Više stotina osoba u posljednjih 20-ak godina osuđeno je u Bosni i Hercegovini za ratne zločine. Kao što to obično biva, neki su priznali krivnju, dok se dobar dio njih pravdao da su nevini. No, dosad postoji samo jedan jedini slučaj u kojem je za ratni zločin osuđen nevin čovjek.
Riječ je o DraganuBunozi iz Čapljine koji je u zatvoru proveo četiri godine, pet mjeseci i 15 dana za zločin koji nije počinio. Ovaj bivši vojnik HVO-a osuđen je na devet godina zatvora zbog ubojstva djevojke SanideKaplan u Stocu u srpnju 1993. godine tijekom hrvatsko-bošnjačkog sukoba.
Danas je slobodan čovjek, a od države traži odštetu od 130.000 KM za vrijeme provedeno u zatvoru. U razgovoru za Deutsche Welle je ispričao svoju potresnu priču.
Proživio agoniju
"Proživio sam agoniju, noćnu moru i mislio sam da se to viđa samo u filmovima. Sve je počelo 2002. godine kada je županijsko tužiteljstvo u Mostaru podiglo optužnicu protiv mene. To sam pročitao u novinama i nikako nisam mislio da sam to ja jer ima puno ljudi s takvim imenom.
Znao sam da nisam ništa učinio. Ali, ispostavilo se da je upravo mene tužiteljstvo teretilo za ubojstvo djevojke u selu Pješivac, gdje na taj dan uopće nisam bio. Tako je počeo dio mog života kojeg ne bih poželio ni najgorem neprijatelju", započinje Bunoza.
Vrhovni sud FBiH 2005. godine potvrđuje presudu županijskog suda, a očajni Bunoza potkraj iste godine odlučuje se na bijeg u susjednu Hrvatsku.
Jedino znao da nije ubio
Kaže da su ga svi napustili, a razmišljao je i o izručenju. "Osjećao sam se izgubljeno, progonjeno, stigmatizirano. Razmišljao samo o pokojnom bratu kojeg su pripadnici Armije BiH izmasakrirali, a ja u zatvoru nevin i pitao sam se što nam se sve to događa. Nisam znao kako dalje uopće živjeti. Jedino što sam znao je da nisam ubio", tvrdi Bunoza.
Zatražio je da kaznu služi u Hrvatskoj i od tada se nalazio u zatvoru u Lepoglavi. Istodobno, njegova supruga Mirjana i brat Vito uporno traže nove dokaze i nove svjedoke nadajući se obnovi postupka.
Četiri godine poslije to i uspijevaju, piše DW, a u travnju 2015. godine županijska tužiteljica Vesna Pranjić sudu upućuje zahtjev za ponavljanje kaznenog postupka zbog novih, vjerodostojnih dokaza. Nakon toga rutinski je uslijedila obustava postupka, kao i prekid izdržavanja zatvorske kazne.
Želi isprati ljagu sa svojeg imena
"U kasnim popodnevnim satima 9. prosinca 2015. godine samo su mi kazali da sam slobodan. Pušten sam bez kune u džepu, nisam mogao podignuti ni svoj polog jer blagajna nije radila popodne. Vani hladno, kiša pada, a ja slobodan i sam, čekam dok po mene dođe brat. Bože moj, nisam znao hoću li plakati ili se smijati", opisuje Bunoza dan kada je pušten na slobodu.
Otkriva da danas živi dan za danom, još uvijek ne vjerujući što mu se dogodilo. Želi isprati ljagu sa svojeg imena jer, poručuje, nije ubojica i ne želi da njegove kćeri nose stigmu oca zločinca jer to nije. "Od države želim odštetu za 13 godina agonije po sudovima, odvjetnicima koji su mi isisavali posljednji novac i godine provedene u zatvoru. Vrijeme ne mogu vratiti. To mi je nepovratno oduzeto", zaključuje svoju ispovijest Bunoza.
