Kada povjesničar odluči biti kolumnist često za temu uzima obljetnice važnih događaja iz prošlosti. To posebno dođe do izražaja kada se pojave „okrugle“ obljetnice. U takvim situacijama prave se usporedbe prošlog i sadašnjeg vremena i uvijek se poseže za onom poslovicom, koju netko doživljava kao konstataciju a netko kao retoričko pitanje, o povijesti kao učiteljici života.
Uzevši navedeno u obzir prošla 2021. bila je godina koju je svaki povjesničar kolumnist, pa i ja, mogao samo poželjeti. Koristio sam tako svaku priliku da javnost podsjetim na značaj 1941. u hrvatskoj prošlosti pišući o početku Drugog svjetskog rata u Jugoslaviji, osnivanju profašističke i pronacističke Nezavisne Države Hrvatske, ali i počecima antifašističkog, partizanskog pokreta otpora. Potreba za prisjećanjem na ove događaje, ili točnije za znanstveno utemeljenom analizom spomenutih događaja, proizlazila je iz činjenice da uz proces suočavanja s hrvatskom prošlošću ove teme ne prestaju opterećivati i proces suočavanja s hrvatskom budućnošću.
Okruglom obljetnicom obilježavao se 2021. još jedan događaj od „prijelomne“ važnosti za hrvatsko društvo. Točno pedeset godina ranije, tijekom nečega što će kasnije dobiti naziv Hrvatsko proljeće, eskalirat će brojne političke, međunacionalne, kulturne i ekonomske nelogičnosti i nedosljednosti u funkcioniranju jugoslavenske socijalističke federacije.
Naravno, kako to već biva kada je u pitanju odnos prema hrvatskoj prošlosti, u tumačenju te mitske ’71. primat su dobivali aktivni sudionici i ideološki podobni povjesničari. Potreba da se u Hrvatskom proljeću pronađu začeci stvaranja nezavisne hrvatske države, a u Proljećarima hrvatski državotvorni prvoborci, objašnjava zašto se kao ključne ličnosti ovog procesa nastojalo pozicionirati intelektualce i studente, a ne one koji su to doista i bili – hrvatsko komunističko rukovodstvo.
Epohalne obljetnice
Nacionalni i prečesto nacionalistički pristup možda i ponajviše dolazi do izražaja prilikom obilježavanja događaja koji se bez prava na kritičko propitivanje u javnosti nametnuo kao najvažniji u hrvatskoj povijesti. A i njegovu smo „okruglu“ obljetnicu imali prilike obilježiti upravo prošle godine. U odnosu na ’41. i ’71., čiji uzroci i posljedice ostavljaju prostora za različita tumačenja, ’91. je kao i svih prethodnih trideset godina izgledala jednako nedodirljivo. Nažalost, rovovska bitka koja se i dalje teškom verbalnom artiljerijom vodi između „naših“ i „njihovih“ činjenica i interpretacija ne ulijeva optimizam da će se u bliskoj budućnosti po tom pitanju išta supstancijalno promijeniti.
Ukoliko kao kriterij postavimo obilježavanje „okruglih“ obljetnica, 2022. će u odnosu na prošlu biti jedna od siromašnijih. I to ne samo u hrvatskim nego i svjetskim okvirima. U nedostatku onih epohalnih svoje mjesto u kolumnama dobit će događaji poput Kubanske raketne krize (1962.), afere Watergate (1972.) ili međunarodnog priznanja i primanja Hrvatske u Ujedinjene narode (1992.). Unatoč „suši“ ipak bih izdvojio dva događaja koji su ostavili neizbrisiv trag kako u svjetskoj tako i hrvatskoj povijesti. Oni su se odigrali prije točno sto godina, ali su njihovi odjeci i danas aktualni.
Vlast predana Mussoliniju
Prvi se dogodio krajem 1922. u Italiji. Nakon što je 30 tisuća fašista 28. listopada ušlo u Rim talijanski kralj Viktor Emanuel III vlast je u zemlji predao u ruke njihovom vođi Benitu Mussoliniju. Antidemokratski, nacionalistički, totalitarni, diktatorski režim uspostavljen na Apeninskom poluotoku naći će uskoro svoje poklonike širom Europe i svijeta. Svoje poklonike ili bolje rečeno podložnike naći će i među Hrvatima. Po uzoru na fašističku Italiju pripadnici ustaškog pokreta nastojat će organizirati državu koju će upravo od Talijana (i Nijemaca) 1941. dobiti na poklon.
Što je podrazumijevao fašizam na hrvatski način vrlo brzo po osnivanju NDH osjetit će svi oni koje se iz nacionalnih, vjerskih, rasnih ili ideoloških razloga smatralo nepoželjnima. Nažalost, vojnim i političkim porazom fašističkih režima u Drugom svjetskom ratu nije poražena i fašistička ideologija. Borba s njezinim različitim pojavnim oblicima traje i danas. Negdje uspješnije, negdje manje uspješno.
Osnivanje SSSR-a
Krajem iste godine odigrao se i drugi događaj, ali ovaj put u Rusiji. Pet godina nakon pobjede Oktobarske revolucije i zbacivanja s vlasti carske dinastije, 30. prosinca 1922. osnovan je SSSR – Savez Sovjetskih Socijalističkih Republika. Prva komunistička država na svijetu postat će primjer i uzor svim komunistima na svijetu, pa i onim hrvatskim. Što je podrazumijevao komunizam na hrvatski, točnije jugoslavenski način, osjetit će tijekom i nakon Drugog svjetskog rata okupatori, njihovi suradnici i svi oni koje se iz ideoloških razloga smatralo nepoželjnima.
Ali i milijuni stanovnika države koja se na komunističkim principima počela graditi po završetku rata. Padom Berlinskog zida i društveno – političkim porazom komunističkih sustava u Europi nakon 1989. komunizam je izgubio bitku s kapitalizmom, i demokracijom. Prijeti li svijetu u budućnosti opasnost od uvođenja nekog novog egalitarističkog eksperimenta, ili upravo u nečemu takvom treba tražiti lijek za spas čovječanstva?
U iščekivanju odgovora na to pitanje stvari iz današnje perspektive izgledaju više nego jasne. Dok komunistička utopija postoji tek kao neartikulirana teorija u glavama nekolicine neutjecajnih intelektualaca obrisi fašističke distopije sve se jasnije naziru u svakodnevnim praksama brojnih vlastodržaca.
Karl Marx je jednom prilikom citirao Hegela da se svi značajni povijesni događaji i osobe odigravaju odnosno pojavljuju dvaput, ali i dodao, najprije kao tragedija, a zatim kao farsa. I Marx i Hegel su samo djelomično bili u pravu.
Jer, da doista se ponavljaju, ali po svemu sudeći ne samo dvaput. Nakon 1922., pa u sljedećih sto godina, ljudi su jedni drugima u puno više navrata priuštili različite oblike tragedije i farse. A kako stvari na početku godine stoje sve upućuje da niti s 2022. neće započeti razdoblje komedije, ili barem melodrame.
