'Prilikom mojih redovnih posjeta Hrvatskoj rijetko me netko pita kako se živi u Njemačkoj, kakva je svakodnevnica u mojoj novoj domovini. Dugo sam mislio da je to zato jer ljudi imaju dovoljno vlastitih problema tu gdje žive. Onda mi je postalo jasno da je razlog jedan drugi: većina je uvjerena da ionako zna dovoljno o Njemačkoj: to je uređena i dobro organizirana zemlja u kojoj sve odlično funkcionira. Rašireno je mišljenje da su ljudi tu možda malo hladni, suzdržani, ali su zato vrlo disciplinirani: pa pješaci tamo čekaju na crvenom svjetlu na semaforu i usred noći, mada auta nema nigdje na vidiku.
Tu i tamo sam pokušavao objasniti da baš sve nije tako sjajno i da je primjerice jedino u što se čovjek kod njemačke željeznice Deutsche Bahn može pouzdati kronično kašnjenje njihovih vlakova. No dočekivalo me samo odmahivanje rukom uz primjedbe da pretjerujem i sve vidim crno', piše Zoran Arbutina za Deutsche Welle. Njegov tekst prenosimo u cijelosti:
A onda je došla korona
'Donedavno je taj kliše bio vrlo raširen i njegovan i u samoj Njemačkoj. A onda je došla korona. Krenulo je s maskama. Najprije se dugo raspravljalo jesu li one uopće potrebne ili nisu, a kada su postale obavezne ustvrdilo se da ih nema dovoljno. A onda četvrta po veličini industrijska zemlja svijeta nije bila u stanju na svjetskom tržištu pribaviti potrebnu količinu. Nijemci su počeli sami šivati maske.
Kada su zatvorene škole odjednom su svi shvatili da gotovo nigdje ne postoje uvjeti za provođenje nastave na daljinu. Došlo je ljeto, situacija se malo smirila. Nakon ljetnih raspusta iznenađenje: ustvrdilo se da je virus još uvijek tu, ali da uvjeti u školama nisu poboljšani.
Nitko nije kupio uređaje za pročišćavanje zraka u učionicama, i mnogim školama ne postoje dobro funkcionirajući WiFi. Već prvog dana nove školske godine su pale platforme za učenje na daljinu, a učenici iz socijalno slabije stojećih obitelji nisu dobili na raspolaganje laptopove za rad od kuće. Upravo su ta djeca suočena s ozbiljnim zaostatkom u obrazovanju.
Potom je uslijedila katastrofa s cjepivom i cijepljenjem. Doduše je njemačka firma BioNTech razvila prvo učinkovito cjepivo, djelomično i uz financijsku pomoć države, ali ona je propustila na vrijeme naručiti potrebne količine. Ta blamaža je svoj vrhunac dosegla u loše organiziranoj kampanji cijepljenja: čak i te relativno male količine naručenog cjepiva često ostaju neiskorištene, čak se bacaju. Odjednom su Nijemci počeli sa zavišću gledati čak i na Srbiju.
Lažna slika o sebi
A na kraju kaos oko brzih testova. Najavljeni su bili za ožujak. Onda je najava povučena. Sada se kao termin masovne upotrebe brzih testova spominje početak sljedećeg tjedna. I to besplatnih za sve. Ali gdje ih se može dobiti? Nejasno. No može ih se kupiti u diskontu Aldi - tko se na vrijeme ujutro stane u red, jer ih se odmah rasproda.
Najkasnije sada je jasno da se kroz samozadovoljni kliše o dobro organiziranoj zemlji probija gorka istina. Kada ovih dana razgovaram s ljudima u Hrvatskoj, sve me češće pitaju: "Što se to tamo kod vas događa?"
A to se s nevjericom sve više pitaju i sami Nijemci. Ocjene u javnosti se kreću od "ne ide baš sve kako treba", preko "sramota za Njemačku" i "katastrofa" do "totalno zakazivanje sistema". Lijepa slika koju su Nijemci imali o svojoj zemlji sve se više pokazuje kao iluzija.
Digitalni detox na službenom putu
Pri tome to sve nije novo. To se pokazuje ne samo kada je riječ o kroničnom kašnjenju vlakova Njemačke željeznice, koja je već postala opće mjesto sprdnje. Uzmimo za primjer jednu od omiljenih fraza iz izbornih programa njemačkih stranaka: digitalizaciju. Kaže se da je to ključno za budućnost zemlje, da to treba odlučno unaprijediti, da se treba istinski potruditi - oko toga se svi slažu. I to već godinama. Do danas se malo toga pomaklo.
Kada je prije pet godina kineski investor preuzeo njemačkog proizvođača robota KuKa, jednu od vodeći svjetskih firmi na svom području, s mnogih strana su stizala uspaničena upozorenja: visoka tehnologija se prodaje sumnjivom konkurentu na svjetskom tržištu! Pritom se zanemarila činjenica da je tu tehnologiju u velikom dijelu zemlje nemoguće koristiti u punom opsegu. Izgradnja mreže 5G, koja je potrebna za pametnu industriju 4.0, još uvijek je tek na početku - do danas.
Dok je u Hrvatskoj potrebno zaći duboko u šumu i najprije rastjerati vukove i medvjede da bi se dospjelo do čistine na kojoj nema signala za mobilni telefon, u Njemačkoj je za to dovoljno vlakom putovati između Kölna i Münchena. Uz put ima dovoljno "rupa" u kojima čovjek nema signal. Tu je digialni detox moguć i na službenom putu.
U sredini tabele
Mnoge njemačke državne službe još uvijek međusobno komuniciraju putem telefaxa (mlađi čitatelji mogu googlati, da vide o čemu se radi). A Bundeswehr, važna vojska u sastavu NATO-a, ima poteškoća komunicirati sama sa sobom. Razlog: čitavo šarenilo različitih sofverskih programa koji se tamo koriste.
Za mnoge Nijemce je to neugodno otrežnjenje. Dugo vremena je za Njemačku i Nijemce bilo samo po sebi razumljivo da spadaju u svjetski vrh - bilo kada se radi o proizvodnji automobila, bilo kada je riječ o nogometu.
No ne treba dramatizirati. U Njemačkoj još uvijek mnoge stvari funkcioniraju bolje nego u većini drugih zemalja na svijetu. Zemlja je još uvijek u prvoj ligi - jedino što baš nije na vrhu, prije negdje oko sredine tabele.
Da bi ponovo došla na vrh potrebno je potruditi se, vratiti se onoj staroj njemačkoj devizi: problemi su tu da bi ih se rješavalo. No prije toga se zemlja mora osloboditi lažne slike o sebi kao svjetskom prvaku u organiziranju. Potrebno je vratiti se u stvarnost. "Biti normalan" nije nikakva psovka. U inozemstvu se s tim već započelo.'
