Unatoč spekulacijama o ruskom gubitku okupirane ukrajinske regije Herson ovoga tjedna, još je prerano predvidjeti kada i kako će predsjednik Vladimir Putin predati vlast - hoće li to biti zato što je svrgnut, odlazi u mirovinu ili jednostavno umre na dužnosti, piše za CNN britanski politolog Mark Galeotti:
Međutim, ono što već možemo vidjeti su neki od procesa koji bi mogli oblikovati i potaknuti taj odlazak. Štoviše, čak i držeći se vlasti, Putin nikada neće doživjeti sliku koju je sam sebi stvorio.
Osobito u prvim mjesecima rata, bilo je mnogo spekulacija o njegovom zdravlju, uz tvrdnje da je imao sve, od raka krvi do Parkinsonove bolesti. Velik dio toga je splasnuo, pogotovo jer se čini da su prošlost napuhani izgled i čudni trzaji koji su se tumačili kao dokaz tome. Ne iznenađuje da je to privuklo interes, nudeći nešto poput deus ex machina za zapadne vlade željne brzog rješenja sukoba.
Nema odredbe u slučaju nesposobnosti na dulje vrijeme
Međutim, prema američkim obavještajnim službenicima koji su proučavali to pitanje, dok bi Putin mogao imati ponavljajuće zdravstvene probleme – odavno je poznato da pati od problema s leđima i možda čak pati od stanja koje je ugrozilo njegov imunološki sustav, objašnjavajući ekstremno poduzete mjere za zaštitu od Covida-19 – nema znakova da bi bilo što moglo dovesti do njegove neposredne smrti ili nesposobnosti.
Ipak, on ima 70 godina, a njegovo zdravlje doista je postalo egzistencijalno pitanje sustava. Uostalom, dok ruski ustav propisuje što se događa ako on umre na dužnosti – premijer stupa na dužnost privremenog predsjednika dok se ne održe prijevremeni izbori – ne postoji nikakva odredba u slučaju da on nije sposoban dulje vrijeme, niti postoji potpredsjednik koji bi ga mogao zamijeniti.
To je upravo ona vrsta političke krize koja bi mogla generirati unutarelitnu borbu, koja bi mogla srušiti ovaj režim, piše Galeotti.
Slabljenje dobre volje sigurnosnih službi i lokalnih elita
Uostalom, zasad su izgledi za državni udar jedva veći od onih da Putin bude svrgnut prosvjedima na ulicama. Višestruke sigurnosne snage uravnotežuju jedna drugu: u Moskvi, na primjer, vojni garnizon, posebna divizija Nacionalne garde i pukovnija Kremlja, svi su podređeni različitim lancima zapovijedanja. Savezna služba sigurnosti nadzire svu trojicu – a Savezna služba zaštite zauzvrat nadzire njih.
Čini se da ga je teško svrgnuti sve dok Putin može kontrolirati čelnike tih takozvanih "ministarstva moći" i oni upravljaju lojalnošću svojih agencija. Međutim, iako se čini da ima čvrstu kontrolu, njegov sustav postaje sve krhkiji, gubeći resurse koji su u prošlosti osiguravali otpornost da se odgovori na neočekivane izazove.
Očito, to znači financijska sredstva. Kako su sankcije oštre, a troškovi rata eskaliraju, novca je sve manje. Gotovo trećina proračuna za 2023. (više od 9 milijardi od ukupno 29 milijardi rubalja) otići će na obranu i sigurnost. To ostavlja proporcionalno manje za potporu regionalnim proračunima i održavanje industrija koje se bore na životu.
No, to znači i oslabljeni legitimitet i dobru volju sigurnosnih službi i lokalnih elita. Putinov rejting uvijek je bio umjetno visok, s obzirom na to da nema smislene opozicije s kojom bi se mogao mjeriti, ali unatoč tome pada.
Odstupanje za dobrobit domovine?
Nacionalna garda, ključna snaga zadužena za kontrolu prosvjeda na ulicama, desetkovana je u borbama u Ukrajini. Pripadnici Nacionalne garde također su ljuti što su korišteni kao topovsko meso u ratu za koji glorificirana interventna policija nije bila ni obučena ni opremljena.
U međuvremenu, dok gunđanje unutar elite ostaje pažljivo stišano, ono je evidentno. Baš kao što je činio tijekom Covid-19, Putin prebacuje težak i nepopularan posao prikupljanja “dobrovoljačkih bataljuna” i održavanja ratne ekonomije na svoje regionalne gradonačelnike i guvernere. Dok su neki, poput guvernera Sankt Peterburga Aleksandra Beglova, iskoristili ovo kao priliku da se dodvore Putinu, mnogi drugi su tiho zgroženi.
Sve to dodatno otežava predviđanje budućnosti Putina i njegovog režima. Čak i krhki i stagnirajući režimi mogu se dugo održati. Carska je Rusija vjerojatno bila mrtva do 1911., kada je brutalno reformistički premijer Petar Stolipin ubijen, ali je još uvijek izdržala kroz tri godine katastrofe u Prvom svjetskom ratu prije nego što se raspala 1917.
Međutim, to znači da je Putinova država puno manje sposobna nositi se s vrstom neočekivanih kriza koje je istodobno teško predvidjeti, a ipak su u konačnici neizbježne. To može biti bilo što, od općeg poraza u Ukrajini do kaskadnog regionalnog ekonomskog kolapsa kod kuće, sigurnosnih snaga koje odbijaju suzbiti prosvjede na ulicama ili Putinove ozbiljne bolesti. U tim okolnostima, kao u ožujku 1917. (veljača po starom ruskom kalendaru), možda će vrhovni zapovjednik biti suočen sa svojim višim generalima i političarima i natjeran da odstupi za dobrobit domovine.
Čovjek se možda održi na vlasti, ali leganda je mrtva
Čini se da je trenutno teško zamisliti takav scenarij, ali uglavnom ruska elita, politička i vojna, nisu 'putinisti' nego nemilosrdni oportunisti. Podržali su Putina jer je to u njihovom interesu; oni i dalje ostaju lojalni jer se rizici u suprotstavljanju za sada čine mnogo većim. Međutim, ako počnu vjerovati da je ranjiv, vjerojatno će se brzo distancirati od njega. Nitko ne želi biti posljednji lojalist propalog režima.
Međutim, što god se dogodilo, Putinovi snovi o uspostavljanju Rusije kao velike sile na temelju njezine vojne snage su gotovi, kao i njegove ambicije da osigura nasljeđe kao jedan od velikih državotvoraca nacije.
Njegov vojni stroj je pokvaren; gospodarstvo njegove zemlje ima toliko ožiljaka da će trebati godine da se oporavi; njegova reputacija geopolitičkog uma u dronjcima. Putin-čovjek se možda još godinama održi na vlasti, ali Putin-legenda je mrtav, zaključuje politolog.
