I prije pandemije koronavirusa i kaosa koji se tako stvorio u globalnom lancu opskrbe u Europi se počelo govoriti o "strateškoj autonomiji" od uvoza. Ali kad se izračunaju posljedice, to bi bilo veoma, veoma skupo.
Još i prije pandemije je Europa osjetila u kojoj mjeri je ovisna o globalnoj razmjeni: tada su to još bili, na primjer, neke vrste antibiotika i lijekova. S pandemijom se shvatilo da je ovisnost još mnogo veća jer su problemi sezali od zaštitnih maski pa do dijelova za sve moguće strojeve, uključujući i one kojima bi se moglo proizvoditi cjepivo, piše Deutsche Welle.
Mnogo toga je stizalo iz Kine, ali ne samo iz te zemlje: Europa je ovisna o isporuci i uvozu u toj mjeri da ta ovisnost može biti opasna. I zato jer se s isporukom kasni - kao što je sad slučaj zbog poremećaja brodskog prometa, ali i zbog političkih razloga i nesuglasica.
Ovisnost seže od sirovina i jednostavnih proizvoda pa sve do visoke tehnologije i čipova. Ne čudi da se Njemačka zalaže da Europa promiče vlastitu proizvodnju čipova - zbog toga sad i njene tvornice automobila ne proizvode koliko bi mogle - tu je i Bruxelles već pokazao razumijevanje.
'Strateška autonomija' Europske unije
Jer mnoge države EU-a su shvatile u kojoj mjeri su ovisne o uvozu, tako da je Europska komisija ovog proljeća usvojila plan kojim bi se stvorila "strateška autonomija" Europske unije. Kako piše Neue Zürcher Zeitung, ta doktrina predviđa "otvorenu stratešku autonomiju" gdje bi se trebalo biti "otvoren koliko se može i autonoman kad je to potrebno".
To zvuči dobro i razumno, ali samo na papiru. Jer kako uopće definirati što je "strateško" i što bi se svakako trebalo moći proizvoditi u Europi, a što nije tako važno? Povrh toga, sad problema ima i industrija namještaja jer nedostaju banalni proizvodi kao što je okov. To se definitivno može proizvoditi i u Europi, ali ne po toj cijeni po kojoj isporučuju tvornice Kine ili Indije.
Upravo to ističe i švicarski list: globalna trgovina je dovela do golemog pada cijene proizvodnje, a time i do toga da si i obični građani mogu priuštiti mnogo više toga nego što su si mogli priuštiti još u šezdesetim ili sedamdesetim godinama prošlog stoljeća. A bilo kakav oblik poticaja "domaćoj", dakle europskoj proizvodnji, bi nužno doveo do "protekcionističke kočnice takvog porasta blagostanja".
Duboka recesija
Institut za svjetsku ekonomiju iz Kiela je u računalu stvorio simulaciju jedne Europe koje bi bila "strateški autonomna" i pogledao koliko bi to koštalo. Rezultat je nedvosmislen: "Kad bi EU napustio međunarodni lanac isporuke ili tek isporuke iz Kine, države EU-a bi to koštalo stotine milijardi eura".
U kalkulaciji su pošli od pretpostavke da EU bitno oteža uvoz - čak ne nekakvim carinama, nego da posegne za mjerama potpore domaćoj proizvodnji: kome bi se davali poslovi iz javnih natječaja, porezne olakšice i drugi oblici potpore "strateškim" tvrtkama. Takve mjere bi teško ostale bez posljedica tako da su u simulaciju stavili i kvote za uvoz i čak zabrane za određenu robu iz Europe.
Ako bi se EU jednostrano upustio u takve mjere, njegov bi "BDP svake godine bio manji za oko 580 milijardi eura prema referentnoj vrijednosti od 2019., što znači 3,5% manji nego bez takvih zaštitnih mjera". A ako se tome dodaju posljedice protumjera europskih partnera, onda bi gubitak narastao na 870 milijardi eura, odnosno 5,3% BDP-a. Obzirom da je gospodarski rast EU-u u toj referentnoj godini bio 1,6%, jasno je što bi to značilo: duboku recesiju.
Provedba nije baš tako jednostavna
Naravno da i ekonomisti u Kielu shvaćaju da je ova ovisnost Europe od uvoza i opasna - i skupa, kao što se sad vidi kad traju poteškoće s isporukom. Već nedostatak čipova znači da europske tvornice ne mogu realizirati narudžbe, bilo da je riječ o Daimleru, Fiatu ili Siemensu. No oni savjetuju drugačije mjere: "Treba šire postaviti mrežu isporučitelja, promicati reciklažu i poboljšati sustav skladištenja".
No i to je jednostavnije napisati nego provesti: pouzdani partner za isporuku se neće naći bilo gdje i on neće nastati preko noći. Reciklaža bi mogla nešto smanjiti ovisnost od određenih sirovina, ali kod nekih je to zapravo nemoguće ili daleko od isplativog. A i kad je riječ o skladištenju, europski proizvođači su godinama smanjivali troškove dogovarajući "just on time" isporuku - skladišta praktično nema, a nema ni troškova tog prostora i osoblja u njemu.
Ali kad dijelovi jednostavno ne stižu - onda je i to veoma, veoma skupo, piše DW.
