"Kad se predsjednik Trump razbolio, imao sam deja vu na vrijeme kad sam se prvi put probudio u bolnici. Znam kako je biti ponižen ovim virusom“, priza za Washington postTonyGreen, koji sebe opisuje kao konzervativca, homoseksualca i republikanca.
"Nitko koga sam poznavao nije se razbolio", do tada...
"Nekad sam to nazivao 'scamdemijom'. Mislio sam da je to prenapuhana medijska podvala. Ismijavao sam ljude zbog nošenja maski. Na mrežama sam povezan s više od 4000 ljudi, a niti jedan se nije razbolio. Niti jedan. A onda čujete i viceve o padobrancu koji je skočo i iz aviona bez padobrana, a umro je od Covida-19. Počinjete razmišljati: 'Nešto je ovdje stvarno sumnjivo' Počinjete odbacivati i poricati", kaže te ističe da je prestao vjerovati medijima još 2016. kad su počeli napadati Trumpa.
Kad su popustile mjere, nagovorio je na obiteljsko druženje svoju i suprugovu obitelj. Nakon ispunjenog vikenda počeo se osjećati loše.
'Mislio sam da sam samo iscrpljen'
"Probudio sam se u nedjelju ujutro osjećajući se pomalo loše. I inače loše spavam, i mislio sam da je samo do toga. 'Ne osjećam se dobro, ali mislim da sam samo iscrpljen', rekao sam obitelji. Sve me nekako boljelo, a osjećao sam kao da u meni sve titra. Osjećao sam i napetost u očima.
Nekoliko sati kasnije i moj se partner osjećao pomalo loše. Tada moji roditelji. Moj svekar se razbolio sutradan, nakon što se već vratio u Austin kako bi vidio rođenje svog prvog unuka. Nemam pojma tko je od nas unio virus u kuću, ali smo svih šestero otišli s njim. Odatle se neprestano širilo", kaže.
U početku je bio uvjeren da je gripa ili tek prehlada.
Nije bilo strašnog kašlja, ali su onda krenuli drugi simptomi
"Nisam imao onaj užasan kašalj o kojem stalno slušaš. Moje disanje nikad nije postalo prestrašno. Vrućica je najviše narasla do 38 stupnjeva Celzijevih, što je jedva vrijedno spomena. 'OK, ništa strašno, imam to pod kontrolom. Nije to ništa', mislio sam. No onda su se počeli pojavljivati drugi simptomi. Obilno sam se znojio. Probudio bih se u lokvi znoja. Imao sam strašne trnce po cijelom tijelu, kao da zrači bol iznutra.
Sjećate li se onih starih grijalica koje biste uključili, a žarne niti bi se usijale i zujale? Osjećao sam se kao da se to događa u mojim kostima. Gorio sam iznutra prema van. Zujao. Vrtjelo mi se u glavi. Nisam mogao ni okrenuti glavu da pogledam televizor. Osjećao sam se kao da su mi oči plivaju u zdjelicama. Stavljao sam obloge na glavu, tjedan dana sam imao neprestane glavobolje i stražno se znojio, a onda je jednostavno prestalo.. Vratila mi se energija. Imao sam nekoliko zaista dobrih dana. Počeo sam raditi na projektima oko kuće. Razmišljao sam: U redu. To je to. Prilično loše, ali ne tako strašno. Pobijedio sam ga. Uspio sam. Ništa vrijedno zatvaranja cijelog svijeta. A onda sam se jednog dana penjao stubama i odjednom nisam mogao disati.
Vrisnuo sam i pao ravno na glavu. Pao sam u nesvjest. Probudio sam se nešto kasnije u hitnoj službi, a oko mene je u krugu stajalo 10 liječnika. Ležao sam na stolu nakon što sam prošao CT. Liječnici su mi rekli da je virus napao moj živčani sustav. Dali su mi neke lijekove koji su spriječili da imam snažan moždani udar. Rekli su mi da nedostajalo nekoliko minuta“, opisuje.
Bio je u sobi do svoje mame, a nisu znali da ih dijeli zid
U bolnici je proveo tri dana. No više od simptoma su ga je mučila savjest.
"Bila je to krivnja, neugodnost, sram. Mislo sam; 'U redu. Možda sam sada platio za svoju pogrešku.' Ali postajalo je sve gore. Šest infekcija pretvorilo se u devet. Devet je poraslo do 14. Virus se širio od jednog člana obitelji do drugog i bilo je to kao da je svaka osoba uhvatila drugačiji soj. Moja svekrva se zarazila i nikada nije imala stvarnih simptoma. Moj otac ima 78 godina i otišao je na pregled u bolnicu, ali činilo se da se jako brzo oporavlja. Moj je svekar zamalo umro u svojoj dnevnoj sobi, a potom je točno u isti dan završio u istoj bolnici kao i ja.
Njegova je majka bila u sobi tik do njega jer je imala problema s disanjem. Ležali su tamo s obje strane zida, boreći se protiv istog virusa, a niti jedan od njih nikada nije znao da je onaj drugi tamo. Umrla je nakon nekoliko tjedana. Na dan njezina sprovoda, još je petero članova obitelji dobilo pozitivne rezultate", prisjeća se.
'Nije bilo oproštaja, samo je nestao'
Opisuje kako je bio prilično blizak sa svojim svekrom. "Ima 52 godine, samo je devet godina stariji od mene, i odmah smo kliknuli. Vodi građevinsku tvrtku“, kaže i dodaje kako su odlučili zajedno investirati i izgraditi imanje izvan Dallasa.
"Bio je na kisiku, ali liječnici su smanjivali količinu koju je dobivao. Mislili su da mu ide nabolje. Još se uvijek šalio, pa nisam bio toliko zabrinut. Rekao mi je: 'Vas bijelce su smjestili gore u luksuzne sobe, ali svi mi Meksikanci smo još uvijek dolje u hitnoj službi'. Poslali su me kući i osjećao sam veliku krivnju što sam ga tamo ostavio. Nazvao sam bolnicu i rekao mu: 'Idem vas izbaviti iz sobe u stilu 'Nemoguće misije'. Rekao mi je da bi više volio u stilu El Chapa. Tako smo se smijali. Spustio sam slušalicu, a nekoliko sati kasnije nazvala me svekrva. Bila je histerična. Jedva je mogla govoriti. Rekla je da mu je jedno plućno kolabiralo, a drugo se puni tekućinom. Stavili su ga na respirator, i on je tamo ležao šest ili sedam tjedana na aparatima. Nikad nije bilo oproštaja. Jednostavno ga nije bilo. Kao da ga je svijet progutao. Na sprovodu je moglo biti samo 10 ljudi, a ja nisam dospio na taj popis“, prisjeća se.
"Ponekad se slomim, ali uglavnom sam prazan. Je li mi drago što sam živ? Ne znam. Ne znam kako da odgovorim na to. Tuga dolazi u valovima, ali ta krivnja jednostavno ostaje", zaključuje.
