Talijani nisu baš navikli gledati kako njihovi premijeri dugo ostaju na dužnosti, ali sada se mnogi nadaju da će Mario Draghi biti iznimkom. Bivši čelnik Europske središnje banke pružio je čvrstu ruku nacionalnoj politici u Rimu, nastojeći istodobno naći izlaz svoje zemlje iz pandemije i osnažiti je nizom ekonomskih reformi, piše Politico.
Draghi nije povezan ni s jednom strankom. On vlada Italijom kao tehnokrat, dajući joj težinu i značaj kakav dugo nije imala na europskoj pozornici. Još od Brexita, Europskoj uniji nedostaje treći moćni igrač koji bi bio protuteža Parizu i Berlinu. S Draghijem, Italija ima čelnika koji može uvući zemlju u samo srce europskih poslova, a odlaskom njemačke kancelarke Angele Merkel otvara mu se prostor da postane de facto lider Europske unije, barem kada se radi o gospodarskim pitanjima. To će biti moguće ako Draghi uspije učvrstiti savez s francuskim predsjednikom Emmanuelom Macronom i nasljednikom Angele Merkel, Olafom Scholzom, stvarajući centristički trio koji bi mogao dramatično promijeniti način na koji Europa funkcionira.
Može li izvući Italiju iz krize koja traje 20 godina?
Draghiju iskušenja i nevolje nisu strani. Još u tinejdžerskim godinama izgubio je oba roditelja, što ga je prisililo da rano sazrije. Doktorirao je ekonomske znanosti na prestižnom američkom Massachusetts Institute of Technology (MIT), radio je u Svjetskoj banci, bio je generalni direktor talijanske državne riznice… Potom je radio u Goldman Sachsu, bio je guverner talijanske narodne banke te čelnik Europske središnje banke (ECB). Taj samozatajni, akademski nastrojeni 74-godišnjak, najpoznatiji je po tome što je kao predsjednik ECB-a stabilizirao europsko financijsko tržište poručivši da će učiniti "što god je potrebno" da spasi euro. To mu je i pošlo za rukom tijekom financijske i dužničke krize.
Sada je Draghi pred novim izazovom. Italija je primatelj najveće tranše iz fonda za oporavak Europske komisije NextGenerationEU - 191,5 milijardi eura bespovratnih sredstava i zajmova u zamjenu za provedbu niza reformi za koje se Bruxelles nada da će zemlju izvesti na put gospodarskog rasta. Ako Draghi uspije ostvariti ono zbog čega je toliko njegovih prethodnika posrnulo, mogao bi ostati zapamćen kao čovjek koji je pronašao recept za izvlačenje Italije iz ekonomske krize koja traje već 20 godina. Ono što je jednako važno, dokazao bi učinkovitost odluke EU-a da zajedničkim odricanjem pomogne svojim članicama u oporavku od krize izazvane koronavirusom.
Politički autsajder bez vlastite stranke
Uspjeh mu nije unaprijed zajamčen. Draghijeva uloga političkog autsajdera također je mana. Bez vlastite političke stranke on je izvan velikih europskih političkih obitelji i isključen iz njihovih susreta prije summita. "On je fantastičan general, ali general bez vojske", rekao je jedan briselski diplomat.
Njegovi prvi mjeseci na premijerskoj dužnosti također su razotkrili naivnost kada je u pitanju geopolitičko odlučivanje. Nakon što ga je nazvao "diktatorom", trebali su mu mjeseci da izgladi svađu s neposlušnim turskim predsjednikom Recepom Tayyipom Erdoğanom, ključnom osobom u sukobu u Libiji (gdje Italija ima geopolitičke interese). Također se stavio u središte politike velikih sila nakon što je sazvao summit G20, samo da Kina i Rusija ne pošalju svoje čelnike.
Tu je i činjenica da vrijeme radi protiv njega. Italija mora do 2023. održati opće izbore na kojiam se Draghi, kao političar bez stranke, gotovo sigurno neće kandidirati. U međuvremenu, talijanska krajnja desnica jača u anketama, a Draghija se sve češće spominje kao mogućeg budućeg predsjednika Italije, što je uglavnom ceremonijalna funkcija koja prvenstveno služi kao jamac političke stabilnosti i zaštite ustavnog poretka. Ta dužnost sa sedmogodišnjim mandatom, mora biti popunjena u siječnju iduće godine. To znači da bi talijanski parlament mogao biti prisiljen birati hoće li Draghi voditi zemlju kao premijer sljedećih nekoliko mjeseci ili će je kao predsjednik voditi do kraja desetljeća.
