One koji teror poznaju samo iz medijskih napisa teško mogu umiriti statistike koje pokazuju da je veća vjerojatnost da će ga pogoditi ih pogoditi grom nego da će skončati kao žrtva terora, no što je s onima koji su to doista doživjeli?
Tu su napadi panike, tuga i duboji očaj.
Ljudi reagiraju na razne načine
'Puno je načina na koje ljudi reagiraju', kaže voditelj Klinike za psihijatriju i psihoterapiju pri bolnici Charite u Berlinu Andreas Heinz.
Neki ljudi razviju simptome posttraumatskog stresnog poremećaja, uvijek iznova proživljavaju traumu ili im se javljaju u noćnim morama. Osobe s takvim problemimA često se potpuno povlače iz društvenog života te pokušavaju izbjeći svako sjećanje na ono što su proživjeli.
Heinz ima bogato iskustvo sa žrtvama terora i mučenja jer je u više projekata u Afganistanu tretirao ljude s takvim problemima.
Kako objašnjava Heinz, teroristički napadi imaju toliko razornu moć za ljudsku psihu jer su njihova meta ljudi s određenim osobinama, ovisno o tome radi li se o desnom, lijevom, islamističkom teroru, spolu, vjerskoj pripadnosti, ili činjenici da je osoba građanin neke europske države.
'Kad vas napadnu zato što ste takav čovjek kakav jeste, onda to uvijek za sobom povlači najteže psihičke posljedice. Konačno, u tom slučaju ne postoji ništa što možete učiniti protiv toga', kaže Heinz.
Prve emocije često budu žestoke
'Prve emocije mogu biti bijes, agresije i osveta', rekao je Olaf Schulte-Herbrüggen, stručnjak za psihijatriju i psihoterapiju iz Berlina koji također tretira žrtve nasilja. Neki od njegovih pacijenata bili su žrtve atentata na Breitscheidtplatzu u Berlinu prošlog prosinca.
'Ti ljudi akutne reakcije doživljavaju često kao prijeteće i pate od takozvanog simtomskog stresa, što dodatno pogoršava njihovo stanje.'
Neke od njih sjećanja muče još tjednima i mjesecima.
'Puno ljudi dođe k meni i traže da ih oslobodim njihovih sjećanja', kaže Schulte-Herbrüggen.
No, to on nije u mogućnosti. Možet ih samo konfrontirati sa situacijama koje u njima izazivaju strahove.
'To se zove posttraumatski rast. Ovi ljudi su svjesni svoje prolaznosti i mogu zato intenzivnije uživati u životu. Ali to su, na žalost, ipak iznimni slučajevi', kaže Schulte-Herbrüggen, prenosi Deutsche Welle.
