Sudeći prema oduševljenim porukama čestitke na izbornim pobjedama Viktoru Orbanu i Aleksandru Vučiću, Dragan Čović i Milorad Dodik bez premca su najoduševljeniji političari sa značajnijim predstavničkim legitimitetom u Europi nakon rezultata izbora u Srbiji i Mađarskoj.
Dodikovo oduševljenje Orbanom na liniji je oduševljenja Putinom, čak i kad je trebalo ukrajinske branitelje nazivati "naoružanom bandom". A Čovićevo?
Član predsjedništva Bosne i Hercegovine iz RS-a Orbanu je, u poruci u kojoj se potrudio prisno mu se obraćati s "Ti", poručio da je ta "velika pobjeda značajna i za sve Srbe iz RS-a". Uopće, euforija Dodikove čestitke Orbanu može se usporediti samo s čestitkom Dragana Čovića, predsjednika HDZ-a BiH:
"Ova veličanstvena pobjeda je čvrsti dokaz povjerenja mađarskoga naroda viziji budućnosti koja se zasniva na demokršćanskim principima stranke FIDESZ koju predvodite."
Čovićevoj čestitki Orbanu po izrazima oduševljenja i ljubavi može konkurirati samo ona predsjedniku Vučiću:
"Držim kako ćete ponovno ukazano snažno povijesno povjerenje građana Srbije odgovorno iskoristiti i da će ostvareni rezultat kreirati još jedan snažan mandat za uspješne političke korake Vas i Vaše stranke."
Čović se u čestitki predstavio da govori u ime hrvatskog naroda u BiH te u ime BiH, pa onda i "najiskrenije čestitke na još jednom osvojenom predsjedničkom mandatu kao i ostvarenim izbornim rezultatima Srpske napredne stranke, s Vama na čelu", imaju dodatnu težinu. Slijedili su izrazi osobitog osobnog štovanja, želje za zdravljem, uspjehom itd.
Ispada da Marton Gyongyosi, parlamentarni zastupnik mađarskog Jobbika, danas stranke desnog centra, gorko komentirajući neuspjeh ujedinjene demokratske opozicije protiv Orbana, nije bio baš sasvim u pravu kad je o daljnjoj izolaciji Orbana i Mađarske rekao:
"Od sada nadalje, ako Orban bude htio čuti prijateljski glas, morat će ići u Moskvu ili u Beograd."
Ako se pita Dodika i Čovića, Orbanu će za baciti na trešete, briškulu, belu biti dovoljno skoknuti do Banje Luke ili Mostara. Za Dodika ne čudi, riječ je o čovjeku koji je branitelje u Ukrajini nazvao "naoružanom bandom", koji se neki dan hvalisao kako je baš on Vladimiru Putinu, u jednom od njihovih 20-ak razgovora rekao:
"Molim Vas predsjedniče, kada budete dijelili ili ravnali ovaj svijet, pripazite na nas."
Čović se s Putinom, doduše, nije susreo "20-ak puta" kao Dodik, ali je nedavno, kad se u Domu naroda BiH glasalo o sankcijama Rusiji zbog napada na Ukrajinu, Čović bio taj koji je glasao kao i Dodikovi predstavnici iz Republike Srpske, protiv sankcija.
Mediji za Čovića nisu imali milosti. Pokušao se u Mostaru pravdati, čak s ukrajinskom zastavom iza sebe, da je bila riječ o "principu da se glasa protiv opozicije" o kojem god je prijedlogu bila riječ, a ovdje je prijedlog da se odrede sankcije Rusiji došao od SDP-a BiH.
Jasno je što privlači Dodika i Čovića Orbanu i Vučiću. Riječ je o istome onome zbog čega su svi ti ljudi u Putinu pronašli velikog geopolitičkog patrona, takvog da ga se - tko više tko manje otvoreno - ne odriču do kraja niti dok taj čovjek svojom vojskom razara Ukrajinu.
U BiH je riječ o etničkim ambicijama kao načinu zadržavanja političke i druge vlasti, bilo kroz entitete, bilo kroz snove o odcjepljenju i spajanju s "maticom". Šire, riječ je o "neliberalnim demokracijama" u blažoj varijanti i o autokratskim nacionalističkim režimima u onom drugom slučaju.
Mađarska jedina u EU-u nije odredila sankcije Rusiji zbog ratnog juriša na zemlju. Orbanu za sankcije nije bilo dovoljno niti to što u Ukrajini živi i 120.000 etničkih Mađara, zbog čega opozicija u Mađarskoj danas Orbana proziva kao nacionalnog izdajnika.
Dodik, pak, koliko god da je godinama bleferski prijetio secesijom, bez odobrenja Vučića to nije išlo.
Na tom mjestu krije se i osnovna razlika između Čovićeve i Dodikove pozicije, ovaj HDZ ima neko vrijeme više nije onaj oko čijih politika, pa i vladajućeg državnog vrha, bi se više ili manje otvoreno vrtio ruski kapital, ponekad i vezan uz nuklearne projekte u EU.
O tome svjedoči već to što Andrej Plenković nije i sigurno neće niti Orbanu niti Vučiću čestitati na pobjedama na izborima onako osobno i vruće kao Čović. Usto, time što je Čović u Sarajevu glasao protiv sankcija Rusiji, Plenkovića je doveo dotle da se mora javno pretvarati da se to nije dogodilo.
"Režim restriktivnih mjera i sankcija koje donosi EU, država u BiH podržava. Imate elemente RS-a koji to ne podržavaju", komentirao je tada Plenković, ignorirajući da u BiH sankcije Rusiji Čović podržava točno onoliko koliko to čini Dodik, niti najmanje.
Ali, kako niti predsjednik bosanskohercegovačkog HDZ-a nije baš od jučer, niti njemu nije ugodno zbog uloge u kojoj se našao izbijanjem rata u Ukrajini. Malo tko nije primijetio sličnosti i okolnosti oko Putinovog napada na Ukrajinu 2022. i ulaska Slobodana Miloševića u ratove u Hrvatskoj i u BiH 1991. i 1992.
Kako je Čović, pravdajući se, imao nikakav manevarski prostor, između ostalog je čak i drvlje i kamenje na svoj račun zbog suštinskog neosuđivanja ruskog rata u Ukrajini, pokušao banalizirati čak na tu razinu da mu "neki ovih dana" smještaju sliku s finala SP u nogometu u Rusiji:
"Stalno netko ističe staru sliku s jednom osobom."
Na toj se fotografiji sa stadiona iz 2018. u društvu Čovića nalaze još i Kolinda Grabar Kitarović i Vladimir Putin, a sva je prilika da tadašnja predsjednica RH nije ona rečena "jedna osoba" na koju je Čović mislio. Nije stvar, znači, u toj fotografiji, ali jest u nečemu samo koji mjesec prije SP u nogometu u Rusiji.
Prije točno četiri godine, u travnju 2018., Bosnu i Hercegovinu posjetila je Valentina Matvijenko, koja je već tada već šest i pol godina bila na čelu gornjeg doma parlamenta Ruske Federacije, a to je i danas.
Drugim riječima, Matvijenko je bila na čelu gornjeg doma parlamenta 2014. kad je to tijelo na zahtjev Putina formalno odobrilo slanje ruske vojske na Krim. Samo koji dan prije juriša govorila je da "odobrenje slanja vojske ne znači da će se vojska i poslati".
Zbog svoje uloge ona je među prvima, još tada, završila na listi sankcija SAD-a koje je odredila administracija Baracka Obame.
16. veljače ove godine, samo osam dana prije naredbe Putina da se krene u potpuni napad na cijelu Ukrajinu, Matvijenko je govorila:
"Mi ćemo sve učiniti sa svoje strane da do rata u Ukrajini nikada ne dođe; niti dans, niti sutra, niti prekosustra… Sama pomisao na rat nama je totalno apsurdna."
Matvijenko je nastavila biti trbuhozborcem i političkim administratorom Kremlja. 28. ožujka je rekla da "vjerujte mi, sankcije koje su određene Rusiji, mi ćemo im odoljeti". Još dva dana poslije, kad je već i sam Putin naglo omekšao svoju prijetnju "neprijateljskim zemljama" o plaćanju fosilnih goriva isključivo u rubljima, ona je bila ta koja je zadužena javno reći:
"Rusija je spremna na mogućnost da Europa prestane kupovati energente od Rusije."
S obzirom na njen životopis i njen položaj, nije to ništa neočekivano, ali je važno za shvatiti da je u takvoj poziciji u odnosu na političku moć Kremlja Matvijenko 2018. godine bila već neko vrijeme, pa tako i u proljeće 2018. kad je posjetila parlament BiH i u Domu naroda održala govor, što ga bosanskohercegovački mediji i danas vode kao "skandalozan".
"Rusija zalaže za što skorije uklanjanje Ureda visokog predstavnika u BiH", rekla je. Premda se "Rusija za razliku od Zapada ne miješa u unutarnja pitanja BiH", kazala je i to, Rusija smatra da BiH treba prestrojiti Ustavni sud BiH.
A onda - rat u Bosni i Hercegovini u 1990-ima nazvala je "građanskim".
Rekla je i to da se više ne može dopustiti napade kao što su bili oni u Iraku, Libiji i "bombardiranje Jugoslavije". I to je zanimljiva konstrukcija, posebno u svjetlu nedavnih izjava ruskih ambasadora u Beogradu, Sarajevu i Zagrebu u posljednje vrijeme, iz kojih se nikada nije doznalo smatraju li dotični diplomati da se to odnosi i na bombardiranja položaja vojske RS 1995. nakon genocida u Srebrenici.
Premda se Rusija ne miješa u unutarnje politike drugih zemalja, Matvijenko je u proljeće 2018. kazala i to da je ulaskom Crne Gore u NATO "potkopana sigurnost u regiji", te da Zapad "sad to pokušava i u Makedoniji". Dragan Čović nikada nije javno demantirao tvrdnje da se on tada osobno ispričao gospođi Matvijenko zbog "onoga što je doživjela" od javnosti u BiH.
U veljači 2020. Dragan Čović počašćen je pozivom Matvijenko u ime Dume Ruske Federacije u službeni posjet Rusiji.
"Rusiju se neprestano optužuje zbog činjenice da njena politika ili diplomacija imaju vrlo jak utjecaj u Bosni i Hercegovini. I spreman sam reći da, nažalost, ovdje ima vrlo malo ruskog utjecaja", kazao je Čović u intervjuu za glasilo ruske vlade Rusku gazetu tijekom tog posjeta.
Baš tada State Departmentov izaslanik za zapadni Balkan, čitaj načelno prostor bivše Jugoslavije, Matthew Palmer primijetio je sljedeće:
"Rusija preferira zapadni Balkan koji je lomljiv, međusobno podijeljen i koji ima elemente kaosa, područje u kojem Rusi mogu povećati razinu napetosti kako bi iskoristili situaciju i napravili razdor između zapadnog Balkana i međunarodne zajednice donosno zajednice zapadnih država."
"Uloga Ruske Federacije, rekao bih, nezamjenjiva je, temeljna: ona uravnotežuje, stvara ravnotežu snaga u svijetu. Naročito kad pogledate jugoistočnu Evropu ili Balkan, uloga Rusije je, prema mom mišljenju, posebno nezamjenjiva", kazao je Čović također u tom intervjuu.
Mogli bismo se pitati i kakve je veze s Čovićem imao posjet Gordana Grlić-RadmanaSergeju Lavrovu mjesec dana prije napada Rusije na Ukrajinu, no Grlić-Radman je taj čvor presjekao, ako ne ranije, onda onog trenutka kad je o Putinu rekao ono zbog čega je reagiralo Veleposlanstvo Ruske Federacije u Zagrebu.
Što se Čovića tiče, on je rat u Ukrajini ovako "osudio": "Uz
razorni razvoj događaja, invaziju i rat u Ukrajini, ponovo
pozivamo na hitan prekid vatre, solidarnost i dijalog."
Objavio je to na Twitteru 24. veljače 2022., a neki su mu tada
citirali njega samog da u "BiH, nažalost, ima vrlo malo ruskog
utjecaja".
Kad bi tog utjecaja bilo još manje, odnosno kad ga ne bi bilo kod Dragana Čovića, apsolutno je sigurno da ne bi niti ruski ambasador u Sarajevu Igor Kalabuhov onako olako prijetio i Bosni i Hercegovini "ukrajinskim scenarijem ako se odluči na NATO" niti Hrvatskoj s "već pripremljenim planom protiv nje".
Doduše, i službeni razlog se onomad pravio kao da nije primijetio intervju ambasadora Rusije u Hrvatskoj Andreja Nesterenka i njegovih izjava o tome da su akcije "Bljesak" i "Oluja" bile sve samo ne oslobodilačke.
