doznali da je potraga za njima prekinuta. Roberto Canessa, student medicine, predložio je da jedu tijela preminulih kako bi ostali živi.
"Naravno, ideja o jedenju ljudskog mesa bila je užasna, odvratna', rekla je Ramon Sabella za Times. "Bilo ga je teško staviti u usta. Ali navikli smo se."
"U određenom smislu, naši prijatelji bili su neki od prvih donatora organa na svijetu — pomogli su nam da se hranimo i održali su nas na životu."
Za rezanje mesa Canessa je koristio staklo, a kako bi im bilo lakše, obećali su si da će, ako netko od njih umre, pojesti i njega.
Nakon gotovo dva mjeseca u planinama, preživjeli su izgubili svaku nadu da će biti spašeni, pa su Canessa i Fernando Parrado odlučili otići i potražiti pomoć. Napunivši svoje čarape za ragbi ljudskim mesom, dvojac se polako popeo oko tri milje niz planinu, a bilo je to iscrpljujućih 10 dana hodanja.
Ugledali su muškarca na mazgi pošto su pratili rijeku koja teče duž podnožja planina. Iscrpljeni, bacili su mu kamen preko rijeke s porukom na papiriću i počeli moliti da budu spašeni.
Čovjek na mazgi dogovorio je spašavanje i pomoć je brzo stigla. Jako neishranjeni putnici spušteni su s planine helikopterom za dva dana.
Preživjeli su 29. prosinca objavili zajedničku izjavu u Montevideu u kojoj su priznali što su učinili kada su ostali bez hrane: „Rekli smo si: ako je Isus, na Posljednjoj večeri, dijelio svoje tijelo i krv s apostolima, ne znači li to da bismo i mi to trebali učiniti?”.
