Ursula von der Leyen, predsjednica Europske komisije, kaže da želi voditi "geopolitičku komisiju". No, gospođa Von der Leyen zaključila je 2020. slanjem uistinu grozne geopolitičke poruke kada je njezina komisija potpisala ugovor o ulaganju između EU-a i Kine, piše Gideon Rachman za Financial Times.
Tijekom protekle godine Kina je slomila slobodu Hong Konga, pojačala ugnjetavanje u Xinjiangu, ubila indijske trupe, prijetila Tajvanu i sankcionirala Australiju. Potpisivanjem sporazuma s Kinom unatoč tome, EU je dala do znanja da joj nije stalo do svega toga. Kako kaže Janka Oertel, direktorica azijskog programa pri trustu mozgova ("think-tanku") Europskog vijeća za vanjske odnose: "Ovo je velika diplomatska pobjeda za Kinu."
Rachman smatra da je to također značajan udarac Joeu B idenu. Američki novoizabrani predsjednik naglasio je da, nakon Donalda Trumpa, želi početi ispočetka s Europom. Konkretno, nastavlja Rachman, Bidenova administracija želi raditi na pitanjima vezano za Kinu zajedno s ostalim demokracijama. Jake Sullivan, Bidenov savjetnik za nacionalnu sigurnost, u posljednjem je trenutku uputio molbu Europljanima da odgode potpisivanje sporazuma, barem dok ne budu imali priliku razgovarati o tome s novom upravom. Međutim, to je ignorirano.
Naivni argumenti EU-a?
Dužnosnici EU-a nude nekoliko opravdanja za svoju odluku. Kažu da su mnogi ustupci koje je EU dobila od Kine već dodijeljeni SAD-u, kao dio američke "prve faze" trgovinskog sporazuma. (To uključuje otvaranje sektora u nekoliko industrija, kao i promjene zahtjeva zajedničkog ulaganja.) Bruxelleski dužnosnici ističu da SAD nije zatražio europsko dopuštenje prije sklapanja vlastitog sporazuma s Kinom. Odluku EU-a opravdavaju demonstracijom "strateške autonomije".
Rachman drži da ovi argumenti EU-a zvuče nepromišljeno te da su, zapravo, naivni. Smatra da je naivno vjerovati da će Kina poštivati sporazum koji je potpisala. "Naivno je ignorirati geopolitičke implikacije sklapanja sporazuma s Kinom upravo sada. I naivno je misliti da mračna politička klima u Pekingu nikada neće utjecati na život u Bruxellesu ili Berlinu", tvrdi Rachman.
EU kaže da će ovaj sporazum "disciplinirati ponašanje" kineskih državnih poduzeća, koja će sada morati "djelovati u skladu s komercijalnim razmatranjima". No, Kina je preuzela vrlo slične obveze kad se 2001. pridružila Svjetskoj trgovinskoj organizaciji. Obećanja da će zauzdati državne subvencije dane prije 20 godina sada se ponovno nude kao novi ustupci. Obećanja Pekinga da će "raditi na" provođenju međunarodnih konvencija o radnim standardima također su smiješno slaba. Kao što je istaknuo kineski akademik Shi Yinhong: „Što se tiče rada, nemoguće je da se Kina složi. Možete li zamisliti Kinu sa slobodnim sindikatima?"
Klin između SAD-a i Europe
Tijekom protekle godine Kina je više puta pokazala spremnost da ignorira ugovorene obveze. Njezin novi zakon o nacionalnoj sigurnosti krši sporazum s Velikom Britanijom koji je jamčio autonomiju Hong Konga. Kina je također uvela carine na australsku robu kršeći sporazum o slobodnoj trgovini između Kine i Australije.
Rachman piše da je tajming ovog sporazuma izvrstan za Peking, jer Bidenovu timu predstavlja gotovu stvar. Reinhard Bütikofer, predsjednik izaslanstva Europskog parlamenta o Kini, kaže: "Dopustili smo Kini da zabije ogroman klin između SAD-a i Europe."
Dogovor između EU-a i Kine snažno je pogurala Angela Merkel, njemačka kancelarka, i zaključila ga na kraju predsjedanja svoje zemlje EU-om. Gospođu Merkel smatraju pobornicom liberalnih vrijednosti, ali njezin pristup Kini u velikoj je mjeri vođen trgovinom. Zna da je njemačka automobilska industrija imala nekoliko teških godina, a Kina je njezino najveće tržište.
Odlučnost Merkel da krene naprijed, piše Rachman, također može odražavati vlastiti skepticizam prema budućnosti SAD-a. U govoru 2017. godine rekla je da se Europa više ne može pouzdati u Ameriku. Izbor Bidena vjerojatno nije promijenio to gledište.
Ekonomska moć kao strateško oružje
Rachman smatra da su neki od tih argumenata dovoljno razumni jer je teško gledati na trenutna događanja u Washingtonu i osjećati potpunu sigurnost u stabilnost SAD-a ili atlantskog saveza. Europska želja za izbjegavanjem vojnog sukoba na Tihom oceanu također je racionalna, dodaje.
No, nastavlja Rachman, oslanjanje na američko sigurnosno jamstvo u Europi te istovremeno podrivanje američke sigurnosne politike na Tihom oceanu, ne izgleda dugoročno mudro ili održivo. "Europljani se također zavaravaju ako misle da mogu biti slijepi za sve autoritarniju i agresivniju prirodu Kine Xija Jinpinga. Posljednjih 70 godina Europljani su imali koristi od činjenice da je najmoćnija država svijeta liberalna demokracija. Ako autoritarna nacija, poput Kine, istisne Ameriku kao dominantnu globalnu silu, tada će demokracije u cijelom svijetu osjetiti posljedice", upozorava Rachman.
Čak i u trenutnom geopolitičkom poretku, Kina je više puta pokazala spremnost da koristi svoju ekonomsku moć kao strateško oružje. Produbljujući svoje ekonomsko oslanjanje na Kinu - bez koordiniranja svoje politike s ostalim demokracijama - europske države povećavaju svoju ranjivost na pritisak Pekinga. To je izuzetno kratkovidna odluka za "geopolitičku komisiju", zaključuje Rachman.
