Od samog početka masovne uporabe računala u državnim institucijama, sredinom osamdesetih godina, pojavio se problem sigurnosti podataka, ali i pristupa određenim vrstama zaštićenih podataka. U samom početku ovaj problem nije bio izražen, jer je i samih računala bilo malo, a i mali broj državnih službenika znao je koristiti (tada DOS tekstualne) baze podataka, pa i sama računala.
Nekoliko desetljeća kasnije situacija je potpuno drugačija - praktički svi naši podaci nalaze se u više baza podataka. Podaci se prikupljaju stalno, a u stručnim krugovima vodi se velika rasprava o tome koliko je zapravo podataka dovoljno prikupiti. Uz sve to, globalne hakerske skupine odavno su postale svjesne vrijednosti podataka, kako građana tako i samih državnih institucija.
Od Washingtona do Pariza
Vijest koja je nedavno stigla iz Londona, da je birački popis Velike Britanije bio meta velikog cyber napada – i to prošle godine, ponovno je otvorila pitanja koliko su podaci građana zaštićeni. Početkom prošle godine hakeri su uspjeli doći do podataka oko 40 milijuna registriranih birača u Velikoj Britaniji koji su se nalazili na poslužiteljima tamošnje Izborne komisije. Kako prenose britanski mediji, ne radi se samo o podacima s prošlih izbora, već od 2014. do 2022. godine – punih osam godina. Također, stručnjaci upozoravaju da je ovaj kibernetički napad bio neotkriven čak godinu dana, što opravdano budi sumnju u sposobnost britanske vlade da zaštiti osobne podatke svojih građana. Iako se Izborno povjerenstvo "ispričalo zbog ovog propusta", priopćilo je i da se "za sada ne može sa sigurnošću reći kojim su podacima hakeri imali pristup".
Takvi kibernetički napadi velikih razmjera sigurno nisu djelo 'usamljenika' ili hakera 'u potrazi za medijskom slavom'. Iako države i njihove institucije to rijetko priznaju, zapravo se radi o pravom 'cyber ratu'. I to globalno. Iako za sada nema osumnjičenih za kibernetičke napade u Velikoj Britaniji, ne treba zaboraviti da i Rusija i Kina imaju čitave 'državne hakerske timove', kako u policiji tako i u službama civilne sigurnosti. Nisu u pitanju samo velike sile – manje zemlje poput Irana, Sjeverne Koreje pa čak i mnoge afričke zemlje također imaju svoje 'državne hakere'.
Izborna kampanja Hillary Clinton 2016. ostat će zapamćena po nekoliko velikih cyber napada, u kojima su procurile i njezine e-mail poruke. Tadašnji kandidat, a kasnije i američki predsjednik Donald Trump tada je javno pozvao Rusiju da 'objavi Hillaryne mailove'. "Rusijo, ako slušaš, nadam se da ćeš pronaći trideset tisuća Hillarynih mailova", rekao je Trump tijekom svoje kampanje.
Sljedeće, 2017. godine, nešto slično dogodilo se tadašnjem predsjedničkom kandidatu, a danas predsjedniku Francuske Emmanuelu Macronu. Samo nekoliko dana prije glasovanja njegova je kampanja bila napadnuta velikim cyber napadom, gdje su također ukradeni e-mailovi i brojni povjerljivi dokumenti. Nekoliko godina kasnije, početkom 2020., američke i britanske službe objavile su da iza cyber napada u Parizu 2017. vjerojatno stoje ruske hakerske skupine, prije svega 'Voodoo Bear' i 'Telebots'.
Iz Kremlja s ljubavlju
Iako se na prvi pogled čini da je riječ o 'ruskim hakerima' ili 'ruskim cyber stručnjacima', zapravo se radi o službenom ruskom sigurnosnom aparatu. Službeni, koliko može, imajući u vidu 'kulturu tajnosti' koja seže još iz vremena SSSR-a i Hladnog rata. 'Voodoo Medvjed', 'Teleboti', 'Željezni Viking' i 'Pješčani Crv' su, zapravo, neki od naziva koje zapadne obavještajne službe koriste za 'Jedinicu 74455' ruske vojne obavještajne službe GRU.
Djeluje u sklopu 'Glavnog centra za specijalne tehnologije Ministarstva obrane' (GTsST), koji se nalazi na trgu Khimki u Moskvi. "Jedinica 74455" glavni je tim za ruske "državne hakere", a zadatak joj je napadati strane, prvenstveno državne, računalne sustave, ali i cyber sustave velikih zapadnih kompanija. Američki dužnosnici vjeruju da je ova jedinica odgovorna za desetke kibernetičkih napada posljednjih godina u SAD-u, Kanadi, Velikoj Britaniji, Njemačkoj i Ukrajini.
