Prema priči koju donosi BBC, prije nešto više od stoljeća, točnije 1913. godine, u Beču su, nedaleko jedan od drugoga, istodobno živjela petorica muškaraca koji se tada nisu međusobno poznavali.
Zagonetni stranac lažnog imena
U siječnju te 1913. čovjek čija je putovnica glasila na ime Stavrosa Papadopoulosa stigao je vlakom iz Krakowa na Bečki sjeverni kolodvor. Bio je tamnije puti, imao je goleme seljačke brkove, a u ruci je nosio poveći drveni kovčeg.
"Sjedio sam za stolom", napisao je godinama kasnije čovjek koji ga je dočekao, "kada je neznanac zakucao na vrata i ušao. Bio je nizak, mršav, lošeg tena. U njegovim očima nije bilo ničeg prijateljskog".
Ovo je sjećanje zapisao ruski disident Lav Trocki koji je u Beču uređivao radikalno glasilo Pravda. Čovjek kojeg je opisao nije se, naravno, zvao Papadopoulos. Neznančevo pravo ime bilo je Josif Visarionovič Džugašvili, za prijatelje Koba, a kojeg će svijet kasnije upamtiti po imenu Staljin.
On je tada proveo mjesec dana u Beču upoznavši Trockog te pišući s Nikolajem Buharinom svoje prvo djelo Marksizam i nacionalno pitanje.
Velika gužva u Beču 1913. godine
Trocki i Staljin, revolucionari čije je vrijeme tek dolazilo, živjeli su te 1913. u središtu Beča, u istom dijelu grada kao i čuveni psihoanalitičar Sigmund Freud. Freud je u Beč doselio još kao dijete 1860. godine. Kuću i ordinaciju imao je u u ulici Bergasse.
U isto vrijeme ondje se zatekao i mladi, tada 21-godišnji Josip Broz kojeg će svijet kasnije također upoznati pod isprva konspirativnim imenom - Tito. Budući jugoslavenski vođa radio je u Daimlerovoj tvornici automobila u Bečkom Novom Mjestu, tražeći u središtu grada neki novi posao, ali i zabavu.
U isto vrijeme po Beču se kretao i tada 24-godišnji Adolf Hitler, snujući da upiše studij slikarstva na Bečkoj akademiji likovnih umjetnosti. On je živio kao podstanar u jednoj kući u Meldermannstrasse blizu Dunava.
Fascinantna mješavina kultura
Beč je te 1913. godine bio glavni grad Austro-Ugarske Monarhije u kojoj je živjelo petnaest različitih naroda i više od 50 milijuna stanovnika.
"Iako nije bio baš poput melting pota (kotla za taljenje) Beč je bio svojevrsna kulturna juha. Privlačio je ambiciozne mlade ljude iz čitavog carstva", kaže Dardis McNamee, urednica Vienna Review, jedinog bečkog mjesečnika na engleskom jeziku.
"Gotovo polovica od dva milijuna stanovnika, koliko ih je Beč tada imao, bili su porijeklom iz Češke i Moravske, pa je češki jezik ondje bio gotovo ravnopravan njemačkom", objašnjava ona.
"Časnici austrougarske vojske morali su znati izdati naredbu na čak jedanaest jezika, a nacionalna himna bila je prepjevana na svaki od njih", tumači ona tadašnju 'mješavinu' kultura u Beču i čitavoj Austro-ugarskoj.
Društveni život u kavanama
"Kultura kavana i diskusija koje su vođene u njima predstavljala je važan dio tadašnjeg, kao i sadašnjeg života Beča", objašnjava Charles Emmerson, autor knjige '1913: Potraga za svijetom uoči Prvog svjetskog rata'.
"Bečka intelektualna scena zapravo nije bila velika i svi su znali jedni druge što je i omogućilo takvu kulturnu razmjenu. Ta je klima pogodovala političkim disidentima i bjeguncima. Nije bilo neke naročito snažne središnje države. Štoviše, država je bila i pomalo neuredna po tom pitanju, pa ako ste htjeli naći mjesto u Europi za sakriti se, a usto susresti mnogo zanimljivih ljudi, onda je Beč bio pravo mjesto za to", napominje Emerson.
Freudova omiljena kavana Landtmann nalazila se u samoj povijesnoj jezgri grada, a par minuta hoda dalje od nje bila je kavana Central gdje su pili kavu jeli kolače, čitali novine i vodili žive rasprave Trocki i Staljin. U istu kavanu, iznutra ukrašenu prekrasnim svodovima, zalazio je i Hitler.
Utočište disidenata, umjetnika, špijuna...
Tih je godina u Beč stigao čitav val mladih židovskih intelektualaca, stasala je nova klasa industrijalaca, a zahvaljujući pravu koje im je omogućio car Franjo Josip još 1867. mogli su bez većih problema svi dobiti državljanstvo, pa time i lakši pristup školama i fakultetima.
Skladateljica Alma Mahler, čiji je slavni suprug i skladatelj Gustav Mahler umro 1911. bila je dijelom te scene. Također i slikar Oskar Kokoschka, arhitekt Walter Gropius, kasnije osnivač čuvenog Bauhausa...
Nitko ne zna je li te godine u nekoj zgodi Hitler nabasao na Trockoga, a Tito upoznao Staljina. Ti će ljudi nakon Prvog svjetskog rata i raspada austrougarskog casrstva 1918. godine obilježiti svjetsku povijest.
Kada su kasnije postali slavni i zloglasni, štošta ih je povezivalo, ali i ta manje poznata bečka epizoda 1913. godine.
