Naime, Europski sud pravde je u četvrtak donio presudu u slučaju u kojem je francuski industrijski proizvođač sjemena Graines Baumax tužio spontano nastalu mrežu poljoprivrednika Kokopelli, koja među svojim članovima razmjenjuje sjemenke raznih vrsta plodova. Sud je presudio da članovi te mreže smiju koristiti sjeme starih sorta voća i povrća.
Mreža poljoprivrednika Kokopelli raspolaže sjemenom više od 460 vrsti biljaka - ali koje nisu nigdje upisane kao službeno priznate i dopuštene vrste. Koncern Graines Baumax je zato zadrugu tužio zbog nedopuštene tržišne utakmice za 50 tisuća eura i tražio zabranu poslovanja za tu mrežu poljoprivrednika, piše Deutsche Welle.
Smjernice Europske unije načelno zabranjuju seljacima da sami proizvode sjemenke iz starih vrsta biljaka i da ih prodaju drugima, ako te vrste nisu službeno priznate i upisane u katalog vrsta, tvrdio je industrijski proizvođač. No, Europski sud pravde je u četvrtak konačno odlučio kako citirana smjernica EU zapravo ne sprečava seljake da ipak uzgajaju što hoće. Naime, mnoge od tih vrsta voća i povrća su seljaci već generacijama uzgajali na svojim zemljištima i prodavali plodove na tržnicama, makar se nitko nikad nije potrudio pokrenuti skup i zahtjevan postupak službenog priznavanja i upisa u katalog.
Težak udarac za svjetske koncerne
Ova presuda predstavlja težak udarac za svjetske koncerne poput Bayer Cropa, Monsanta, Duponta ili Syngenta, koji sustavno teže kontrolirati baš sve što se sije, uzgaja i što mi konačno jedemo. Ti svjetski koncerni već nadziru 67 posto svjetskog tržišta sjemenki i čine sve što mogu da i nad "običnim" plodovima steknu pravo intelektualnog vlasništva, piše DW.
Plan tih koncerna je jednostavan: prigrabiti što je više moguće raznih sorti žitarica, voća i povrća, kako bi poljoprivrednici bili ovisni o njihovim proizvodima. Vlasništvom nad sjemenjem mogu prisiliti seljake da, kad kupe sjeme, kupuju i njihovo gnojivo, pesticide i herbicide.
Heike Schiebeck iz udruge malih poljoprivrednika Via Campesina objašnjava kako baš tu leži zarada koncerna (samo američki Monsanto je prošle godine ostvario promet od gotovo 12 milijardi dolara), jer koliko god da je koštalo sjeme, seljak onda mora platiti još ravno pet puta više za ostalu "kemiju" za svoje nasade.
Također, šuma propisa tjera poljoprivrednike da idu "linijom manjeg otpora": da kupuju sjeme nekog svjetskog koncerna, čiji je plod evidentiran, reguliran i kojeg na koncu mogu i prodati veletrgovcima i u lance samoposluga. No, potrošačima je već dosadilo kupovati takve plodove koji, zato što brže rastu, nemaju niti isti okus kao npr. "prave" jagode, rajčice i ostalo voće i povrće kakvo su uzgajali još naši djedovi.
Europski sud je utvrdio da mnoge od takvih sorti već spadaju u vrste koje su "ugrožene od izumiranja" i koje imaju tipična, lokalna obilježja. A za takve vrste spomenute smjernice EU poljoprivrednicima dozvoljavaju uzgoj i prodaju čak i bez certifikata nadležnih službi. Kada je riječ o evidentiranju sorti, sud smatra kako je dovoljno da neka vrsta bude priznata u bilo kojoj zemlji EU pa da se njome može trgovati u svim zemljama Unije. U svakom slučaju, to je velika pobjeda i za poljoprivrednike i za zaštitare okoliša koji upozoravaju na izumiranje vrste.
