Tekst "Europa bi trebala učiti na greškama Latinske Amerike" objavljen je u zadnjem broju hrvatskog izdanja Le Monde diplomatiquea, a s francuskog ga je prevela Milena Ostojić.
Mi Latinoamerikanci stručnjaci smo za krizu. Ne zato što bismo bili inteligentniji od drugih, nego zato što smo već prošli kroz sve i svašta. Zapravo, užasno smo loše upravljali našim dosadašnjim krizama jer smo imali jedan jedini prioritet: obraniti interese kapitala, pa i po rizik guranja cijele regije u dugotrajnu dužničku krizu. Stoga danas zabrinuto promatramo kako Europa kreće istim putem.
Sedamdesetih godina prošlog stoljeća, latinskoameričke zemlje našle su se u situaciji intenzivnog vanjskog zaduživanja. Službena povijest tvrdi da je ta situacija rezultat politika koje su vodile "neodgovorne vlade", kao i neravnoteža nagomilanih zbog modela razvoja koji je latinskoamerički kontinent usvojio nakon Drugog svjetskog rata, a koji se svodio na stvaranje industrije sposobne lokalno proizvesti proizvode koji su dotad uvoženi. Riječ je o razvojnom modelu poznatom kao "industrijalizacija supstitucijom uvoza".
Intenzivno zaduživanje ustvari su promicale, pa čak i nametale, međunarodne financijske organizacije. Prema njihovoj tobožnjoj logici, financiranje visokorentabilnih projekata, kojih je u to vrijeme izrazito puno u zemljama Trećeg svijeta, trebalo bi dovesti do razvoja, dok bi prihodi od ovih investicija omogućili otplatu ugovorenih dugova.
Kad su pozajmice presušile, a kamate skočile
To je trajalo sve do 13. kolovoza 1982., kada je Meksiko objavio da ne može otplatiti dugove koji su došli na naplatu. Otada je cijela Latinska Amerika trebala trpjeti posljedice obustave međunarodnih pozajmica, istovremeno s posljedicama brutalnog povećanja kamatne stope na svoj dug. Pozajmice izvorno ugovorene s kamatnim stopama od četiri do šest posto, koje su međutim podlijegale mogućnosti kasnije promjene, odjednom su dosegle 20 posto. Kako je nekoć govorio Mark Twain: "Bankar, to je osoba koja vam pozajmi kišobran kada je sunčano i oduzme vam ga kada počne kišiti…"
Tako je otpočela naša "dužnička kriza". Tijekom jednog desetljeća, 1980-ih, Latinska Amerika doznačila je svojim vjerovnicima sredstva u neto iznosu od 195 milijardi dolara (skoro 554 milijarde prema sadašnjoj vrijednosti dolara). U isto vrijeme, vanjski dug regije narastao je sa 223 milijarde dolara u 1980. na čak 443 milijarde 1991. godine! I to ne zbog uzimanja novih kredita, nego zbog refinanciranja i akumulacije kamata.
Južna Amerika je de facto završila 1980-e s dohotkom po glavi stanovnika na istoj razini kao sredinom 1970-ih. Govori se o "izgubljenom desetljeću" za razvoj. U stvarnosti je izgubljena čitava jedna generacija.
Iako je odgovornost podijeljena, zemlje centra, međunarodna birokracija poput MMF-a, Svjetske banke i Međuameričke banke za razvoj, kao i privatne međunarodne banke, naravno, svele su uzrok nevolja na problem prezaduženosti država (overborrowing). Nikada nisu prihvatile odgovornost za vlastitu ulogu u nametanju kredita dodijeljenih na neodgovoran način (overlending).
Ozbiljne proračunske krize i vanjsko zaduženje generirano neto prijenosom sredstava iz Latinske Amerike prema njezinim vjerovnicima prinudili su velik broj zemalja iz regije da napišu "pisma namjere" koja je diktirao MMF. Takvi obvezujući dogovori omogućili su im da dobiju pozajmice od međunarodnih financijskih organizacija, kao i jamstvo pri ponovnim pregovorima o bilateralnim dugovima sa zemljama vjerovnicama okupljenima u Pariškom klubu.
Štednja, poskupljenja, privatizacije... Zvuči poznato?
Ovi programi strukturne prilagodbe i stabilizacije nametnuli su zemljama Latinske Amerike uobičajene recepte: proračunske politike štednje, povećanje cijena javnih službi, privatizacije itd. Dakle sve mjere putem kojih se nije nastojalo izaći što prije iz krize, niti potaknuti rast ili zapošljavanje, nego zajamčiti otplatu dugova privatnim bankama. Konačno, te su zemlje i dalje bile zadužene, ne više kod tih privatnih institucija, nego kod međunarodnih financijskih organizacija, koje su štitile interese banaka.
Početkom 1980-ih, u Latinskoj Americi, kao i u cijelom svijetu, počinje se nametati novi model razvoja – neoliberalizam. Ovaj novi "konsenzus" o strategiji razvoja dobio je ime Vašingtonski konsenzus, a njegovi glavni konceptualni začetnici i promicatelji bile su multilateralne financijske organizacije koje, baš poput američkog Ministarstva financija, svoje sjedište imaju u Washingtonu. Promiče se logika prema kojoj je kriza u Latinskoj Americi izazvana prekomjernom intervencijom države u ekonomiju, odsustvom adekvatnog sustava slobodnih cijena i udaljavanjem od međunarodnih tržišta – a podrazumijeva se da su te značajke proizašle iz latinskoameričkog modela industrijalizacije supstitucijom uvoza.
Zašto 'prosvijetljena' Europa ponavlja greške?
Udruženi pothvat ideološke marketinške kampanje bez presedana, prerušene u znanstveno istraživanje, i izravnih pritisaka koje su vršili MMF i Svjetska banka, urodio je plodom: regija je prešla iz jedne krajnosti u drugu, od nepovjerenja prema tržištu i prekomjernog povjerenja u državu na slobodno tržište, deregulaciju i privatizacije.
Kriza nije bila samo ekonomska; ona je posljedica nedostatka vodstva i ideja. Plašili smo se misliti svojom glavnom i stoga smo tako pasivno prihvaćali apsurdne inozemne diktate.
Ovakav opis krize koja je pogodila Ekvador (vidi okvir) nesumnjivo će se činiti poznatim većini Europljana. Europska unija pati od prezaduženosti proizvedene i dodatno otežane neoliberalnim fundamentalizmom. Uz puno uvažavanje suverenosti i neovisnosti svake regije u svijetu, s iznenađenjem ustvrđujemo da danas baš ta toliko prosvijetljena Europa u svakom segmentu ponavlja iste pogreške koje je u prošlosti počinila Latinska Amerika.
Dok su se kreditori pravili blesavi...
Europske banke dale su pozajmicu Grčkoj pretvarajući se da ne vide da je grčki proračunski deficit zapravo skoro tri puta viši od deficita koji je objavila država. Ponovno se postavlja problem prezaduženosti kojemu se propušta spomenuti druga strana medalje: prekomjerni krediti. Kao da financijski kapital ne snosi niti je ikada snosio ma i najmanju odgovornost za prezaduženost.
Od 2010. do 2012. godine nezaposlenost u Europi dosegla je alarmantnu razinu. Između 2009. i 2012. Portugal, Italija, Grčka, Irska i Španjolska smanjuju svoje proračunske izdatke prosječno za 6,4 posto, čime su ozbiljno naškodili svojim zdravstvenim službama i obrazovanju. Ta se politika pravda nedostatkom sredstava, no istovremeno su znatne sume upotrijebljene za spašavanje financijskog sektora. U Portugalu, Grčkoj i Irskoj iznosi tog "bankarskog spašavanja" prelaze totalni iznos godišnjih plaća.
Dok kriza trajno pogađa europske narode, i dalje im se nameću recepti koji su propali svuda u svijetu.
Uzmimo za primjer Cipar. Kao i uvijek, problem počinje s deregulacijom financijskog sektora. Godine 2012. loše upravljanje postalo je neodrživo. Ciparske banke, naročito Bank of Cyprus i Laiki banka, plasirale su kredite u Grčkoj u iznosu višem od ciparskog BDP-a. U travnju 2013. godine Trojka – MMF, Europska centralna banka i Europska komisija – predlažu "spašavanje" teško deset milijardi eura. Uvjetuju ga programom strukturne prilagodbe koji uključuje smanjenje javnog sektora, ukidanje sustava generacijske solidarnosti za novozaposlene, privatizaciju strateških javnih poduzeća, mjere proračunske prilagodbe koje bi imale potrajati sve do 2018., ograničenje socijalnih izdataka i stvaranje "fonda za financijsko spašavanje", čiji je cilj održati banke i riješiti njihove probleme, sve to uz zamrzavanje depozita većih od 100.000 eura.
Nitko ne dovodi u pitanje činjenicu da su reforme nužne, niti tvrdi da se ozbiljne pogreške ne bi trebale korigirati. To se odnosi i na izvorne greške: Europska unija integrirala je zemlje s vrlo velikim razlikama u produktivnosti, razlikama koje nacionalne plaće ne odražavaju u potpunosti.
Pa ipak, u najvećem dijelu, politike koje se vode ne nastoje izaći iz krize po najmanju cijenu za europske građane, nego osigurati otplatu duga privatnim bankama.
Kad se dug ne može platiti
Govorili smo o zaduženim zemljama. No što je s onim zemljama koje nisu sposobne otplatiti svoje dugove? Uzmimo primjer Španjolske. Nedostatak regulacije i izrazito olakšan pristup novcu španjolskih banaka stvorili su ogromnu količinu hipotekarnih kredita, koji su dali zamaha nekretninskim špekulacijama. Same banke tražile su klijente, procjenjivale cijene stanova i pozajmljivale uvijek unaprijed novac za kupovinu automobila, namještaja, elektronskih kućanskih aparata itd.i
Kada se rasprsnuo nekretninski mjehur, dužnik ni u najboljoj volji više nije mogao otplatiti kredit: izgubio je posao. Uzeli su mu stan, a on je sada vrijedio puno manje nego kada ga je kupio. Cijela obitelj našla se na ulici, doživotno zadužena. U 2012. godini zabilježeno je više od dvije stotine deložacija svakoga dana, što objašnjava velik broj samoubojstava u Španjolskoj.
Cijena zaborava političke dimenzije ekonomije
Postavlja se pitanje zašto ne pribjeći rješenjima koja se čine očiglednima i zašto uvijek ponavljati najgori scenarij. Jer problem nije tehnički, nego politički. Određen je odnosima snaga. Tko upravlja našim društvima? Ljudi ili kapital?
Najveća pogreška koju smo učinili po pitanju ekonomije je ta što smo joj oduzeli njezinu izvornu narav političke ekonomije. Uvjerili su nas da su pitanja ekonomije zapravo tehnička pitanja; ideologija se tako prerušila u znanost, a mi, ekonomisti, sustavno smo poticani da zanemarimo odnos snaga u društvu – stavljeni smo u službu dominantnih snaga, onoga što nazivam "carstvom kapitala".
Strategija intenzivnog zaduživanja koja je proizvela latinskoameričku dužničku krizu nije imala za cilj pomoći našim zemljama da se razviju. Ravnala se isključivo potrebom da se investira višak novca koji je preplavio financijska tržišta "prvog svijeta": riječ je o petrodolarima koje su arapske zemlje proizvođačice nafte pohranile u bankama razvijenih zemalja. Njihova likvidnost posljedica je rasta cijena nafte, koji je uslijedio nakon Listopadskog rata 1973., a koje su visokima održavale zemlje članice OPEC-a (Organizacija zemalja izvoznica nafte). Između 1975. i 1980. godine, depoziti u međunarodnim bankama porasli su sa 82 milijarde dolara na 440 milijardi (1226 milijardi današnjih dolara).
Suočen s nužnošću da pribavi toliko potreban novac, Treći svijet je postao ovisan o kreditima. Potom je, počevši od 1975., uslijedio defile međunarodnih bankara spremnih ponuditi sve vrste kredita – uključujući i kredite za financiranje tekućih troškova i nabavku oružja vojnih diktatura koje su vladale brojnim državama. Ti revnosni bankari, koji nikada ranije nisu nogom kročili u regiju, čak ni kao turisti, donijeli su i ogromne kofere pune mita namijenjenog funkcionarima kako bi ih privoljeli da prihvate nove kredite, pod bilo kojim izgovorom. U isto vrijeme, međunarodne financijske organizacije i agencije za razvoj nastavljale su prodavati ideju prema kojoj je rješenje bilo – zadužiti se.
'Kemijali su rezultate sve dok nisu govorili upravo ono što su željeli čuti'
Iako neovisnost centralnih banaka zapravo služi kao jamstvo za osiguravanje kontinuiteta sustavu bez obzira na odluke birača, početkom 1990-ih ona je nametnuta kao "tehnička" nužnost, koja se opravdavala tobožnjim empirijskim studijama što su ukazivale na to da takav instrument proizvodi najbolje makroekonomske performance. Prema tim "istraživanjima", neovisne centralne banke trebale su djelovati na "tehnički" način, daleko od pogubnih političkih pritisaka. Povedemo li se ovakvom apsurdnom argumentacijom, trebalo bi i ministarstvo financija učiniti autonomnim jer bi proračunska politika također imala biti čisto "tehnička". Kako je sugerirao Ronald Coase, dobitnik nagrade za ekonomsku znanost koju Kraljevska banka Švedske dodjeljuje u sjećanje na Alfreda Nobela, rezultati ovog istraživanja lako su objašnjivi: kemijali su rezultate sve dok nisu govorili upravo ono što su željeli čuti.
U razdoblju koje je prethodilo krizi, autonomne središnje banke posvetile su se isključivo održavanju monetarne stabilnosti, dakle kontroliranju inflacije, unatoč činjenici da su centralne banke odigrale glavnu ulogu u razvoju nekih zemalja, poput Japana ili Južne Koreje. Sve do 1970-ih, osnovni cilj američkih Federalnih rezervi bio je pogodovati stvaranju zaposlenja i ekonomskom rastu; zapravo je tek s inflacijskim pritiskom početkom 1970-ih uključen i cilj promicanja stabilnosti cijena.
Alternative ima
Prvenstvo koje se daje stabilizaciji cijena u praksi znači napuštanje politika koje nastoje održati puno korištenje resursa u ekonomiji. To ide dotle da proračunska politika, umjesto da ublažava epizode recesije i nezaposlenosti, neprestanim smanjivanjem izdataka zapravo ih pogoršava. Takozvane neovisne centralne banke, koje brinu samo o monetarnoj stabilnosti, dio su problema, a ne rješenje. Jedan su od čimbenika koji sprečavaju Europu da brže izađe iz krize.
Europski su kapaciteti, međutim, netaknuti. Europa raspolaže sa svim potrebnim: ljudskim talentom, proizvodnim resursima, tehnologijom. Vjerujem da iz ovoga treba izvući važne zaključke: riječ je o problemu društvene koordinacije, dakle o ekonomskoj politici potražnje ili kako je god želite nazvati. S druge strane, odnosi moći između vaših zemalja na međunarodnoj razini pogoduju kapitalu, naročito financijskom, što je razlog zbog čega se ove politike ne primjenjuju ili se primjenjuju na način suprotan socijalno poželjnom modelu.
Bombardirani takozvanom ekonomskom znanošću i međunarodnom birokracijom, brojni su građani uvjereni da "alternative nema". Varaju se.
Jedna od osnovnih strukturnih reformi uvedenih s neoliberalnom revolucijom u Ekvadoru bila je financijska liberalizacija: tržišta će se, obećavali su, samoregulirati konkurencijom. Godine 1998., za vrijeme punog neoliberalnog zamaha, novi Ustav uspostavio je autonomiju centralne banke. Njezin jedini cilj bio je jamčiti monetarnu stabilnost.
Naša je zemlja na razinu ustavne norme podigla pravnu odredbu koja zabranjuje centralnoj banci da dodjeljuje jamstva i kredite privatnim financijskim institucijama (članak 265. Ustava iz 1998.). No suočene s nadolazećom krizom, financijske i političke vlasti uvele su prijelaznu odredbu prema kojoj "sve dok država raspolaže adekvatnim pravnim instrumentima kako bi se suočila s financijskim krizama i u razdoblju od najviše dvije godine počevši od stupanja na snagu ovog Ustava, Centralna banka Ekvadora moći će dodijeliti pozajmice za stabilnost i solventnost financijskim institucijama" (prijelazna 42. odredba Ustava). Priprema se teren za spašavanje banaka, koje će otpočeti jedva četiri mjeseca kasnije.
Krajem 1998. godine, zakon o osiguranjima depozita obvezuje državu da jamči za sto posto depozita, bez ograničenja iznosa. To uključuje i depozite plasirane u inozemstvo – offshore! Dan nakon donošenja ovog zakona, pod državnu je upravu stavljena najveća banka u sustavu, Filanbanco u stečaju.
U posljednjem pokušaju da spasi banke, u ožujku 1999., ekvadorska vlada izvršila je najveću konfiskaciju privatnih dobara u povijesti zemlje: zabranila je povlačenje bankarskih depozita. Ovo "zamrzavanje" događa se u trenutku kada tečaj nacionalne valute iznosi 10 000 sucresa za jedan dolar. Godinu dana kasnije, depoziti su oslobođeni, u dolarima, ali po tečaju od 25 000 sucresa za dolar. Polagači depozita transferirali su 60 posto svoje štednje bankama, što čini iznos od oko 2,5 milijardi dolara.
Svatko zna kroz kakve poteškoće prolazi Europa zato što se ne služi nacionalnim valutama, nego ima zajedničku valutu. Zamislite onda kolika je ranjivost Ekvadora, čija valuta čak nije njegova!
Skoro dva milijuna Ekvadoraca napustilo je zemlju u nekoliko godina, ne birajući sredstva. Doživjeli su katastrofe i brodolome slične onima u kojima sada pogibaju sjevernoafrički migranti. U određenim područjima s visokom stopom emigracije zabilježena su čak samoubojstva djece (što je fenomen bez presedana u našoj zemlji), počinjena zato što su im roditelji emigrirali.
