Na temelju više od 100 intervjua s visokim obavještajnim dužnosnicima i drugim insajderima u u Ukrajini, Rusiji, SAD-u i Europi, Guardian je sastavio izvještaj koji detaljno opisuje kako su SAD i Velika Britanija otkrili planove Vladimira Putina za invaziju na Ukrajinu, ali i zašto ih je većina Europe, uključujući ukrajinskog predsjednika Volodimira Zelenskog, odbacila.

Detaljan tekst otkriva jezive detalje o svemu što se događalo mjesecima, tjednima pa i danima uoči krvavog ruskog pohoda na Ukrajinu.

Izvještaj započinje s crticom iz studenog 2021. kada je direktor CIA-e, William Burns, proputovao pola svijeta kako bi razgovarao s Vladimirom Putinom. Ruski predsjednik, tada već zatvoren u svojoj raskošnoj rezidenciji na obali Crnog mora, gdje se skrasio nakon covid pandemije, pristao je samo na telefonski razgovor. 

Burnsa je u Moskvu poslao tadašnji američki predsjednik Joe Buden. Upozoren od američke obavještajne agencije, koja je prethodnih tjedana hvatala signale da Putin možda planira invaziju na Ukrajinu, Biden je poslao Burnsa da upozori Putina kako bi kako bi ekonomske i političke posljedice za Rusiju bile katastrofalne, ako pokrene invaziju.

Burns je Putinu telefonski iznio američko uvjerenje da Rusija priprema invaziju na Ukrajinu međuitm, Putin ga je ignorirao i nastavio s vlastitim tezama - rekao je da su ga njegove obavještajne agencije obavijestile da se američki ratni brod nalazi iza horizonta Crnog mora, opremljen raketama koje bi mogle dosegnuti njegovu lokaciju za samo nekoliko minuta. To je dokaz, sugerirao je, strateške ranjivosti Rusije u unipolarnom svijetu kojim dominira SAD.

Razgovor, kao i tri žestoka susreta licem u lice s Putinovim najvišim sigurnosnim dužnosnicima, Burnsu su se činili izuzetno zloslutnima. Prisjetio se da je Moskvu napustio puno više zabrinut zbog mogućnosti rata nego što je bio prije putovanja pa je tako prenio i Bidenu.

"Biden je često postavljao pitanja s da/ne, a kad sam se vratio, pitao me mislim li da će Putin to učiniti“, prisjetio se Burns. "Rekao sam: 'Da'.“

Tri i pol mjeseca kasnije, Putin je naredio svojoj vojsci da uđe u Ukrajinu.

Međutim, sve je počelo mjesecima prije invazije.

CIA i MI6 ispravno su predvidjeli scenarij invazije, ali nisu uspjeli točno predvidjeti ishod. Pretpostavljali su da je brzo rusko preuzimanje unaprijed zaključeno.

Europske službe odbijale su pak vjerovati da je potpuni rat u Europi moguć u 21. stoljeću. Ukrajinska vlada bila potpuno nepripremljena, a predsjednik Zelenski također je mjesecima odbacivao američka upozorenja i nazivao ih je zastrašivanjem.

"U posljednjim tjednima, čelnici obavještajnih službi počeli su shvaćati, raspoloženje je bilo drugačije. Ali političko vodstvo jednostavno je odbijalo to prihvatiti sve do samog kraja“, rekao je jedan dužnosnik američke obavještajne službe.

"Osjećao sam da su dokazi koje smo im predstavili bili neodoljivi. Nije da smo zadržali nešto što bi, da su to samo vidjeli, napravilo svu razliku“, rekao je i Jake Sullivan, Bidenov savjetnik za nacionalnu sigurnost, o tome zašto europski saveznici nisu vjerovali Amerikancima. "Jednostavno su bili obuzeti uvjerenjem da to jednostavno nema smisla.“

Putin počinje planirati

CIA je otkrila jako puno o Putinovim planovima za invaziju na Ukrajinu, ali jedno nikada nisu sa sigurnošću utvrdili - kada se prvi put odlučio riskirati. Kasnije, pregledavajući dokaze, neki od analitičara agencije označili su prvu polovicu 2020. kao najvjerojatniji trenutak.

Tijekom tih mjeseci, Putin je donio ustavne amandmane kako bi osigurao ostanak na vlasti i nakon 2024. Izoliran tijekom pandemije, gutao je knjige o ruskoj povijesti i razmišljao o vlastitom mjestu u njoj. Tijekom ljeta, nasilno gušenje prosvjednog pokreta u susjednoj Bjelorusiji oslabilo je predsjednika Aleksandra Lukašenka i učinilo ga ovisnijim o Kremlju, što je Putinu otvorilo mogućnost prisiljavanja Lukašenka da dopusti korištenje bjeloruskog teritorija kao odskočne daske za invaziju.

Otprilike u isto to vrijeme, tim FSB-a otrovao je Alekseja Navaljnog, jedinog oporbenog političara s potencijalom da zadobije masovnu javnu podršku, zbog čega je pao u komu. Tada se sve to činilo kao odvojeni događaji.

Naznake Putiovog plana prvi put su se pojavile u proljeće 2021. kada su se ruske trupe počele gomilati uz ukrajinske granice i na okupiranom Krimu, navodno radi vježbi. SAD je primio obavještajne podatke koji sugeriraju da bi Putin mogao iskoristiti godišnji govor 21. travnja kako bi iznio argumente za vojnu akciju u Ukrajini.

Kada je Biden tjedan dana prije tog govora informiran o obavještajnim podacima, bio je toliko uznemiren da je izravno nazvao Putina. "Izrazio je zabrinutost zbog gomilanja snaga i pozvao na deeskalaciju, i predložio samit u nadolazećim mjesecima, za koji smo znali da bi bio od interesa Putinu“, rekla je Avril Haines, Bidenova direktorica nacionalne obavještajne službe.

Kad je Putin održao govor, bio je puno manje ratoboran nego što se očekivalo, a dan kasnije ruska vojska je objavila da su vojne vježbe na granici završene. Činilo se da je ponuda za sastanak na vrhu uspješno otklonila prijetnju. Kada su se dvojica čelnika sastala u Ženevi u lipnju, Putin jedva da je spomenuo Ukrajinu.

Tek je s odmakom postalo jasno zašto.

Dizanje uzbune

Četiri tjedna nakon samita u Ženevi, Putin je objavio dugi, opsežni esej o povijesti Ukrajine, u kojem se vratio čak u deveto stoljeće kako bi iznio argument da je "pravi suverenitet Ukrajine moguć samo u partnerstvu s Rusijom“.

Izjava je izazvala negodovanje. Međutim, pozornost Londona i Washingtona u to je vrijeme bila usmjerena na kaotična povlačenja iz Afganistana. 

U rujnu, ruske trupe su započele novo gomilanje snaga uz ukrajinske granice. U roku mjesec dana dosegnule su masu koju je bilo teško ignorirati.

Washington je prikupio nove obavještajne podatke, detaljnije i mnogo šokantnije nego u proljeće kada se još pretpostavljalo da bi Rusija mogla pokušati formalnu aneksiju regije Donbas ili, u najgorem slučaju, probiti kopneni koridor kroz južnu Ukrajinu, povezujući Donbas s okupiranim Krimom.

Sada, činilo se da Putin planira nešto veće - Kijev.

Mnogi u američkoj političkoj eliti bili su vrlo skeptični, ali obavještajni analitičari bili su uznemireni onim što su vidjeli.

"Pristizalo je dovoljno informacija koje su jasno davale do znanja da to više nije mala mogućnost“, rekla je Haines. Kad se Burns vratio iz Moskve, alarmi su zazvonili još glasnije. Bez obzira na to jesu li obavještajni podaci bili točni ili ne, rekao je Biden, vrijeme je za početak planiranja.

Sredinom studenog poslao je Haines u Bruxelles. Tamo je, na godišnjem sastanku čelnika obavještajnih službi članica NATO-a, iznijela uvjerenje SAD-a da postoji stvarna mogućnost masovne ruske invazije na Ukrajinu. Podržao ju je Richard Moore, šef britanskog MI6. Reakcija je, međutim, bila drugačija od one koju su očekivali. Neki su odmah odbacili ideju o invaziji. Drugi su izrazili strah da bi, ako NATO zauzme snažan stav, to moglo biti kontraproduktivno i izazvati upravo onaj scenarij zbog kojeg je SAD izrazio zabrinutost.

"Morali smo se pobrinuti da nećemo učiniti ništa što bi im dalo izgovor za invaziju“, rekao je Chris Ordway, visoki dužnosnik britanskog Ministarstva obrane koji radi za regiju. Istovremeno, London i Washington vjerovali su da Rusiji trebaju samo još dva mjeseca da bude spremna za napad.

Biden je svom timu naredio da podijeli što više obavještajnih podataka sa saveznicima kako bi im pomogao da shvate. Predložio je i deklasifikaciju kako bi neke informacije postale javno dostupne. Naravno, to je moralo biti vrlo pažljivo izvedeno.

Tijekom sljedećih tjedana, SAD je snizio stupanj tajnosti osjetljivih obavještajnih podataka više nego ikad u novijoj povijesti, kako za saveznike, tako i za širu javnost. "Dobivali smo povjerljive brifinge od Amerikanaca, a nekoliko sati kasnije pročitali biste potpuno iste informacije u New York Timesu“, rekao je jedan europski dužnosnik.

Pogled iz Kijeva

Krajem listopada, CIA i MI6 poslali su Kijevu dopise u kojima su iznijeli alarmantne obavještajne procjene. Sljedećeg tjedna, nakon što je Burns posjetio Moskvu, dva američka dužnosnika odvojila su se od delegacije i odletjela u Kijev gdje su dva visoka ukrajinska dužnosnika informirala o američkim strahovima i razgovorima ravnatelja CIA-e u Moskvi.

"U osnovi smo rekli: 'Pratit ćemo. Vidjet ćete obavještajne podatke. Ovo nije obično upozorenje, ovo je stvarno ozbiljno. Vjerujte nam'“, rekao je Eric Green, jedan od američkih dužnosnika. Ukrajinci su izgledali skeptično.

Sredinom studenog, britanski ministar obrane Ben Wallace posjetio je Kijev i rekao Zelenskom da London vjeruje da je ruska invazija sada pitanje "kada", a ne "ako". Potaknuo je Zelenskog da počne pripremati zemlju za rat. "Ne možeš udebljati svinju na dan odlaska na tržnicu", rekao je navodno Wallace ukrajinskom predsjedniku.

Zelenski je izgledao kao da pasivno sluša. Bio je izabran 2019. s platformom mirovnih pregovora kako bi se okončao sukob koji je Rusija pokrenula u istočnoj Ukrajini 2014. Nije više vjerovao da može postići dogovor s Putinom, ali bojao se da bi javni razgovori o još većem ratu izazvali paniku u Ukrajini i doveli zemlju u ekonomsku i političku krizu bez da Rusija upotrijebi ijednog vojnika. Dapače, Zelenski je sumnjao da je upravo to bio Putinov plan.

Istovremeno su ga iritirali Amerikanci i Britanci koji su uz privatna upozorenja počeli i javno govoriti o prijetnji invazije. U studenom, Zelenski je poslao jednog od svojih najviših sigurnosnih dužnosnika u strogo povjerljivu misiju kako bi putem obavještajnih kanala prenio poruku političkim čelnicima: strah od rata je lažan i sve se svodi na to da SAD pokušava izvršiti pritisak na Rusiju.

Malo tko u Ukrajini vjerovao je da je invazija velikih razmjera vjerojatna, ali ukrajinske obavještajne agencije primjećivale su zabrinjavajuće znakove sve veće ruske aktivnosti. Ivan Bakanov, šef unutarnje agencije SBU, prisjetio se da su se ruske obavještajne službe tradicionalno usredotočile na pokušaje regrutiranja visokorangiranih ukrajinskih izvora, ali da su u godini prije invazije "napadali sve“, uključujući vozače i niže rangirane dužnosnike. Ruski regruteri često su se pretvarali da su iz jedne od ukrajinskih obavještajnih agencija.

SBU je također pratio tajne sastanke između časnika ruske FSB-a i ukrajinskih državnih službenika ili političara. Ti su se sastanci često održavali u luksuznim hotelima u Turskoj ili Egiptu, kamo su Ukrajinci putovali pod krinkom turizma. Rusija se nadala da će ti ljudi, motivirani ideologijom, egom ili novcem, djelovati kao peta kolona unutar Ukrajine kada za to dođe vrijeme.

"Prije nego što sam došao u SBU, i ja sam mislio da bismo mogli postići dogovor s Rusima“, rekao je Bakanov. "Ali kada svaki dan vidite kako pokušavaju ubijati i regrutirati ljude, shvaćate da imaju drugačiji plan, da govore jedno, a rade drugo.“

Ipak, prevladavajuće raspoloženje u Kijevu bilo je da su američka upozorenja pretjerana. Ukrajina se do tada već osam godina borila protiv ruskih posredničkih snaga u Donbasu, ali ideja o potpunom ratu i maršu na Kijev činila im se nezamislivom.

Europski obavještajni dužnosnik rekao je da je ovaj način razmišljanja ostao prilično konstantan u brifinzima ukrajinskih kolega u mjesecima koji su prethodili invaziji. "Poruka je bila: 'Ništa se neće dogoditi, sve je to zveckanje oružjem'“, rekao je dužnosnik. "Mislili su da je apsolutni maksimum mogući sukob u Donbasu.“

Obavještajni podaci

Kasnije, kada se ispostavilo da su SAD i Britanija cijelo vrijeme bili u pravu, mnogi su se pitali što im je omogućilo da budu toliko sigurni. Je li postojala krtica u Putinovom užem krugu koja je prenosila ratne planove svojim agentima CIA-e ili MI6-a?

Najočitiji pokazatelj bio je djelomično vidljiv na komercijalnim satelitskim snimkama: deseci tisuća ruskih vojnika kreću se na položaje blizu granice s Ukrajinom.

"Ovi pokreti trupa bili su neočekivani i morali ste se stvarno potruditi da smislite objašnjenja zašto biste to učinili, osim da ih želite koristiti“, rekao je visoki dužnosnik DI-a, britanske vojne obavještajne službe.

Također su bile presretnute vojne komunikacije: nijedna od njih nije spominjala invaziju, ali su ponekad uključivale akcije koje ne bi imale puno smisla da se invazija nije planirala. Postojale su i druge informacije iz raznih izvora koje su upućivale u istom smjeru: proruske skupine koje provode pripremne radnje u Ukrajini koje bi mogle podržati vojnu akciju i uspostava programa za povećanje redova rezervista unutar Rusije. "Po prvi put smo vidjeli informacije koje ukazuju na potencijal za akciju zapadno od Dnjepra“, rekla je Haines.

Dva izvora ukazala su na presretnute razgovore iz Glavne operativne uprave ruske vojske kao vjerojatni izvor informacija o invaziji. Pripreme su se mogle uočiti i u drugim dijelovima vojske i obavještajnih službi, čak i ako ljudi koji su ih provodili nisu znali krajnji cilj. 

Putin se jako trudio sakriti svoje namjere čak i od većine svog užeg kruga, a samo je nekolicina ljudi u ruskom sustavu znala za planove invazije do nekoliko tjedana prije nego što je počela. Moguće je da su CIA ili MI6 regrutirali superkrticu tik uz predsjednika, ali čini se vjerojatnijim da su ljudski izvori u Rusiji pružili potkrepljujuće dokaze, a ne ključne detalje.

Velik dio ključnih obavještajnih podataka mogao bi se dobiti satelitskim snimkama ili presretanjima koje su prikupili NSA i GCHQ - američke i britanske obavještajne agencije - rekli su ljudi koji su to vidjeli. "Nije otkriven ljudski izvor", rekao je jedan.

Deset tjedana prije invazije

Do prosinca 2021. SAD i Velika Britanija dobili su jasnu sliku toga kako bi Putinov ratni plan mogao izgledati. U Washingtonu se međuagencijski "tim tigrova" počeo sastajati tri puta tjedno kako bi raspravljao o tome kako će se SAD pripremiti i odgovoriti na najgori mogući scenarij. Ali nije bilo čvrstih dokaza da je Putin donio političku odluku da provede svoj plan u djelo. 

U Parizu i Berlinu, baš kao i u Kijevu, obavještajne agencije nisu protumačile gomilanje vojske kao ratni plan, već kao blef kako bi se izvršio pritisak na Ukrajinu. Britanski dužnosnik obrambene obavještajne službe rekao je da su uloženi "ogromni napori" kako bi se Francuzi i Nijemci nagovorili, no razgovori su uglavnom naišli na otpor. "Mislim da su oni uzeli kao početnu točku: 'Zašto bi?' A mi smo uzeli kao početnu točku: 'Zašto ne bi?' I ta jednostavna semantička razlika može vas dovesti do potpuno različitih zaključaka", rekao je dužnosnik.

Za neke Europljane, sjećanja na iskrivljenu obavještajnu pozadinu invazije na Irak 2003. potaknula su skepticizam prema novoj ratnoj panici. Jedan europski ministar vanjskih poslova prisjetio se rasprave s Antonyjem Blinkenom, američkim državnim tajnikom, koja je postala žustra: „Dovoljno sam star da se sjećam 2003., a tada sam bio jedan od onih koji su vam vjerovali“, rekao je ministar Blinkenu. Dok su Britanci i Amerikanci dijelili više nego inače, doista osjetljivi obavještajni podaci često su dolazili s prikrivenim podrijetlom, kako bi se zaštitili izvori. "Upozorili su nas, stvarno jesu“, rekao je ministar. "Ali rekli su: 'Morate nam vjerovati na riječ.'“

„Nerado nam se vjeruje, to je definitivno nasljeđe Iraka“, rekao je John Foreman, britanski obrambeni ataše u Rusiji, koji je sazivao dvotjedne sastanke vojnih atašea iz zemalja NATO-a sa sjedištem u Moskvi tijekom mjeseci prije invazije. On i američki kolega uglavnom su neuspješno pokušavali uvjeriti europske kolege da je prijetnja stvarna: "Ako ljudima pokazujete stvari, a oni vam i dalje ne vjeruju, imate problem“, rekao je.

Velika psihološka blokada za neke europske obavještajne službe bila je ta što su vjerovali da je Putin uglavnom racionalan akter. Bili su duboko skeptični da će se upustiti u plan za koji su smatrali da će vjerojatno propasti. Prema ruskim procjenama koje je dobila i prikupila zapadna služba, Moskva je mislila da će se samo 10 posto Ukrajinaca boriti protiv invazije, dok bi ostali ili aktivno podržali ili nevoljko prihvatili rusko preuzimanje. To je bila beznadno optimistična procjena, ali čak 10 posto stanovništva Ukrajine činilo je 4 milijuna ljudi. Europljani su vjerovali da snaga koju je Rusija prikupila nije bila ni približno dovoljna za borbu protiv takvog otpora.

"Imali smo sve iste informacije o trupama na granici, ali smo se razlikovali u analizi onoga što je bilo u Putinovoj glavi“, rekao je Étienne de Poncins, francuski veleposlanik u Kijevu.

Čak ni Poljska, tradicionalno jastrebovski nastrojena prema Rusiji, nije bila uvjerena idejom invazije velikih razmjera. "Pretpostavili smo da će SVR i GRU [obavještajne agencije] reći Putinu da Ukrajinci neće dočekati Ruse s cvijećem i svježe pečenim kolačima“, rekao je Piotr Krawczyk, šef poljske vanjske obavještajne službe koja je imala dobar uvid u susjednu Bjelorusiju, gdje su bile stacionirane snage koje bi mogle napasti Kijev sa sjevera, a činilo se da su to najslabije trupe od svih. "Uglavnom su to bili novopečeni regruti... nedostajalo im je streljivo, gorivo, vodstvo i obuka“, rekao je Krawczyk. Izgledalo je kao mehanizam odvraćanja pozornosti i vatrene moći Ukrajine s ograničenog upada u Donbas, a ne kao ozbiljna borbena snaga koja bi mogla okupirati veći dio zemlje.

Amerikanci su, međutim, mogli vidjeti detaljno rusko planiranje za novi politički poredak u Ukrajini i bili su sve uvjereniji da se Putin priprema za potpunu invaziju, s ciljem promjene režima. "Bio je vrlo usredotočen na preuzimanje Kijeva", rekao je Sullivan.

U Washingtonu je radna pretpostavka bila da će, barem u početnoj fazi rata, Putin biti uspješan. Ukrajinski ministar obrane, Oleksij Reznikov, prisjetio se posjeta Pentagonu nedugo nakon što je preuzeo dužnost u studenom 2021. Bio je skeptičan prema strahu od invazije, ali je vidio da su Amerikanci uvjereni, pa je pitao bi li razmotrili slanje više i boljeg oružja kako bi pomogli u obrani njegove zemlje. Dobio je čvrsto ne.

"Zamislite da imate susjeda koji dođe kući s dijagnozom raka od kojeg će umrijeti za tri dana“, rekao je Reznikov. "Sažalit ćete se nad njima, ali mu nećete davati skupe lijekove.“

Šest tjedana prije invazije

U prvom dijelu siječnja, Amerikanci su dobili detaljnije informacije o planovima: ruske trupe bi napale Ukrajinu iz nekoliko smjerova, uključujući Bjelorusiju, zračno-desantne snage bi se iskrcale na aerodrom Hostomel izvan Kijeva kako bi pripremile zauzimanje glavnog grada, a postojao je i plan za atentat na Zelenskog. Pripreme za postinvazijsku kopnenu operaciju ​​također su bile u tijeku, sastavljajući popise "problematičnih" proukrajinskih osoba koje bi bile internirane ili pogubljene, te proruskih osoba koje bi bile angažirane za vođenje Ukrajine.

Burns je odletio u Kijev kako bi osobno informirao ukrajinskog predsjednika o onome od čega je CIA strahovao, ali odgovor nije bio onakav kakvom se nadao. Tjedan dana kasnije, Zelenski je objavio video apel Ukrajincima u kojem im je rekao da ne slušaju one koji predviđaju sukob. Dolaskom ljeta, Ukrajinci će peći meso na roštiljima kao i obično, rekao je Zelenski, inzistirajući da "iskreno vjeruje" da 2022. neće biti velikog rata. "Duboko udahnite, smirite se i nemojte trčati opskrbiti se hranom i šibicama", rekao je stanovništvu. Bio je to katastrofalan savjet, s obzirom na to da će tisuće ljudi uskoro biti zarobljene u aktivnoj zoni sukoba ili pod ruskom okupacijom.

Zelenski je i dalje bio zabrinut da bi ratna panika mogla srušiti gospodarstvo. Vlasti su omogućile tečajeve vojne obuke, a tisuće Ukrajinaca koji su bili prestrašeni ratom, prijavili su se. No čini se da Zelenski, duboko u sebi, jednostavno nije vjerovao Amerikancima. To je dijelom bilo i zato što Zapad nije govorio jednoglasno. Francuski i njemački čelnici, Emmanuel Macron i Olaf Scholz, i dalje su vjerovali da se rat može spriječiti pregovorima s Putinom. "Britanci i Amerikanci govorili su da će se to dogoditi“, rekao je jedan visoki ukrajinski dužnosnik. "Ali Francuzi i Nijemci govorili su mu: 'Ne slušaj ovo, sve su to gluposti.'“

Tri dana nakon video obraćanja Zelenskog, 22. siječnja, britansko Ministarstvo vanjskih poslova objavilo je da London ima obavještajne podatke da Rusija želi postaviti bivšeg ukrajinskog zastupnika Jevhena Murajeva, marginalnu osobu s malo javnog profila, za premijera nakon invazije. Mnogima je to zvučalo nevjerojatno apsurdno.

"Kad je Britanija to objavila, postao sam još skeptičniji“, rekao je jedan europski obavještajni dužnosnik. Nije imalo nikakvog smisla. Sigurno, Rusi nisu mogli biti tako glupi?“

Dva tjedna prije invazije

Do sredine veljače, britanska, američka i neka druga veleposlanstva evakuirala su se iz Kijeva te uništila osjetljivu opremu prije odlaska. Stanica CIA-e povukla se u tajnu bazu u zapadnoj Ukrajini. U Londonu se ključno osoblje Ministarstva obrane preselilo u hotele u blizini zgrade ministarstva kako bi mogli biti na poslu za nekoliko minuta kada dođe trenutak.

Čak su i mnoge europske zemlje smanjile svoju prisutnost u Kijevu na minimum osoblja i izradile planove evakuacije, za svaki slučaj. No Macron i Scholz i dalje su vjerovali da se Putina može odgovoriti od napada te su obojica u veljači otputovali u Moskvu kako bi iznijeli argumente za diplomaciju. Nakon šest sati razgovora u Kremlju, Macron je ponosno objavio da je od Putina "osigurao jamstvo" da Rusija neće eskalirati napetosti.

Amerikanci su, međuitm, nastavili bitno drugačije tumačiti signale Moskve. U Bidenovom posljednjem telefonskom razgovoru s Putinom 12. veljače, ruskog vođu je ocijenio čeličnim, odlučnim i potpuno nezainteresiranim za bilo kakve ponude pregovora. Kad je spustio slušalicu, Biden je svojim pomoćnicima rekao da je vrijeme da se pripreme za najgore. Rat je bio neizbježan, a invazija se mogla dogoditi bilo koji dan.

U pozivima između Bidena i Zelenskog, ton je ponekad postajao napet jer je američki predsjednik otvoreno izjavio da Rusi dolaze po Kijev. Frustriran neuspjehom u navođenju Zelenskog i njegovog tima da ga saslušaju, Sullivan je odlučio da fokus treba staviti na ukrajinske obavještajne agencije i vojsku, nadajući se da će oni dići uzbunu odozdo.

"Na svakom sastanku su mi rekli da se to sigurno događa“, rekao je ukrajinski obavještajni dužnosnik stacioniran u Washingtonu, prepričavajući brojne susrete s kolegama iz CIA-e. "Kad sam ih pogledao u oči, vidio sam da nema sumnje. I svaki put su me pitali: 'Kamo ćete odvesti predsjednika? Koji je plan B?'" Rekao im je da nema plana B.

Mala skupina časnika u HUR-u, ukrajinskoj vojnoj obavještajnoj agenciji, započela je tiho planiranje za nepredviđene situacije u siječnju, potaknuta američkim upozorenjima i vlastitim informacijama agencije, prisjetio se jedan general HUR-a. Pod krinkom jednomjesečne vježbe, unajmili su nekoliko sigurnih kuća oko Kijeva i iznijeli velike zalihe gotovine. Nakon mjesec dana, sredinom veljače, rat još nije počeo, pa je "obuka“ produžena za još mjesec dana.

Vrhovni zapovjednik vojske, Valerij Zalužni, bio je frustriran što Zelenski nije htio uvesti ratno stanje, što bi mu omogućilo premještanje trupa i pripremu borbenih planova. "Upravo ćeš se boriti protiv Mikea Tysona, a jedina borba koju si do sada imao je borba jastucima s mlađim bratom. To je šansa jedan prema milijun i moraš biti spreman“, rekao je.

Bez službenog odobrenja, Zalužni je napravio ono malo planiranja što je mogao. Sredinom siječnja, on i njegova supruga preselili su iz svog stana u prizemlju u njegove službene prostorije unutar kompleksa glavnog stožera, iz sigurnosnih razloga. U veljači, prisjetio se drugi general, održane su simulacijske vježbe među najvišim zapovjednicima vojske kako bi se planirali različiti scenariji invazije. To je uključivalo napad na Kijev, pa čak i jednu situaciju koja je bila gora od one koja se na kraju dogodila, u kojoj su Rusi zauzeli koridor duž zapadne granice Ukrajine kako bi zaustavili dotok opskrbe od saveznika. Ali bez odobrenja s vrha, ovi planovi ostali su samo na papiru; svako veliko kretanje trupa bilo bi ilegalno i bilo bi ga teško prikriti.

U drugom tjednu veljače, ukrajinska granična straža presrela je novi dokaz koji je trebao biti presudan: komunikaciju zapovjednika čečenske jedinice stacionirane u Bjelorusiji upućenu Ramzanu Kadirovu, čečenskom vođi kojeg je postavio Kremlj. Zapovjednik je izvijestio Kadirova da su njegovi ljudi na mjestu i da će uskoro biti u Kijevu. Zelenskom je prikazana snimka, ali prema tvrdnjama dobro informiranog izvora, on nije bio uvjeren. Na sastancima Vijeća sigurnosti i dalje je prevladavao narativ da je invazija velikih razmjera malo vjerojatna te da je gomilanje snaga usmjereno na vršenje ekonomskog i političkog pritiska na Ukrajinu.

"Mnogi od nas su osjećali nelagodu, ali pretpostavljam da su svi odlučili da je najsigurnije složiti se s predsjednikom“, rekao je jedan visoki dužnosnik.

Nekoliko ukrajinskih izvora reklo je da vjeruju da je Zelenski bio nepokolebljiv u tome da je velika invazija nezamisliva jer ga je u to uvjerio Andrij Jermak, njegov šef kabineta i najbliži povjerenik. Rusija je djelovala u sivoj, poricanoj zoni hibridnog ratovanja, vjerovao je Jermak, i neće se upustiti u veliku, dramatičnu invaziju koja bi nepovratno prekinula odnose sa Zapadom.

Jermak, koji je odbio Guardianov zahtjev za intervju, bio je jedan od rijetkih ukrajinskih dužnosnika koji je imao redovite kontakte s ruskim kolegama. Često je razgovarao s Putinovim zamjenikom šefa kabineta, Dmitrijem Kozakom, u sklopu dugotrajnih pregovora o Donbasu.

Ako je Kozak pomogao uvjeriti Jermaka da je strah od američke invazije smiješan, najvjerojatnije je to bilo zato što je i sam tako vjerovao. Naime, CIA je procijenila da je samo nekolicina civilnih dužnosnika znala za detalje Putinovih planova do vrlo kasne faze. Kozak je držan u neznanju, zajedno s ministrom vanjskih poslova Sergejem Lavrovom i Putinovim dugogodišnjim glasnogovornikom Dmitrijem Peskovom, rekla su dva dobro povezana ruska izvora.

Čak i tjedan dana prije invazije, većina ruske elite još uvijek nije imala pojma što se sprema. "Dobio sam poziv od nekoga visokopozicioniranog u Kremlju: 'Oko Putina je puno vojnika, atmosfera je napeta i nešto se događa, ali ne znamo što'“, rekao je jedan politički insajder.

Tri dana prije invazije

Stvari su postale jasnije 21. veljače kada je Putin okupio svoje sigurnosno vijeće u jednoj od velikih, mramornih dvorana Kremlja. Sjedio je sam za stolom, a njegovi dvorjani okupljeni na stolicama s druge strane sobe, neugodno daleko od njega. Putin im je, jednom po jednom, naredio da izađu na podij kako bi ponudili svoju podršku. Navodno je vijeće raspravljalo o tome hoće li formalno priznati "narodne republike" Donjeck i Lugansk, koje je Rusija okupirala od 2014., kao neovisne države. Ali podtekst je bio jasan. Ovo je bio ratni odbor.

Mnogi pripadnici elite djelovali su zapanjeno dok ih je Putin pozivao da daju svoj pristanak. Sergej Nariškin, šef vanjske obavještajne službe, izgledao je prestravljeno i mucao je, dajući zbunjen odgovor koji je Putina naveo da se prezrivo nasmiješi prije nego što je konačno postigao dogovor.

Jedan ruski insajder rekao je da je raspoloženje na sastanku podsjećalo na povijesne izvještaje o atmosferi u Kremlju u proljeće 1941., kada su Staljinovi šefovi obavještajne službe pokušali upozoriti vođu da će nacistička Njemačka napasti Sovjetski Savez, ali su se bojali forsirati s obzirom na čvrsto uvjerenje vođe da se to neće dogoditi. "Nariškin je imao informacije o Ukrajini koje se nisu podudarale s onim što su svi ostali govorili“, rekao je izvor. "Ali on je slab i neodlučan, a Putin je želio osigurati da se svi vide kao dio ove odluke. Zato ste vidjeli ponašanje koje ste vidjeli.“

Izvan kamera, dogodila se još jedna zapanjujuća interakcija. Kozak, Putinov čovjek za Ukrajinu, imao je u Washingtonu reputaciju tvrdolinijaša, ali privatno je bio užasnut idejom invazije, za koju je u potpunosti shvatio da se sprema tek na dan sastanka u Kremlju, rekao je izvor blizak njemu.

Kozak, koji je Putina poznavao desetljećima, bio je jedina osoba u sobi dovoljno hrabra da progovori. Argumentirajući sa strateškog, a ne moralnog gledišta, rekao je predsjedniku da bi invazija na Ukrajinu bila katastrofa, iako, kao i većina elite, još uvijek nije znao je li Putinov plan ograničena vojna akcija u Donbasu ili rat velikih razmjera. Nakon završetka sastanka, nastavio je raspravu s Putinom nasamo u velikoj dvorani, rekao je izvor.

Milijuni Rusa koji su gledali na televiziji nisu vidjeli ništa od toga. Umjesto toga, čuli su Putina kako pita: "Postoje li druga gledišta ili posebna mišljenja o ovom pitanju?“

Pitanje je dočekano tišinom.

Dva dana prije invazije

Dana 22. veljače, dan nakon Putinove kazališne predstave, u Kijevu se sastalo ukrajinsko vijeće sigurnosti. Dok su se visoki dužnosnici okupljali ispred dvorane prije sastanka, Zalužni je pokušao pridobiti podršku za uvođenje ratnog stanja, što bi mu konačno omogućilo da počne premještati trupe. U sobi ga je podržao Reznikov, ministar obrane. No, Zelenski je i dalje bio zabrinut zbog sijanja panike, pa je vijeće odbacilo ratno stanje, glasajući za blažu mjeru uvođenja izvanrednog stanja.

Nekoliko sati kasnije, šef Vijeća sigurnosti, Oleksij Danilov, predao je Zelenskom crvenu mapu s tajnim obavještajnim izvješćem o "izravnoj fizičkoj prijetnji" predsjedniku. Drugim riječima, timovi za atentate bili su na putu. Zelenski to kao da je ignorirao, ali informacija je očito ostavila dojam. Sljedećeg dana, na tmurnom sastanku s poljskim i litavskim predsjednikom u velikoj palači Mariinski u Kijevu, Zelenski im je rekao da bi to mogao biti posljednji put da ga vide živog. Čim je sastanak završio, poljski obavještajni časnici požurili su dvojicu predsjednika u posjeti u kolonu automobila koja se najvećom brzinom uputila prema zapadu.

Bartosz Cichocki, poljski veleposlanik u Ukrajini, ostao je u Kijevu i nekoliko sati kasnije pozvan je u veleposlanstvo kako bi primio povjerljivi telegram iz Varšave. Bio je to kratak tekst od jednog odlomka u kojem je navedeno da će invazija započeti te noći. U posljednja dva tjedna Poljaci su revidirali svoj skepticizam prema invaziji, dijelom na temelju novih obavještajnih podataka o ruskim trupama stacioniranim u Bjelorusiji. Sada je stigla konačna potvrda da napad dolazi. 

Nakon što je nekoliko puta pročitao telegram, Cichocki je izašao van udahnuti zrak. Vidio je Kijevljane kako obavljaju svoje poslove jedne zimske večeri. Ljudi su provjeravali program u kazalištu preko puta ulice, a dio njega želio im je reći da dolazi rat i da više neće biti predstava. Umjesto toga, tiho je hodao kući, glave pune misli o tome kako će se svijet promijeniti.

Osam sati prije invazije

Pariz i Berlin ostali su sumnjičavi čak i u posljednjim trenucima. Obavještajne procjene obiju zemalja sada su prihvatile da je neka vrsta vojne akcije moguća, ali su i dalje odbacivale ideju o potpunoj invaziji usmjerenoj na Kijev. Francuski veleposlanik saznao je za to tek kada ga je u njegovom stanu u neboderu probudio zvuk ruskih projektila.

Još je indikativnija priča o Brunu Kahlu, šefu njemačke obavještajne službe BND. Do trenutka kada je njegov avion sletio u Kijev, kasno navečer 23. veljače, američke, britanske i poljske obavještajne agencije već su utvrdile da su izdane ruske naredbe za napad. Panične poruke o nadolazećoj invaziji kružile su čak i među stranim novinarima u Ukrajini, o čemu su saznali njihovi obavještajni izvori. No, Kahl je ili bio nesvjestan te informacije ili ga ona nije uznemirila.

Ubrzo nakon što je stigao u svoj luksuzni kijevski hotel, njemački veleposlanik u Ukrajini primio je naredbu od ministarstva vanjskih poslova u Berlinu da se odmah evakuira svo preostalo diplomatsko osoblje iz Kijeva cestom. Prijetnja je bila prehitra da bi se čekalo do jutra, priopćilo je ministarstvo. Čak i tada je šef njemačke obavještajne službe odbio poziv da se pridruži ponoćnom diplomatskom konvoju, navodeći kao razlog važne sastanke sljedećeg dana. Nije iznenađujuće da se ti sastanci nikada nisu održali. Umjesto toga, Kahla je trebalo izvući iz Kijeva na dan invazije uz pomoć poljske obavještajne službe, cestama zakrčenim Ukrajinaca koji su bježali.

U stožeru ukrajinske vojske, posljednje večeri prije napada, Zalužni i njegovi glavni generali pokušali su provesti neke mjere u zadnji čas. Mine su postavljene na dno Crnog mora kako bi se spriječilo potencijalno pomorsko iskrcavanje u Odesi, a nekim je jedinicama naređeno da se premjeste na strateški važnije lokacije. "Sve je to bilo potpuno zabranjeno. Da se invazija nije dogodila, postojala bi mogućnost sudskih postupaka protiv nas zbog toga, ali većina zapovjednika prihvatila je da nismo imali izbora i proveli smo to“, rekao je jedan general.

Ukrajinska vojnoobavještajna agencija, HUR, također je nastavila tihe pripreme. Dana 18. veljače, njezin šef, Kirilo Budanov, primio je trosatni brifing od zapadnog dužnosnika koji je detaljno izložio ruske planove za zauzimanje zračne luke Hostomel. Informacije su pomogle u postavljanju nekih obrambenih planova u zadnji čas, iako bi ukrajinska pobjeda kod Hostomela u prvim danima rata bila kaotična i tijesna stvar.

Uoči invazije, Budanov se sastao s Denisom Kireevim, ukrajinskim bankarom s kontaktima duboko u ruskoj eliti, koji je nekoliko mjeseci ranije pristao dostavljati HUR-u informacije koje je dobio od svojih kontakata u Rusiji. Kireev je sada rekao Budanovu da je odluka o invaziji donesena i dao mu informacije o vremenu i vektoru ruskog napada. (SBU je vjerovao da je Kireev bio trostruki agent, koji je u konačnici radio za Moskvu, te je ubijen dok ga je SBU pokušavao pritvoriti nekoliko dana nakon invazije.)

Što se tiče Zelenskog, sve sugerira da je u posljednjem trenutku prihvatio ozbiljnost onoga što dolazi. Kasnije tog dana pokušao je nazvati Putina, ali je odbijen. Umjesto toga, snimio je video poruku ruskim građanima, pozivajući ih da spriječe svoje vodstvo da započne rat. Također im je rekao: "Ako napadnete, vidjet ćete naša lica. Ne naša leđa, već naša lica.“ Bila je to potpuna promjena tona u odnosu na njegove ranije poruke.

Unatoč tome, Zelenski i njegova supruga Olena te su noći otišli u krevet kao i obično, rekla je. Nije čak ni spakirala kofer za hitne slučajeve, što će učiniti užurbano sljedeći dan dok je, usred prijetnji atentatom, s dvoje djece slušala eksplozije u daljini i pripremala obitelj za evakuaciju na neotkrivenu lokaciju.

Invazija je iznenadila i većinu ukrajinskog kabineta, uključujući Reznikova, ministra obrane. Otišao je u krevet s alarmom postavljenim na 6 ujutro: trebao je vojnim avionom otići na liniju kontakta u Donbasu s baltičkim ministrima vanjskih poslova, što je bio znak prkosa suočenom s povećanom prijetnjom. Umjesto toga, u 4 ujutro ga je probudio Zalužnijev poziv s viješću da će rat uskoro početi.

Jedan ukrajinski dužnosnik koji je znao što se sprema bio je ministar vanjskih poslova Dmitro Kuleba. Otputovao je u Washington na sastanke 22. veljače, a obavještajni dužnosnici tamo su mu pokazali točne lokacije gdje su ruski tenkovi zagrijavali svoje motore i čekali da prijeđu granicu. Nakon toga, uveden je na neplanirani sastanak s Bidenom. Sumorni razgovor djelovao je kao "razgovor liječnika i pacijenta", prisjetio se, a dijagnoza je očito bila terminalna.

"Kad sam napustio Ovalni ured, imao sam osjećaj da se Biden oprašta, i od mene i od naroda Ukrajine“, rekao je Kuleba.

Invazija

Putin je 24. veljače u 4.50 ujutro po kijevskom vremenu najavio početak "specijalne vojne operacije“. Nekoliko minuta kasnije, Rusija je pokrenula niz raketnih napada na ciljeve oko glavnog grada. Prije zore, Zelenski je stigao u predsjednički kompleks u Bankovoj ulici, gdje je obavio svoj prvi inozemni telefonski poziv s Borisom Johnsonom. "Želim te zamoliti, Borise, kao prijatelja moje zemlje. Nazovi ga [Putina] izravno i reci mu da zaustavi rat“, rekao je Zelenski Johnsonu promuklim glasom. Kasnije je bilo još poziva, u Pariz i Washington, te sastanka s dužnosnicima sigurnosti. Konačno je uvedeno ratno stanje, na brzo sazvanoj parlamentarnoj sjednici.

Zelenski se pribrao kako je jutro odmicalo, a dezorijentacija se pretvorila u odlučnost i ljutnju. Tijekom sastanka s političkim čelnicima, njegovo osiguranje uletjelo je u sobu i izguralo ga van: rekli su da postoje informacije o zračnim napadima na predsjednički ured i mogućim odredima atentatora u neposrednoj blizini. Kasnije se ponovno pojavio, već započevši prijelaz iz šokiranog političara u odijelu u ratnog vođu u vojnoj uniformi.

Otprilike u isto vrijeme dok se Zelenski presvlačio u Kijevu, Putin je u Kremlju dočekao pakistanskog premijera Imrana Khana. Posjet je bio planiran mjesecima unaprijed, a Khan je sletio u Moskvu baš kad su ruski tenkovi prelazili granicu s Ukrajinom. Iznenađujuće, Putin je održao sastanak. Na značajan dan koji je promijenio tijek europske povijesti, dok su šokirani članovi njegove elite razmjenjivali užasnute tekstualne poruke, proveo je više od dva sata s Khanom raspravljajući o detaljima bilateralnih odnosa Moskve i Islamabada. Putin je tijekom razgovora djelovao "opušteno", rekao je izvor blizak Khanu. Nakon toga, pozvao je svog gosta da ostane na neplaniranom, raskošnom ručku u Kremlju. U jednom trenutku, Khan je pitao o ratu koji je Putin pokrenuo nekoliko sati ranije.

"Ne brini se zbog toga“, rekao mu je Putin. "Bit će gotovo za nekoliko tjedana.“

Posljedice

Četiri godine nakon početka rata, procjenjuje se da je poginulo oko 400.000 ruskih vojnika, a Rusija je uspjela zauzeti oko 13 posto više ukrajinskog teritorija nego početkom 2022.

Britanske i američke obavještajne službe točno su predvidjele invaziju, što im je donijelo novo povjerenje partnera. No, poput Putina, precijenile su rusku vojsku i podcijenile ukrajinski otpor. Očekivale su brz pad Kijeva i uspostavu marionetske vlasti, uz mogući odlazak ukrajinske vlade u egzil.

Ruski plan pokazao se nerealnim: vojska je računala na brzu operaciju s minimalnim otporom i nije sustavno uništila energetsku i komunikacijsku infrastrukturu, što je Ukrajini omogućilo učinkovitu obranu. Analitičar Michael Kofman istaknuo je da su zapadne procjene precijenile rusku učinkovitost, ali i da Rusija nije provela operaciju kako se očekivalo.

Neočekivan faktor bio je i ostanak predsjednika Zelenskog u Kijevu, unatoč američkim procjenama da će biti ubijen ili pobjeći. Njegovo vodstvo učvrstilo je otpor. Ipak, ostaje rasprava je li Ukrajina trebala ranije uvesti izvanredno stanje, kako je tvrdio bivši zapovjednik vojske, Zalužni, ili bi to izazvalo paniku i oslabilo zemlju.

Za europske obavještajne službe koje nisu predvidjele invaziju, uslijedilo je preispitivanje i naglasak na planiranju najgorih scenarija.

Glavna pouka rata u Ukrajini jest da se ni naizgled nemogući scenariji više ne smiju unaprijed odbacivati.

POGLEDAJTE VIDEO Zelenski uoči četvrte godišnjice rata u Ukrajini: 'Svi se sjećaju velikog američkog filma...'