Kad je početkom ove godine SAD proširio sankcije protiv Milorada Dodika, taj član predsjedništva Bosne i Hercegovine iz Republike Srpske na to je reagirao tako što je uz piće i harmonikaše okupio bliske suradnike, između ostalih i predsjednicu RS-a Željku Cvijanović, i proslavio uz pjesmu: "… velika je Amerika, ali metar našeg sela, Amerika cijela…"
Ovaj put, međutim, od Dodika nije bilo niti pjesme niti smijeha. Vremena su se očito promijenila, u prvom redu zbog ruskog rata u Ukrajini i otvorenog sukoba Europske unije s Vladimirom Putinom, od kojega Dodik i dalje ne odustaje kao svog velikog patrona iz Moskve. Ispod radara je, naime, krajem ožujka prošao signal Dodiku iz Berlina.
Sad, nakon što mu je sankcije udarila i Velika Britanija, ovako je to Dodik prokomentirao u Narodnoj skupštini RS-a:
"Znaš kol'ko me zaboli, da ne budem vulgaran, za britanske sankcije? Samo će mi malo omogućiti da s njima i onim njihovim bezobraznim ambasadorom ovdje skratim svaku vrstu procedure i razgovora. I s njihovim ljudima. Odlično!"
Optužio je britanske predstavnike da "lažu", poslovično i za to da su "neprijatelji srpskog naroda i RS-a". Otišao je čak dotle da je ustvrdio: "Rade to već 200 godina!"
"Putin je veliki državnik jedne velike zemlje, jedne velike nacije. I mi to poštujemo, apsolutno poštujemo", nastavio je i požalio se da je "baš jadno da smo sad ja i Željka" došli na nišan britanskih sankcija.
Dodik je bio očito nervozan zbog sankcija njemu i njoj koje je London obrazložio otprilike isto kao nedavno Washington; zbog destabilizirajućeg djelovanja na BiH i šire, odnosno zbog potkopavanja mira u toj zemlji, zbog veličanja ratnih zločinaca, negiranja genocida, sad još i "ohrabrenih Putinom", te – ništa manje važno – zbog korupcije.
Razliku između sankcija Londona sad i Washingtona onda, čini ono što je krajem ožujka izjavio izaslanik Savezne vlade Njemačke za Zapadni Balkan Manuel Sarrazin tijekom posjeta Sarajevu:
"Njemačka se zalaže za restriktivne mjere", što znači sankcije, "protiv onih koji dovode u pitanje teritorijalni integritet BiH… Među tim osobama je vodeća snaga gospodin Dodik, ali i krug oko njega. Po tom pitanju blisko kontaktiramo s našim europskim partnerima, kao i s SAD-om, te s Velikom Britanijom."
Riječ je bila o reakciji na zakon što ga je 10. veljače donio parlament RS-a kojim taj entitet preuzima vlasništvo nad imovinom BiH na svom entitetskom teritoriju, ali i s svime iz nacionalističke politike Dodika što posljednjih tjedana kulminira. Manuel Sarrazin tom prilikom u Sarajevo nije doputovao kao bilo tko.
Riječ je o članu stranke njemačkih Zelenih, o čovjeku kojega je kao svog predstavnika nešto ranije predstavila njemačka ministrica vanjskih poslova Annalena Baerbock, žena koja je od početka napada Rusije na Ukrajinu na nekoliko razina najblaže rečeno iznenadila Moskvu.
Od otvoreno ledenog garda prema ruskom ministru vanjskih poslova za njihovog susreta u siječnju u Moskvi, kad je u jednom trenutku naočigled sasvim zbunila Sergeja Lavrova, sve do žestokog forsiranja na tome da i Njemačka naoružava Ukrajinu kako bi se ta zemlja mogla braniti.
Bio je to totalni zaokret Njemačke i u odnosu na tradicionalnu strogo pacifističku politiku Zelenih i u odnosu na njemački "povijesni kompleks" oko pitanja oružja i vojske i u odnosu na politiku prema Putinu iz doba Angele Merkel.
Što se tiče Dodika, njemačka ministrica vanjskih poslova zapravo je još u prosincu prošle godine odlučila kakvu politiku da vodi prema njemu.
"Postojeći režim sankcija EU-a treba primijeniti i na Dodika", kazala je već tada, tako da izjava Sarrazina u Sarajevu s kraja ožujka predstavlja samo nastavak tog stava, u međuvremenu radikalno pojačanog napadom Rusije na Ukrajinu i ratom, te svime onime što se iz tog rata prelijeva na Balkan, odnosno prostor bivše Jugoslavije.
U tom svjetlu to što je nakon SAD-a sankcije Dodiku uvela i Velika Britanija, zapravo je ispunjenje onoga što je Sarrazin najavio u Sarajevu prije samo dva tjedna.
I ne samo to. Za razliku od Washingtona, London se do sada ovakvim sankcijama nije razbacivao, a nije nikakva tajna da, što više prolazi vrijeme, sve je više članica EU-a koje bi bez problema dale svoj glas za takvu odluku na razini Unije, bez obzira što se, kako je nedavno izjavio hrvatski ministar vanjskih poslova Gordan Grlić Radman "o tome službeno nije govorilo".
Unatoč tome što se o tome "službeno nije razgovaralo" na razini EU-a, ministar vanjskih poslova Mađarske Peter Szijjarto kazao je početkom godine, onomad nakon odluke SAD-a da Dodiku proširi sankcije, da će se Mađarska "usprotiviti svakom takvom pokušaju na razini EU-a".
Mađarska je, zapravo, već tad bila jedina koja je tako istupila, otvoreno se time suprotstavivši i Velikoj Britaniji i Njemačkoj, koje su otvoreno podržale udar SAD-a na Dodika, pa i zemljama poput Češke čiji su diplomati počeli javno propitivati odakle takva podrška administracije Viktora Orbana Dodiku.
A u međuvremenu se dogodio i Putinov rat u Ukrajini.
Na što se, zapravo, odnose sankcije Dodiku o kojima se sada govori? Tu više nije riječ samo o zabrani putovanja Dodiku u zemlje koje mu odrede sankcije. Uostalom, riječ je o čovjeku koji se nedavno otvoreno hvalio sa svojih "20-ak posjeta Putinu" i anegdotom kad je Putina zamolio da pripazi na RS "kad bude ravnao ovaj dio svijeta".
Sankcije bi značile zamrzavanje imovine, ako je Dodik i suradnici imaju u tim zemljama, a potom potpunu diplomatsku izolaciju, odsijecanje od kreditnih sustava na zapadu… Ako bi EU krenuo tim putem, odnosno EU minus Mađarska, jasno je u kakvoj bi se situaciji našli Dodik i RS. Čak i Aleksandar Vučić više se ne kladi na Putina baš otvoreno.
Uopće, još otkako je krajem prošle godine u Europi sve "čudnije" djelovala ona Putinova "vojna vježba" u Bjelorusiji, Europska unija je naglo počela shvaćati da je godinama vrlo opasno zapostavljala Bosnu i Hercegovinu.
Slijedilo je praktično udvostručenje snaga EUFOR-a u BiH, počelo se govoriti čak i o dodatnim tisućama pripadnika tih snaga, a u kontekstu raspoloženja EU-a oko Dodika posebno je zanimljiv nedavni komentar dopisnice austrijskog Der Standarda iz ovog dijela Europe Adelheid Wölfl.
Pozvala se na izvore iz diplomatskih krugova prema kojima je glavni razlog zašto međunarodno Vijeće za implementaciju mira u BiH još nije Dodiku "iscrtalo crvene linije" to što se tome protivi Italija. Razlog za to je, pak, navodno, mnoštvo investicija talijanskih tvrtki u RS-u zbog kojih Dodik Rimu još uvijek nije dovoljno kontaminiran za prelomiti njegov slučaj.