Dvadesetdvogodišnja Isobel Bowdery, studentica na Sveučilištu u Cape Townu, preživjela je pokolj u koncertnoj dvorani Bataclan, gdje su teroristi ubili 89 ljudi.
Svoju potresnu priču podijelila je na Facebooku, a mi je prenosimo u cijelosti:
"Nikad nećete pomisliti da će se to vama dogoditi. Bio je to samo izlazak petkom navečer na rock koncert. Atmosfera je bila vesela i svi su plesali i smijali se. I onda je ušao muškarac kroz prednji ulaz i počeo pucati. Naivno smo povjerovali da je to dio showa. To nije bio samo teroristički napad, to je bio masakr.
Deseci ljudi su bili ispred mene, pod je bio natopljen
krvlju, vriskovi odraslih muškaraca koji drže tijela svojih
mrtvih djevojaka odzvanjali su prostorom. Budućnost demolirana,
obitelji slomljenog srca u jednom trenu. Šokirana i sama,
pretvarala sam se da sam mrtva više od sat vremena. Ležeći među
ljudima koji su mogli vidjeti svoje nepomične kako leže
zadržavajući svoj dah, pokušavajući se ne micati, ne plakati, ne
davati tim ljudima da vide strah.
Imala sam nevjerojatnu sreću što sam preživjela, no mnogi nisu.
Ljudi koji su bili tamo iz istih razloga kao što sam i ja, da se
zabave petkom navečer, bili su nevini. Ovaj svijet je okrutan.
Slike tih ljudi, koji su kružili oko nas poput lešinara će me
proganjati do kraja života. Nasumice su pucali po ljudima širom
tog područja, a ja sam se našla u središtu te bezobzirnosti prema
ljudskom životu.
To se nije osjećalo kao stvarno. Svakog trenutka sam očekivala da
će netko reći da je to sve bila noćna mora, ali to što sam
preživjela daje mi mogućnost da pokažem prave heroje.
Ovo je za čovjeka koji me uvjeravao i koji me pokušavao
zaštititi, za par čije su mi posljednje riječi o ljubavi dale
vjeru o dobrome u svijetu, za policiju, koja je uspjela u
spašavanju stotina ljudi, za potpunog stranca, koji me pokupio s
ceste i utješio tijekom tih 45 minuta kad sam vjerovala da je
dečko kojeg volim mrtav, za ozlijeđenog čovjeka kojega sam
zamijenila i kasnije prepoznala da on nije Amaury, koji me držao
i uvjeravao da će sve biti u redu iako je i sam bio prestrašen,
za ženu koja je otvorila svoja vrata preživjelima, za prijatelja
koji mi je ponudio utočište i otišao kupiti novu odjeću tako da
ne moram nositi krvavu majicu, za sve one koji su poslali brižne
poruke podrške.
Vi mi dajete nadu i vjeru da ovaj svijet ima potencijala biti bolji. Da se nikada ne dopusti da se ovo ponovi. Ali najviše od svega za 80 osoba koje su ubijene na ovom mjestu, koji nisu bili te sreće, koji se nisu probudili danas da vide svu bol i patnju prijatelja i obitelji kroz koju prolaze. Tako mi je žao. Ne postoji ništa što će izliječiti tu bol. Osjećam se privilegiranom biti ovdje u njihovim posljednjim uzdasima. Njihove posljednje misli nisu bile usmjerene prema životinjama koje su sve ovo prouzrokovale.
Misli su bile usmjerene prema ljudima koje vole. Dok sam
ležala na podu u krvi stranaca i čekala svoj metak koji će
prekinuti mojih 22 godine života zamišljala sam svako lice koje
sam ikada voljela i šaptala 'Volim te', iznova i iznova
prisjećajući se vrhunaca svog života želeći da oni koje volim
znaju koliko je to, želeći da znaju bez obzira što će se meni
dogoditi, da vjerujemo u dobro u ljudima i da se ne dopusti da
ovi ljudi pobijede.
Prošle noći životi mnogih su se zauvijek promijenili i na nama je
ostalo da vjerujemo i da budemo bolji ljudi. Da živimo živote
nevinih žrtava ove tragedije i njihove snove, ali nažalost
njihove snove nikada nećemo moći ostvariti.
Počivajte anđeli, nikad nećete biti zaboravljeni".
