Godine 1674., u vrijeme Francusko-nizozemskog rata, zapovjednici opkoljenog Gravea postali su uznemireni zbog ogromnih zaliha eksplozivnog materijala i streljiva koje su nakupili. Brinulo ih je da će, ako se vojna oprema slučajno zapali, eksplozija imati katastrofalne posljedice za grad pa su iz predostrožnosti odlučili prodati pola baruta. Jedina mana ovog plana bio je kupac - Nizozemska. Nizozemci su, što ne čudi, za barut ponudili velikodušnu cijenu, a zatim tim istim barutom intenzivirali bombardiranje grada.
Je li to bio slučaj izdaje identičan onome kada su ruski zapovjednici i vojnici 1990-ih godina prodavali oružje svojim neprijateljima u Čečeniji? Ne - samo stvar loše procijenjene politike, piše Politico u svom zanimljivom osvrtu na trgovinu koja se tijekom povijesti odvijala među zaraćenim državama iza kulisa.
Na tragu toga, piše Politico, Ukrajinci smatraju da zapadne sile također provode pogrešnu politiku ne obustavljajući apsolutno svu trgovinu s Rusijom, a fokus im je trenutno na prirodnom plinu koji Europa i dalje kupuje od Rusije. Ukrajinci tvrde da kupnja samo pomaže financiranju ratnog stroja ruskog predsjednika Vladimira Putina i produžava sukob koji Ukrajina, razumljivo, želi čim prije okončati.
Ali, piše Politico, postoji i drugi način kako se na to može gledati.
Neprijatelji trguju i dok međusobno ratuju
Čini se da ekonomske sankcije Rusiji imaju suprotan učinak od očekivanog i da nenamjerno pomažu Kremlju, umjesto da ga ometaju u invaziji. U međuvremenu, te iste sankcije štete zapadnim gospodarstvima, riskirajući političku reakciju europskih birača i pad podrške Ukrajini.
Jedna od velikih prljavih tajni rata je da neprijatelji, dok međusobno ratuju, često nastavljaju trgovati za političke, ekonomske i moralne interese — pa čak i vojne razloge.
"Trgovina između protivnika uključuje oružje i gorivo, kao i hranu i luksuznu robu", istaknuli su američki akademici Jack Levy i Katherine Barbieri u svom radu iz 2004. godine: "Trgovina s neprijateljem u vrijeme rata".
Ponekad je trgovina s neprijateljem službena politika
Tako su, primjerice, tijekom Sedmogodišnjeg rata od 1755. do 1763. godine, Britanci nastavili uvoziti francusko vino i odlučili da neće zaustaviti isporuke irske govedine u francusku Zapadnu Indiju. Tijekom Napoleonskih ratova odvijala se žustra trgovina između tvrdokornih neprijatelja, pri čemu je britanski admiralitet kupovao brendi od Francuza kako bi osigurao da mornarički ratnici još uvijek mogu dobiti svoj "dnevni trošak" kada je počelo nedostajati ruma.
Ponekad je trgovina s neprijateljem službena politika - kao što je bilo tijekom Krimskog rata, kada je britanski kabinet pažljivo kalkulirao o tome kolika je trgovina s Rusijom svrsishodna, a koja ne bi pomogla ruskim ratnim naporima. Ponekad vlade zatvaraju oči - ili su u tajnom dogovoru - na ono što rade krijumčarske mreže i profiteri.
Ponekad, zbog čvrste komercijalne međuovisnosti između protivnika, zabrana bitne trgovine može potkopati sposobnost sankcionirane zemlje da vodi rat. A u prošlosti, vlade su bile svjesne da sankcije i restriktivna gospodarska politika mogu distancirati neutralne zemlje ili pak nacijama, koje nisu u ratu, ponuditi prostor da iskoriste trgovinske mogućnosti koje bi potom mogle zadržati i po završetku sukoba zaraćenih strana.
Neizravno financiranje terorističkih skupina koje se istovremeno bombardira
Iz strateških razloga, Amerikanci su opskrbljivali govedinom vojsku britanskog vojvode od Wellingtona u Španjolskoj tijekom rata 1812., bojeći se da bi u suprotnom London mogao povući snage s Pirenejskog poluotoka. Time bi se otvorio rizik da te snage budu poslane u Sjevernu Ameriku i ojačaju vojsku Njegova Veličanstva koja se već bori u Anglo-američkom ratu. Ili, kako je rekao bivši američki predsjednik Thomas Jefferson:
"Ako bismo izgladnjivanjem prisilili britansku vojsku da se povuče s poluotoka, to bi značilo da ih šaljemo ovamo. Mislim da je bolje da ih tamo hranimo za plaću, nego da se borimo s njima ovdje ni za što."
Nedavno su u Siriji taktički imperativi oblikovali tajnu trgovinu između doslovno svih aktera. Zajedno s vladom Bašara al-Asada, pobunjenici koje podržava Zapad i međunarodne humanitarne organizacije kupovale su naftu od terorističke skupine Islamska država. Nisu imali mnogo izbora, ali to je zapravo značilo da su zapadne vlade neizravno financirale terorističku skupinu dok su je u isto vrijeme bombardirale.
'Ideja je bila slomiti rusko gospodarstvo. Očito, to se nije dogodilo'
Pa, kakva se pouka može izvući iz duge povijesti trgovanja s neprijateljima?
"Sankcije same po sebi nisu politika, one su način opstruiranja ponašanja", izjavio je u ožujku visoki predstavnik EU-a Josep Borrell. Međutim, zapadne sankcije do sada nisu spriječile Putina da nastavi rat u Ukrajini.
Ruski tekući račun je u suficitu; ruska valuta se oporavila i dosegnula najjaču razinu u odnosu na dolar od svibnja 2015., i u takvom je stanju da je središnja banka zemlje uskočila kako bi je pokušala oslabiti, strahujući da će u protivnom smanjiti izvoznu konkurentnost. Ruski prihodi od nafte i plina nastavljaju rasti i predviđa se da će ove godine dosegnuti 285 milijardi dolara, djelomično zahvaljujući velikoj prodaji na azijskim tržištima, koja nadoknađuje duboko snižene cijena po kojima Rusija prodaje energente. Indijski trgovci su pak, prema izvješćima, zaradili prodajući sirovu rusku naftu zapadnim koncernima.
Šef ruskog državnog plinskog diva Gazproma, Aleksej Miller, primijetio je na godišnjem međunarodnom ekonomskom forumu prošloga mjeseca u Sankt Peterburgu da je Europska unija možda smanjila uvoz plina "za nekoliko desetaka posto", ali da su cijene porasle "nekoliko puta više od toga." Na istom skupu Putin se hvalio da je zapadna ideja "bila jasna: slomiti rusko gospodarstvo nasilno", dodavši uz smiješak: "Nisu uspjeli. Očito, to se nije dogodilo."
Sve veće cijene pogađaju Europu
U međuvremenu, skok cijena energije ozbiljno je utjecao na troškove života zapadnih kućanstava, potičući inflaciju. Zaključno s lipnjem, rast cijena u eurozoni dosegnuo je rekordnih 8,6 posto, djelomično zahvaljujući naglom ubrzanju cijena energije i hrane zbog sankcija i poremećaja opskrbe uzrokovanih ruskom invazijom na Ukrajinu.
Nitko ne sumnja da će sankcije nanijeti trajnu štetu ruskom gospodarstvu. Ruska industrijska proizvodnja u svibnju je pala za 1,7 posto na godišnjoj razini. Neki sektori su devastirani. Proizvodnja automobila pala je 96,7 posto u usporedbi s 2021. Maloprodajno povjerenje je poljuljano. Procijenjenih 300.000 Rusa koji su pobjegli i odabrali politički egzil - mnogi od njih IT radnici - izgubljena su ekonomska prilika za zemlju.
Ali, pobune oko kruha nema. Ruske trgovine hranom te supermarketi i dalje su dobro opskrbljeni. Rusija je odavno "ispekla zanat" u "životu pod sankcijama", kojima je izložena nakon aneksije Krima 2014. godine. A i uvijek postoje načini pronalaženja robe putem tajnih mreža krijumčarenja za one koji imaju gotovinu, kako bi se dočepali nekog cijenjenog zapadnog proizvoda. Većina običnih Rusa pak ionako nikada nije imala priliku trošiti novac na luksuznu zapadnu robu, a zatim nastaviti živjeti "sivi skučeni život" kao prije Putinovih "prekomorskih avantura".
Neki zapadni dužnosnici tvrde da će sankcije uskoro početi utjecati na Putinovu sposobnost vođenja rata, jer će početi ponestajati dijelovi za tenkove i mikročipovi za drugo napredno oružje. Ali, pitanje je hoće li se to dogoditi prije nego što europski domaćini izgube strpljenje?
Pametno vođenje rata ne znači da se Europa pretvara u "naivnog mirotvorca", ali sankcioniranje ruske energije možda i nije bio tako pametan potez, zaključuje Politico.
