Natjecanje između Istoka i Zapada, odnosno SAD-a i Velike Britanije s jedne, te Sovjetskog Saveza s druge strane, započelo je još po završetku Prvog svjetskog rata. Gotovo svi segmenti, od poljoprivrede, ekonomije, transporta, pa do naoružanja bili su podložni kopiranju ili barem prilagođavanju. Tako su pojedini legendarni modeli sovjetskog naoružanja službene kopije britanskih i američkih jednako legendarnih originala No, dosta toga je jednostavno "pokradeno", odnosno razvijeno ili proizvedeno bez licenci ili polaganja prava na patente. Russia Beyond je složila popis pet najpoznatijih modela sovjetskog naoružanja koji originalno nisu bili sovjetski.
BT-2/Christie M.1931
BT-2 je 1930-ih godina bio jedan od najboljih tenkova na svijetu. Uz brzinu od 70 kilometara na sat (s gusjenicama 45 km/h) te topom kalibra 37 mm i strojnicom od 7,62 mm, ovo je oklopno borbeno vozilo unosilo strah u kosti neprijateljima. No, nije bilo sovjetski proizvod, već kopija američkog tenka M.1931 kojeg je stvorio John Walker Christie.
Kako su se onda Sovjeti domogli tako moćnog oružja? Zapravo je bilo vrlo jednostavno. Christie je bio spreman Josifu Visarionoviču Džugašviliju Staljinu prodati svoje tenkove i svu službenu dokumentaciju o njima. Čak je izrazio želju doći i raditi u SSSR. No, već u vrijeme operacije Barbarossa, u lipnju 1941., BT-2 je bio hrpa željeza, a do 1944. i početka sovjetske ofenzive, niti jedan "ruski Christie" nije bio u upotrebi.
Tenkovi BT2 i Christie M1931.
T-26/Vickers Mark E Type A
No, usprkos angažmanu "američkog" BT-2, glavna ofenzivno oružje Crvene armije tijekom 19-30 je bio T-26. Prvi od poznatijih T tenkova bio je proizveden u 11.384 komada, a bio je i uspješan izvozni proizvod. Naime, učinkovito su ga koristili republikanci u Španjolskom građanskom ratu. To je bio tenk koji se i prvi obračunao s nacističkim snagama na sovjetskom teritoriju 1941.
No, to je zapravo bila licencirana varijanta britanskog tenka Vickers Mark E Type A. No, sovjetski tenk uopće nije nalikovao originalu, jer je, između ostalog, umjesto dvije kupole imao jednu. Većinu tih tenkova Nijemci su smlavili u prvim mjesecima Drugog svjetskog rata, a razlog nije bilo njihovo naoružanje, već tehničko stanje T-26 koji su se često kvarili usred bitki.
PS-84/Douglas DC3
Sovjetski Savez je tridesetih godina prošlog stoljeća trpio nestašicu gotovo svih resursa, pa su zemlji, osim tenkova, neophodno trebali i putnički zrakoplovi. Pri kupnji je izbor pao na američki Douglas DC-3, a Sovjeti su uz njega dobili i licencu za proizvodnju. Tako je nastao PS-84, zrakoplov koji nije 100 posto izrađen po licenci. Naime, bo je proizveden od domaćeg materijala i dijelova poput motora, elisa i kotača.
U vrijeme Velikog domovinskog rata, PS-84 je dobio oznaku Li-2 te mitraljez kalibra 7,62 milimetra. Koristio se za noćno bombardiranje, prijevoz ljudstva i tereta te padobranske desante.
Zrakoplovi PS-84 i Douglas DC-3.
Tupoljev Tu-4/B-29 Superfortress
No, Li-2 je imao svojih određenih nedostataka, kao i bombarder TB-3 pa su Sovjeti jedva dočekali priliku "klonirati" legendarnu američku "leteću tvrđavu" B-29 bez ikakvih licenca, patenata, ugovora ili sporazuma. To se i dogodilo tijekom 1944. kada su četiri aviona B-29 bila prisiljena sletjeti duboko u sovjetskom teritoriju. Tada SSSR nije ratovao protiv Japana, pa su američki avioni i piloti internirani te je nastao Tupoljev Tu-4.
To je bio prvi strateški sovjetski bombarder, koji je unatoč ilegalnoj proizvodnji, bio doslovno kopiran. Naime, Staljin je molio Amerikance da mu pošalju nekoliko stotina B-29, no oni su ga svaki put odbili. Stoga ne čudi što je, čim je doznao za B-29 na svome tlu, Staljin izdao naredbu da se napravi vjerna kopija tog zrakoplova uz napomenu: "Ne unositi nikakve izmjene!"
No, izmjena je ipak bilo, jer se na testovima koji su se ubrzano provodili pokazalo da su sovjetski avionski motori puno snažniji od američkih.
Zrakoplovi Tupoljev Tu-4 i B-29 Superfortress
R-1/V-2
Nisu Sovjeti preuzimali samo američke ili britanske proizvode, već su to činili i direktno od neprijatelja. Naime, tada je, naravno bez licence, razvijena raketa R-1, kopija Hitlerova "oružja osvete" odnosno rakete V-2 koja je nacističkim snagama služila za bombardiranje Londona.
Tvornica u Thuringenu u kojoj se V-2 proizvodila, nakon pada Njemačke, bila je u zoni američke okupacije. Oni su to iskoristili, te sve rakete, dokumente i znanstvenike, na čelu s Wernerom von Braunom, prebacili u SAD. Tako su Sovjeti ostali kratkih rukava. No nakon što je Thuringen prebačen u njihovu zonu okupacije, uspjeli su pronaći i prebaciti 150 njemačkih znanstvenika u SSSR te stvoriti R-1 od domaćeg materijala. Uz određene izmjene, proizvodnja R-1 označila je početak utrka u nuklearnom naoružanju te odlasku u svemir.
Rakete R-1 i V-2
