Od kraja Drugog svjetskog rata, povjesničari i umjetnici bili su fascinirani briljantnim, zagonetnim J. Robertom Oppenheimerom, teorijskim fizičarem koji je vodio laboratorij 'Projekta Manhattan' gdje je razvijena atomska bomba. Već od 1946. godine stvarani su i snimani dokumentarni filmovi, televizijske miniserije, kazališne predstave, knjige, stripovi, igrani filmovi, pa čak i opera kako bi se javnosti približio Oppenheimerov život, rad i ostavština. Posljednjih godina, međutim, velik dio njegove kompleksne ličnosti bio je sveden na jednu popularnu sliku: slomljeni genij, progonjen vlastitim izumom, recitira stih iz Bhagavad Gite u dokumentarcu NBC Newsa iz 1965. godine: "Sada sam postao smrt, razarač svjetova".
Robert Oppenheimer
Ali Oppenheimerov život bio je puno više od toga. "On je bio zanimljiv kao otac atomske bombe, ali ključno u priči o njemu je - tragedija", kaže Kai Bird, koautor Pulitzerovom nagradom nagrađene biografije iz 2005. godine 'Američki Prometej: Trijumf i tragedija J. Roberta Oppenheimera'.
U kinima se 21. srpnja počinje prikazivati 'Oppenheimer', Christophera Nolana, prvi dugometražni film koji se u cijelosti bavi životom ovog kontroverznog znanstvenika, s Cillianom Murphyjem ("Peaky Blinders") u glavnoj ulozi i vrhusku glumačku postavu. Prilika je to za ponovni uvid u ličnost ovog karizmatičnog, kontradiktornog čovjeka, jedne od najfascinantnijih javnih osoba 20. stoljeća, piše Smithsonian Magazine.
Oppenheimer i projekt Manhattan
Rođen u sekularnoj židovskoj obitelji u New Yorku 1904. godine i školovan na Školi etičke kulture na Manhattanu, Oppenheimer je diplomirao na Sveučilištu Harvard u samo tri godine. Ako je Harvard bio lak, izrastanje iz njegove neugodne adolescencije bilo je teže. Borio se s mentalnim problemima dok je pohađao postdiplomski studij na Sveučilištu Cambridge.
"Dosegao sam točku pada", prisjetio se kasnije — i završio je na uvjetnoj kazni nakon što je jabuku namazao kemikalijama i ostavio je na učiteljev radni stol.
Do izbijanja Drugog svjetskog rata 1939. godine, Oppenheimer se već prometnuo u cijenjenog fizičara na Kalifornijskom sveučilištu Berkeley.
"Bio je neka vrsta karikature ekscentričnog profesora", kaže Kai Bird, suautor Oppenheimerove biografije. "Bio je intelektualni svejed koji je čitao sanskrt, volio elizabetansku poeziju, jahao konje i pripremao odličan martini", dodaje.
U to vrijeme zaljubio su u Jean Tatlock (koju u Nolanovom filmu glumi Florence Pugh), članicu Komunističke partije koja je u njemu probudila interes za politiku. Oppenheimer je vjerojatno simpatizirao komunističke ciljeve, ali nikada se nije službeno pridružio stranci. No, mnogi njegovi bliski prijatelji i članovi obitelji bili su u nekom trenutku članovi stranke - njegov brat Frank, prijatelj Haakon Chevalier, buduća supruga Kitty Oppenheimer…
Utrka da se što prije napravi bomba
Oppenheimerove političke sklonosti nisu bile zapreka da početkom 1942. godine bude regrutiran za tajni projekt koji je odobrio predsjednik Franklin D. Roosevelt. Tri godine ranije, Albert Einstein je napisao pismo Rooseveltu upozoravajući da otkrića u nuklearnoj fisiji obećavaju “iznimno snažne bombe novog tipa”. Tada je krenula utrka da se otkrije kako napraviti jednu od tih bombi prije nego što to učini Njemačka. U ljeto 1942. Oppenheimer je organizirao niz tajnih seminara na Berkeleyju, gdje su vrhunski američki fizičari ocrtavali obrise moguće bombe. Kako se pokazalo, Oppenheimer je bio prirodni menadžer.
"Ne znam kako je stekao sposobnost rukovođenja ljudima", rekao je Edward Teller, Oppenheimerov kolega koji će kasnije svjedočiti protiv njega. “Oni koji su ga dobro poznavali bili su stvarno iznenađeni.”
Tog rujna, general Leslie Groves (u filmu ga glumi Matt Damon), vojni inženjer koji je prethodno nadgledao izgradnju Pentagona, preuzeo je dužnost voditelja 'Projekta Manhattan'. Groves je poznavao građevinu, ali ne i fiziku.
"Oppenheimer je bio prvi znanstvenik kojeg je Groves susreo na svojoj turneji, a koji je shvatio da izgradnja atomske bombe zahtijeva pronalaženje praktičnih rješenja za niz međudisciplinarnih problema”, napisali su Bird i Sherwin.
'Nije bio u stanju voditi štand s hamburgerima'
"Oppenheimer nije bio u stanju voditi štand s hamburgerima", kako su ga opisivali njegovi kolege, ali u listopadu 1942. Groves ga je ipak imenovao znanstvenim direktorom projekta.
Projekt je naposljetku okupio tisuće, znanstvenika, civila i vojnog osoblja u Los Alamosu u Novom Meksiku. Ondje su na koncu bili Teller, Hans Bethe, Richard Feynman, Seth Neddermeyer, Robert Serber, Kenneth Bainbridge, Enrico Fermi i mnogi drugi. Svi su oni izravno odgovarali Oppenheimeru. U Los Alamosu, Oppenheimer je došao na svoje pokazavši se darovitim vođom.
"Imao je vrlo prepoznatljiv glas koji je bio vrlo blag", kaže Bird. “Morali ste ga pažljivo slušati, a on je bio magnetičan."
Taj njegov magnetizam održao je laboratorij produktivnim čak i nakon što je prvobitni dizajn bombe, poznat kao Thin Man, morao biti odbačen u srpnju 1944. Na koncu, znanstvenici su se odlučili za dva izvodljiva dizajna bombe, koje su nazvali Fat Man i Little Boy. U 5:29 ujutro, 16. srpnja 1945., gotovo tri godine njihova rada kulminirale su prvom nuklearnom detonacijom u povijesti, poznatom kao Trinity test, koja je osvijetlila brda pustinje Novog Meksika.
Inače mršavi Oppenheimer tijekom projekta je dodatno smršavio, a tijekom odbrojavanja prije probne detonacije navodno je jedva disao. U kasnijim dramatizacijama, u trenucima detonacije navodno je recitirao stih iz Bhagavad Gite, iako svjedoci kažu da je rekao nešto puno prizemnije: "Uspjelo je".
"Nikada neću zaboraviti način na koji je izašao iz automobila. Njegov hod bio je pravo šepurenje u stilu - ja sam to učinio", kazao je kasnije njegov kolega s projekta Isidor Isaac Rabi.
Cillian Murphy kao J. Robert Oppenheimer u filmu Christophera Nolana
Ubrzo mu je postalo žao
Onda se dogodilo zapravo - 6. kolovoza 1945. Enola Gay ispustio 'Little Boya' na japanski grad Hirošimu, a tri dana kasnije Bockscar je ispustio 'Fat Mana' na Nagasaki. Procjene broja mrtvih značajno variraju - od prvotne procjene od oko 110.000 poginulih do kasnije procjene od 210.000 žrtava. Dana 15. kolovoza, car Hirohito objavio je predaju Japana.
U godinama neposredno nakon rata, javno mnijenje još nije imalo jasan stav o upotrebi atomske bombe. Oppenheimer se prvi put pojavio na velikom platnu u kolovozu 1946. u 18-minutnom dokumentarcu "Atomska snaga", zajedno s Einsteinom, Grovesom i Rabijem. "Siguran sam da nikada nećemo požaliti zbog ovoga", kaže Rabi Oppenheimeru u tom dokumentarcu. No Oppenheimeru je već tada bilo žao. U listopadu 1945. obratio se predsjedniku Harryju S. Trumanu (u Nolanovom filmu glumi ga Gary Oldman) rekavši mu: "Gospodine predsjedniče, osjećam da su mi ruke krvave."
Ubrzo se i javno mnijenje počelo mijenjati. Tri tjedna nakon dokumentarca "Atomska snaga" u New Yorkeru je objavljen članak "Hirošima" koji je po prvi put upozorio na strahote atomske bombe. Truman i američki dužnosnici smjesta su krenuli u akciju, natjeravši bivšeg ministra rata Henryja Stimsona da brani upotrebu bombe. U članku u časopisu Harper’s, objavljenom u veljači 1947., upotreba atomske bombe opravdavala se argumentom koji se otada često ponavljao - da je spriječila savezničku kopnenu invaziju na Japan koja bi samo američke snage "koštala više od milijun žrtava".
Priča je otprilke glasila: "Oh, bila je to teška odluka, bilo je užasno, ali i neophodno da bi se spasili milijuni života".
Shvatio da je atomska bomba - zla stvar
Prvi veliki holivudski film o atomskoj bombi "Početak ili kraj" Normana Tauroga bio je zamišljen da javnost educira o opasnostima nuklearnog ratovanja. Film se pretvorio u slavljenje bombe diktirano od strane Pentagona i Bijele kuće. U filmu se tvrdilo daje američka vojska bprethodno bacila letke s upozorenjem o atomskoj bombi koja će biti bačena na Hirošimu i da je bombarder Enola Gay bio napadnut japanskim protuzračnim projektilima. Istina je, međutim, bila posve drugčija - nisu bili bacani leci s upozorenjem niti je Enola Gay bio pod protuzračnom vatrom. Oppenheimer je za scenarij tog filma rekao da je "bez svrhe ili uvida". Drugi fizičar, Leo Szilard, rekao je to još otvorenije: "Ako je naš grijeh kao znanstvenika bio napraviti i koristiti atomsku bombu, onda je naša kazna bila gledati taj film."
Oppenheimer je tada počeo javno govoriti o opasnostima atomskog ratovanja, iako je nastavio djelovati kao konzultant američke vlade za nuklearno oružje. U studenome 1945. izjavio je da je bomba "prema svim standardima svijeta u kojem smo odrasli - zla stvar." Davao je televizijske intervjue oštro ističući rizik od nuklearnog rata. Godine 1949., kao voditelj savjetodavnog odbora za novoformirano Povjerenstvo za atomsku energiju (AEC), podnio je izvješće u kojem je zauzeo stav protiv razvoja još moćnije hidrogenske bombe.
"Superbomba bi mogla postati oružje genocida. Superbomba se nikada ne bi trebala proizvesti", govorio je Oppenheimer.
Saslušanje pred odborom i diskreditacija
Godine 1953. održao je govor uspoređujući nuklearne sposobnosti SAD-a i Sovjetskog Saveza kao "dva škorpiona u boci, od kojih je svaki sposoban ubiti drugoga, ali samo riskirajući vlastiti život". Sva ta otvorena upozorenja učinila su ga metom, a u prosincu 1953., usred paranoične McCarthyjeve ere o sovjetskim špijunima na najvišim razinama vlasti, predsjednik AEC-a Lewis Strauss (u Nolanovom filmu glumi ga Robert Downey Jr.), koji je mrzio Oppenheimera, pozvao je znanstvenika u svoj ured i rekao mu da je njegova strogo povjerljiva sigurnosna dozvola opozvana. Oppenheimer je inzistirao da se brani sam, što je navelo AEC da sazove njegovo saslušanje. Saslušanje, koje je počelo 12. travnja 1954., predstavljalo je rendgenski snimak Oppenheimerova života. Njegovi veliki i mali prijestupi izvučeni su na vidjelo i podvrgnuti strogom ispitivanju. Spominjalo se i prijateljstvo s Chevalierom, stručnjakom za francusku književnost na Berkeleyu, ali i komunistom, kao i Oppenheimerovo protivljenje Tellerovoj hidrogenskoj bombi. Inače samouvjerenog znanstvenika uhvatila je panika dok ga je ispitivao AEC-ov odvjetnik Roger Robb pa je, u jednom trenutku, objašnjavajući zašto je štitio Chevaliera kazao: "Bio sam idiot". Morao je i objašnjavati zašto je u ljeto 1943. proveo noć sa svojom bivšom zaručnicom, također komunistkinjom Tatlock, a u vrijeme dok je već radio na 'Projektu Manhattan'.
Na pitanje članova odobra zašto ju je morao vidjeti, odgovorio je: "Zato što je još uvijek bila zaljubljena u mene."
Dana 27. svibnja, odbor je glasujući 2 prema 1 odlučio da se Oppenheimeru ne vrati sigurnosna dozvola. Oppenheimerov odnos s vladom SAD-a time je bio službeno završen. Vratio se u Princeton, u New Jersey, gdje je od 1947. bio direktor Instituta za napredne studije.
J. Robert Oppenheimer i Albert Einstein
'Ta saslušanja su ga uništila'
"Saslušanja su ga uništila", rekao je kasnije njegov prijatelj Rabi. Drugi, pak, prijatelj, diplomat George Kennan, prisjetio se kako je Oppenheimeru rekao kako bi sigurno bio dobrodošao u nekoj drugoj zemlji. "Prokletstvo, ali ja slučajno volim ovu zemlju”, ogovorio je sa suzama u očima.
Potom je pokušavao umanjiti važnost saslušanja govoreći da to "ne znači ništa" i da se "slučajno našao tamo". Godine 1964. njemački dramatičar Heinar Kipphardt, služeći se objavljenim transkriptima sa saslušanja, pišući knjigu po kojoj je poto napravljena i kazališna predstava.
O predstavi o njegovom padu sam je Oppenheimer tada rekao: "Cijela ta prokleta stvar bila je farsa, a ti ljudi pokušavaju od toga napraviti tragediju."
U pokušaju javne rehabilitacije, predsjednik Lyndon B. Johnson uručio je 1963. godine Oppenheimeru nagradu Enrico Fermi. Usprkos tome, on se nikada nije u potpunosti oporavio od udarca nanesenog njegovom ugledu. Proživio je ostatak života u Princetonu, radeći na Institutu za napredne studije do 1966. godine. U veljači sljedeće godine umro je od raka.
Oppenheimerova sigurnosna dozvola ostala je opozvana do prosinca 2022., kada je Ministarstvo energetike poništilo odluku komisije iz 1954. godine.
"Oppenheimer zauzima središnju ulogu u našoj povijesti jer je predvodio nacionalne atomske napore tijekom Drugog svjetskog rata i sadio sjeme za nacionalne laboratorije Ministarstva energetike. Kako je vrijeme prolazilo, na vidjelo je izašlo više dokaza o pristranosti i nepoštenosti procesa kojem je dr. Oppenheimer bio podvrgnut, dok su dokazi o njegovoj lojalnosti i ljubavi prema domovini samo dodatno potvrđeni", izjavila je tim povodom državna tajnica za energetiku Jennifer Granholm.
Važnost Nolanovog filma
Nolanov film dolazi u vrijeme globalne nesigurnosti kada optimizam o nuklearnom razoružanju uzmiče pred pričama o novom nuklearnom dobu. Malo svjetskih vođa danas ima izravno iskustvo s užasima nuklearnih bombi, a neki mlađi ljudi ne znaju čak ni osnovne činjenice o Drugom svjetskom ratu.
"Prošlo je gotovo 80 godina od završetka Drugog svjetskog rata", kaže Cynthia C. Kelly, predsjednica Zaklade Atomic Heritage Foundation. "Sada javnost može otvorenije razmatrati različita tumačenja atomske povijesti", dodaje.
Zašto je režiseru Nolanovog kalibra trebalo toliko vremena da se prihvati Oppenheimerove priče? Možda zato što smo tek sada dovoljno daleko od tih događaja koji su promijenili svijet da bismo bili spremni vidjeti i njih i njega novim očima, piše Smithsonian Magazine.
A to nije lak zadatak. Kao što je sam Oppenheimer rekao u jednom intervjuu 1948. godine: "Ako ste živjeli život u kojemu niste bili slobodni i otvoreni prema ljudima, taj život je nemoguće razmrsiti jer je kao klupko vune."
